Kefa, Petar (Stijena) je rodom iz Betsaide nedaleko od Galilejskoga jezera. Kuću je imao u Kafarnaumu u koju se kasnije Isus često navraćao kao u svoju. Živio je Petar i njegova obitelj od poljodjelstva i ribarenja. Odgojen je u staroj abrahamovskoj vjeri kao i cijela obitelj, iz koje je i njegov brat Andrija. Obojica su se odazvali Isusovu pozivu i postali apostoli. Petar je bio i jedan od prvih svjedoka praznoga Isusova groba nakon uskrsnuća, a jedan je od onih kojima se uskrsli Krist najprije ukazao. Ovdje ga u Djelima apostolskim vidimo kako se zajedno s ostalim apostolima ustao i otpočeo glasno i jasno govoriti, i to posve zahvaćen i nadahnut Duhom Svetim. Sabrano mnoštvo na Jeruzalemskom trgu oslovio je ovim riječima: “Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu.“ Pozdravio je najprije Židove kao one koji su glavni žitelji Jeruzalema, a potom uopćeno sve ostale stanovnike bez posebnoga nabrajanja, jer ih ima više, ali s jednakim osjećajem i dostojanstvom, te svi su dobrodošli u kršćansko zajedništvo. Nakon toga pozdrava otpočeo ih je uvjeravati da svrate svu svoju pozornost na ono što će on zboriti jer to trebaju znati, te ih je pozvao da mu riječi poslušaju i zapamte, a to će biti njegov odgovor na ona pitanja iz naroda: “Što bi to moglo biti?“ Zatim odgovori na dobacivanja, ruganja tome na najjednostavniji i vrlo uvrjedljiv način lažno potvarajući i govoreći da su se “slatkog vina napili“, te su zbog toga umišljeni da kroz njih govori Duh Sveti. Oni su nijekali nadahnuće Duha, a tvrdili su da svi znaju kako vino podigne ljude pa počnu svašta govoriti. No, ovo mnoštvo bilo je snažno poneseno i “ognjenim jezicima“ (usp. Iz 5,24), potom glasolalijom, što je od istinske i iskrene otvorenosti njihovih bića Bogu i Duhu Svetome.
Petar je upravo izazvan tom klevetom rekao da oni nisu pijani, kako oni misle i tvrde jer nisu imali kada postati pijanima, kad je bila tek treća ura dana, što je između jutra i podneva, a nikada se nije nigdje toliko mnoštvo istovremeno opilo vinom ili kojim drugim alkoholnim pićem, nego ovdje se radi o tome što je Bog po proroku Joelu rekao da će on Svemogući izliti Duha svoga na svako tijelo i proricat će njihovi sinovi i kćeri, a mladići će gledati viđenja i starci će njihovi snove sanjati (usp. Jl 3,1-5).
O životu ovoga proroka Joela (ime znači: Jahve je Bog) ne zna se mnogo. Poznato je ime njegova oca Petuela iz Judina kraljevstva, odakle mu je i sin prorok. Vrijeme njegova rođenja i djelovanja u proročkom poslanju nije određeno, pa ga smještaju između 8. i 5. st. pr. Kr.
Njegova knjiga ima 4 poglavlja. Sv. Luka navodi je u ovome svome spisu Djelima apostolskim, a sv. Pavao u Poslanici Rimljanima. Prorok poziva narod na pokoru i molitvu za oproštenje svojih grijeha. “Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.“ (Jl 2,13). Ovo su predivne proročke riječi koje se primaju u srce kao melem na rane tijela.
Sv. Petar kao apostolski prvak nastavio je svoj govor, i to izgovarajući ove riječi: “Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali, Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada.“ (Dj 2,22-24). S puno ljudske hrabrosti i nadahnut Duhom Svetim apostol Petar je rekao najbitnije činjenice o Isusu Nazarećaninu, a te su: njega je Bog potvrdio na zemlji silnim djelima – čudesima i znamenjima, predan je po odlučenu naumu i promislu Božjem, te po rukama bezakonika razapeli su ga i tako pogubili, potom Bog ga je uskrisio i na taj način posvema ga oslobodio grozote smrti koja nije posvema mogla njime ovladati osim što je on tri dana proboravio u grobu, a Lazar četiri dana, te ga je Isus uskrsnuo (usp. Iv 11,38-44). Ovo je njegovo posebno i jako poistovjećivanje s nama ljudima koji ćemo umrijeti, biti pokopani u svojim grobovima i koji ćemo jednom iz njih uskrsnuti s preobraženim tijelom.
Petar u svome govoru također doslovno navodi Davidov Psalam 16, u kojemu doista za Isusa David pun Duha Božjega govori da mu je on Kirios, Gospodin svagda pred očima i čuva ga zdesna da ne bi posrnuo. Raduje mu se srce i kliče jezik, a i tijelo mu spokojno počiva, jer mu neće ostaviti dušu u Podzemlju ni dopustiti da pravednik Božji ugleda i doživi trulež vlastitoga tijela. Bog će mu pokazati stazu života i ispuniti ga radošću gledanja Božjega lica (usp. Ps 16,8-11; Dj 2,25-28).
U nastavku svoje nadahnute besjede moli sve nazočne slušatelje na Jeruzalemskom trgu da mu dopuste posve otvoreno reći, a odnosi se na praoca i kralja Davida (kraljevao od 1005. do 965. god. pr. Kr.), nasljednika prvoga kralja Judeje i Izraela poimence Šaula (kraljevao oko 1000. god. pr. Kr.). David je umro, veli Petar, te navodi da je pokopan, a grob mu je tu među njima Izraelcima sve do tadašnjih dana i svih kasnijih, pa sve do dana današnjih. Tumači vele da je grob bio u Davidovu rodnom gradu Betlehemu, a onda bio prenesen u Jeruzalem. Ovaj kralj ujedinio je 12 plemena Izraelovih, spjevao je veliki broj psalama i molio ih je pjevajući uz glazbala. Nakon smrti naslijedio ga je Salomon, njegov sin koji je graditelj Hrama.
Budući da je David bio i prorok, te je znao da mu se zakletvom zakle Bog da će Plod utrobe njegove posjesti na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u Podzemlju, niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisio je Bog! Svi su apostoli tomu svjedoci. Desnicom, dakle, Božjom uzvišen primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako su i sami gledali i slušali. Ta, David nije bio uznesen na nebesa, a veli: Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim (usp. Ps 110,1).
I Petar završava govoreći u tom smislu neka, dakle, pouzdano znade sav dom, sav narod Izraelov da je toga Isusa, kojega su oni razapeli na drvetu križa, Bog učinio i Gospodinom i Kristom (usp. Dj 2,14-36).
Prva obraćenja i krštenja ne samo vodom, nego i Duhom Svetim. Čuvši snažni i potresni Petrov govor nadahnut Duhom Svetim o Sinu Božjem Isusu Kristu, raspetome i uskrslome, bijahu bili posve potreseni, te su otpočeli onako silno uzbuđeni pitati prvaka apostola Petra i ostale apostole o tome što im je činiti nakon svega čuvenoga. Otpočeli su im se obraćati kao braća, jer su se osjećali kao zajednica braće i sestara kojima je vođa i na čelu Uskrsli Krist. Petar im je opet potaknut Duhom Svetim otpočeo govoriti da se obrate od svoga dosadašnjega grješnoga života, te da se svatko od njih krsti u ime Isusa Krista jer je to način opraštanja grijeha i primanja darova Duha Svetoga. Brzo su se sjetili Ivana Krstitelja, zatim njegovih krštavanja i načina pripremanja naroda za susret s Kristom koji je također bio kršten od Ivana unatoč tome što je on začetnik novoga krštenja ne samo vodom, nego i Duhom Svetim kao i načina života u Bogu. Petar je to sve s radošću objašnjavao govoreći da je sve ovo duhovno blago, što se izlijeva u njihova srdca, kao i sve ovo obećanje za sve njih i za potomke njihove, njihovu voljenu djecu, te za sve one izdaleka sa svih zemaljskih krajeva, koje pozove Gospodin Bog po svojim apostolima, te svim ostalim navjestiteljima i svjedocima ove najuzvišenije poruke za mir i sreću cijeloga čovječanstva.
Uz one spomenute apostolske riječi postojale su i mnoge druge kojima su Isusovi učenici svjedočili i hrabrili sabrani puk Božji na Jeruzalemskome trgu nedaleko od Hrama koji se tresao od teofanije, objave Božje i silaska Duha Svetoga nad apostole i nazočne ljude. Čak su im svima viješću odjekivale i ove riječi: “Spasite se od naraštaja ovog opakog!“ To su učinili tako što su i svi oni prisutni prigrlili riječ apostolskoga prvaka Petra, te su se i krstili. Osim njih krštenih ne samo vodom, nego i Duhom Svetim, tome novome krštenju onoga blagoslovljenoga dana pridružilo se oko tri tisuće duša (usp. Dj 2,37-41).
Don Ilija Drmić
