Luka ne piše ljetopis ili kroniku, nego svetu povijest, pa ne bilježi precizno dane i godine po nadnevcima. Tumači ovih svetih tekstova pokušavaju uvijek pronaći rješenja i glede godina i nadnevaka, što nam omogućuje uklapanje svega opisanoga u povijesni tijek iako Božja riječ nadilazi sve to, jer je svevremena, nadvremena i u svemu djelujuća, a napose u čovjeku koji je kruna stvaranja (usp. Ps 8). Sv. Luka jednostavno otpočinje pišući i obavješćujući: Kad je napokon došao dan Pedesetnice ili Duhova, svi su apostoli s novoizabranim Matijom bili zajedno na istome mjestu, u Gornjoj sobi, u Jeruzalemu/Sionu. S njima je bila zacijelo i Djevica Marija. I u jednom trenu, posve iznenada pojavio se šum s neba što ga uspoređuje s dizanjem silnoga vjetra koji jako puše, sve kovitla, kida, lomi, nosi. A to nije bio onaj vjetar koji puše u prirodi preko planina, dolina, rijeka, jezera, mora, oceana, po šumama i pustinjama, iznad žitnih polja i svega u ovome svijetu, nego to je bio i ostao u Crkvi Duh Božji, Treća Božanska Osoba. On je jako puhao ponad Jeruzalema i posve ga propuhao, kao i njegove žitelje, a napose one što su se sabrali oko apostola koji nisu znali što će od tolike sreće i radosti jer ih je zahvatio taj neopisivo snažni val prisutnosti Božjega Duha, u kojem su osjetili i Duh svoga Učitelja Isusa Krista, Druge Božanske Osobe.
Taj Duhov vjetar (hebrejska riječ ruah znači: dah, duh, vjetar) sa svim svojim šumovima i svom jačinom, rastvorivši prozore, ispunio je na Sionu/Jeruzalemu Gornju sobu u kojoj su bili apostoli s nevelikim brojem pučana i s blaženom Gospom, i to su sve s uzbuđenjem dočekali, te bili poneseni i zaneseni. Osjećali su da nisu svi sposobni niti moćni primiti svu količinu Duha Božjega, nego svatko je napunjen onoliko koliko je moćan primiti. I tada su im se pokazali ognjeni razdijeljeni jezici koji su sišli na njih, i to po jedan na svakoga od njih. Svi su se tako napunili do svoje mjere Duha Svetoga i najednom skupa otpočeli govoriti drugim jezicima, kako je kome Duh davao zboriti. Jedni su zborili snažnije i prodornije, a drugi manje, ali s očitovanjem iste snage i zanosa u Duhu. I razumjeli su se međusobno jer taj jezik nalikuje jeziku Ljubavi, o kojem je veličanstveno govorio sv. Pavao u Himnu ljubavi, što ga ovdje treba navesti.
“Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao, ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav, to troje, ali najveća je među njima ljubav.“ (1 Kor 13,1-13).
Ovdje je riječ o glosolaliji (grčki: glossa – jezik, laleo – tepam) koju nalazimo i u Starome Savezu. To je pojava vjerničkoga ushićenja i nadahnutoga govorenja u Duhu, i to glasovima nekog oblika jezika. Istoga je značenja i glotolalija (grčki: glota – jezik). Evo primjera iz Knjige brojeva. Naime, sveti i nadahnuti pisac veli da je Mojsije izišao pred narod i izrekao mu Božje riječi, zatim je sabrao sedamdeset muževa između narodnih starješina i smjestio ih u Šator. Uto je Bog sišao u oblaku i počeo govoriti s Mojsijem, te uzeo od snage njegova duha i darovao ga toj sedamdesetorici starješina, koji su prorokovali, ali samo u toj prigodi. Dvojica, Eldad i Medad, su ostala u taboru, te ispunivši se Duhom, počeli su i oni prorokovati. Jedan je mladić otrčao k Mojsiju i obavijestio ga da spomenuta dvojica proriču u taboru. Na riječi Mojsijeva poslužitelja Jošue, sina Nunova: “Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!“ – Mojsije je odgovorio s jakim uzdahom: “…Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga Duha!“ Zatim Mojsije se s izraelskim starješinama vratio u tabor (usp. Br 11,24-30). A prorok Joel ovako piše: “Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati snove, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojega u dane one. Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima.“ (Jl 3,1-4).
U Jeruzalemu su u to vrijeme boravili Židovi, kao i ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Ovo je jako uopćavanje koje ima poruku sveopćosti darivanja Duha Svetoga, svakome ljudskom biću i svemu svijetu. Kad je nastala ona huka, strčalo se mnoštvo i smelo se jer najednom se dogodilo to da su se međusobno posve razumjeli, a svatko je govorio svojim jezikom bez obzira na jezični ustroj i sva ona pravila o riječima i njihovu slaganju u rečenice. Važno je bilo to da su se svi razumjeli i sjedinili onom snažnom i neopisivom ljubavlju Božjom. Svi su oni bili izvan sebe i divili su se govoreći: “Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi, svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.“
I svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugoga pitali: “Što bi to moglo biti?“ Drugi su pak, dobacivali rugajući im se da su se slatkog vina napili! (Usp. Dj 2,1-13). Nisu osjetili da se vratila ona idila prije babilonske jezične pomutnje kad su ljudi bili objedinjeni jezikom Ljubavi, što ga razumiju svi žitelji svijeta i kojim bi trebali svi govoriti. Upravo zbog ovoga i slijedi misija naviještanja onoga koji je sama dobrota i sama Ljubav.
Uzašašće Isusovo dogodilo se 40 dana nakon Kristova uskrsnuća, a 10 dana poslije Uzašašća zbio se pojavak Duha Svetoga, te naziv Pedesetnica očituje činjenicu duhovnih i nadzemaljskih događaja sa Sinom Božjim i Sinom Čovječjim od Uskrsa do Duhova – 50 dana, od čega je i nastala imenica sa značenjem toga blagdana. U tom razdoblju zbivala se sva Božanska preobrazba na granici vremena i nadvremena, povijesti i nadpovijesti, vidljivoga i nevidljivoga, imanencije i transcendencije, i to kroz Isusovo uskrsnuće nakon tri dana boravka u grobu, zatim po čestim ukazanjima apostolima i sljedbenicima, te po samom uzašašću i potom slanjem Duha Svetoga od Oca i Sina (“i Sina – filioque“ pridodano izvornom Nicejsko-carigradskom vjerovanju). Sve ovo ponovno se zbiva unutar Crkve kao zajednice vjernika i u kozmosu, i to kroza sakramente, a napose kroza sakrament Svete Mise, u kojem se događa pretvorba kruha u Tijelo Kristovo i vina u Krv Kristovu.
Papa Pavao VI. izrekao je 29. studenoga 1972. ovu rečenicu: “Crkvi je potrebna trajna Pedesetnica“, što bismo mogli prereći svojim riječima da je neophodno svetoj Crkvi stalno zbivanje silaska Duha Svetoga, njegovo prihvaćanje za djelovanje u ovome svijetu i čovjeku. Duh Sveti je lebdio nad vodama prigodom stvaranja, a sada želi lebdjeti, nakon Kristova Uzašašća i slanja Duha Svetoga “od Oca i Sina“ na Duhove, Pedesetnicu, u dušama i srcima vjernika, te na taj način stvarati velika djela. To se i događa, jer Duh puše gdje hoće (usp. Iv 3,8), ali je uvijek ono temeljno pitanje koliko mi surađujemo s Presvetim Trojstvom: Bogom Ocem Svetim, Bogom Sinom Svetim i Bogom Duhom Svetim. I kako koristimo svoje darove ili darovane talente za dobrobit svijeta i čovjeka ili, nažalost, za njegovo, umanjenje, uništenje, propast.
Don Ilija Drmić
