Nakon uvoda i doživljaja uzašašća, zapravo poslije uzlaska na nebesa uskrsloga Sina Božjega nije svijet ostao bez Bogočovjeka, nego njega je i dalje pun ovaj veliki svijet, odnosno njegove ljubavi potekle s križa na Golgoti, što se vrlo brzo širila po apostolima i sedamdesetdvojici probranih učenika. A sada ulazimo u opis Apostolskoga zbora u Lukinu djelu, što je temelj Crkve koja se polagano uspostavlja na razinama kršćanskih zajednica oblikovanih u Kristovu duhu: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18,20). Sv. Luka veli da su se nakon uzašašća Isusova na nebo apostoli i ostali očevidci vratili s Maslinskoga brda, koje je blizu Jeruzalema. Luka je zapisao u ondašnjim mjerama da je to brdo udaljeno od Jeruzalema “jedan subotni hod“ (= 2000 lakata; lakat je dužina od lakta do ispruženoga srednjoprsta).
I kada su stigli do Jeruzalema, grada pregorke Muke Isusove i slavnoga njegova uskrsnuća i u nj ušli, uspeli su se u Gornju sobu na snažnoj duhovnoj jezgri zvanoj Sion, gdje su redovito boravili skupa s Isusom kad god bi bili u tome svetome gradu, na tome svetome brdu i u toj svetoj sionskoj Gori. Tu je ustanovljena Euharistija i svećenički red. A sada se sjetimo imena apostola što ih je u svome spisu zapisao Luka, a Isus zaredio na Veliki četvrtak u toj Gornjoj sobi: Petar i Ivan i Jakov i Andrija i Filip i Toma i Bartolomej i Matej i Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev. Ovaj veznik -i na svoj način znaka govori da su svi apostoli kao jedan skupni apostol nazvan Dvanaestorica, a u ovom slučaju Jedanaestorica, jer su bez Jude Iškariotskoga koji je već pokojni, te ih je u Apostolskom zboru sada 11, a uskoro će se broj nadomjestiti i opet će ih biti 12. Svi ovi Isusovi sljedbenici “bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“. (Dj 1,12-14).
Isusova majka Marija u društvu Apostola. Ovdje je Luka naglasio i činjenica da je Isusova Majka B. D. Marija skupa s apostolima u svakidašnjem životu i u molitvi, kao dokaz njezine dosljedne vjere, poslušne i ponizne kćeri Izraelove, te Isusove majke i učenice dok toga podatka iz tadašnje nedavne tradicije nemamo u ostalim evanđeljima u ovakvom kontekstu. Što se tiče spomenute braće Isusove, to je egzegeza dokazala i pokazala da se radi o najbližoj rodbini, koja se u to vrijeme nazivala upravo braćom i sestrama unatoč tome što su bili stvarno daljnji rođaci, kako i sam Isus veli govoreći: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“ (Mk 6,4). Naglasio je da prorok, pa i on – Sin Božji kao prorok nad prorocima – doživljava i sebe u datom trenutku kao da je bez časti u svom zavičaju, među rodbinom i u svom domu. I ovu sintagmu “u domu“ valja opet shvatiti kao u širem zavičaju s rodbinom, jer njegov obiteljski dom je sveto mjesto gdje se Isus odgojio uz poočima sv. Josipa i svoju svetu Majku Djevicu Mariju, što je Obitelj iznad svake obitelji, obitelj od koje se uči i nadahnjuje obiteljski i sveukupni život s djelovanjem i radom. I mi bismo trebali imati u vidu motrilaštva i molitve ovaj Dom i Isusa uz Josipa i Mariju kad razmišljamo o svojim obiteljima.
Kad je Isus bio u nazaretskoj sinagogi, divili su mu se dok je govorio i djelovao polažući ruke na bolesne, ali i pitali su se, kako se vidi u ovome evanđeoskom odlomku: “I otišavši odanle, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi, što su ga slušali, preneraženi govorahu: ‘Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?’ I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: ‘Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.’ I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.“ (Mk 6,1-6).
Ovdje je iskazano s jedne strane divljenje i čuđenje, ali i s druge strane očitovana su ona govorkanja da ima uz oca drvodjelju i majku Mariju – braću što ih evanđelist Marko poimence navodi: Jakov, Josip, Juda i Šimun, te sestre koje su samo skupno spomenute a ne poimence, jer tobože doimalo im se da onaj tko ima oca drvodjelju i majku običnu kućanicu, te k tome “braću i sestre“, ne bi mogao biti netko tko tako osvajajuće govori i iscjeljuje ljudske slabosti i bolesti. No, ovdje je onima iz te sredine i toga vremena posve jasno da pojmovi braća i sestre imaju i druga običajna značenja, kao što su kod nas pojmovi bratići i bratane, sestrići i sestrane/sestrične.
No, prisjetimo se još jednoga novozavjetnoga mjesta iz Markova evanđelja s naslovom Prava Isusova rodbina, a o tome svjedoče i Matej i Luka: “I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: ‘Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!’ On im odgovori: ‘Tko je majka moja i braća moja?’ I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: ‘Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka’.“ (Mk 3,31-35).
U Evanđelju po Luki kaže se da Marija “rodi sina svoga, prvorođenca“, poimence Isusa (Lk 2,7). Prvorođenac je svako ono muško djetešce koje se prvo rodilo, te uz to ima ovo dijete i pravnu odrednicu koja se odnosi na prvorođenca. Bibličar Gianfranco Ravasi pripovijeda o jednoj majci iz 1. st. s imenom Marija, koja je umrla za vrijeme rađanja svoga sina “prvorođenca“. Ovdje je taj pojam prvorođenac spomenut kao onaj prvi sin, koji je i jedini sin, odnosno jedino dijete što ga je ova žena rodila jer je umrla pri porodu.
Od spomenutih novozavjetnih tekstova krenula su pitanja o Isusovoj “braći i sestarama“ kao i rasprave o svemu tome. Valja odmah znati da se ta “braća i sestre“ nikada ne nazivaju “Marijinom djecom“, osim što su svi kršćani duhovna Marijina djeca.
Suvremene povijesno-kritičke i egzegetske metode navele su i činjenice da na aramejskom/ hebrejskom jeziku rodbinski pojam brat (aha i ah) može značiti: brat, bratić, nećak, pa čak i saveznik. Abraham svojega nećaka Lota naziva “bratom“. “Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku.“ (Post 11,12). “Neka ne bude svađe između mene i tebe, između pastira mojih i tvojih – ta, mi smo braća!“ (Post 13,8).
Kršćani su se međusobno zvali “braća“, te “sestre“, pa tako i kršćani u Nazaretu, koji su imali određeni autoritativni ugled, jer je odatle prvi ugledni biskup Jeruzalema apostol Jakov Mlađi (Dj 15,13 i 21,18). Umro je razapinjanjem na križu 62. god.
I danas se u Crkvi kršćani nazivaju braćom i sestrama, a nisu u tom smislu svi rod. Ta vrsta uporabe je stilskoga, duhovnoga, pobožnoga i značenjskoga obilježja, a znači da je osoba, onome tko je tim rodbinskim pojmom oslovljava i naziva uistinu kao brat, odnosno kao sestra, te se isti smisao s istim značenjem prenosi i obrnuto s nazvanoga/nazvane na nazivatelja. Tako su postali međusobno braća i sestre.
Ovakvo međusobno nazivanje među kršćanima uvažava sve razlike među osobama, a naglašava temeljni odnos istosti u kršćanskoj zajednici i Crkvi, odnosno pred Isusom koji je svima brat. Braća i sestre su različiti po talentima i djelatnostima, a isti su po stremljenjima duša prema Bogu Ocu, te u Duhu Svetome i Isusu Kristu. Svi će biti isto nagrađeni ako izvrše svoje zadaće i obveze dostojanstveno i u ljubavi.
Uznesenje Marijino na nebo. Ovdje ćemo dometnuti ovo razmišljanje o tome gdje je živjela B. D. Marija nakon Isusova uzašašća, te koja je, završivši tijek ovozemaljskoga života, bila uznesena na nebo. Djevičanski muž sv. Josip preminuo je za vrijeme Isusova zemaljskoga života i bio mu je on sȃm nazaočan na smrti. Upravo zbog ove činjenice mi se utječemo sv. Josipu u zagovor za blaženu smrt. Marija se skrbila za svoj zemaljski život sama, u društvu svoje rodbine kao i pod zaštitništvom svoga Sina Isusa. Prije umiranja na križu Isus je svome voljenom učeniku i apostolu Ivanu povjerio svoju majku Mariju ovim riječima: “Kad Isus vidje majku i pokraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: ‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku: ‘Evo ti majke!’ I od toga časa uze je učenik k sebi.“ (Iv 19,26-27). Apostol Ivan skrbio se za Isusovu majku najprije u Jeruzalemu, a pomagali su joj i ostali apostoli barem izvjesno vrijeme ili čak do njezina slavnog uznesenja na nebo. Tijekom povijesti nedaleko od Maslinske gore podignuta je crkva na Marijinu grobu, a štuje ga Istočna pravoslavna crkva. U samom gradu Jeruzalemu postoji i mjesto gdje je sagrađena crkva Marijina usnuća, u kojoj djeluju redovnici benediktinci. U objema crkvama štuje se Marijino uznesenje na nebo.
Međutim, postoji još jedna predaja, koja kaže da je apostol i evanđelist sv. Ivan nakon dugo vremena djelovanja otišao u grad Efez koji se nalazi u Maloj Aziji. On je tom zgodom poveo sa sobom i Djevicu Mariju držeći se one Isusove odluke da on nju prihvati kao majku, a ona njega kao sina. U 18. st. redovnica augustinka Ana Katarina Emmerich snagom privatne objave ustvrdila je da je kuća Djevice Marije upravo u Efezu, gdje je dočekala svoj završetak ovozemnoga života i svoje slavno uznesenje na nebo, i to 13 godina i 2 mjeseca poslije Kristova uzašašća.
Na ostatcima spomenute kuće iz 1. st., koju su otkopali francuski redovnici lazaristi iz Izmira 1881. god., podignut je omanji hram u čast Gospi. Građen je prema opisu iz viđenja spomenute bl. Ane Katarine, koja je umrla 1824. god., a nikad nije bila u tim efeškim krajevima. U Efez hodočašte mnogi vjernici, svećenici, biskupi i već dosad više papa: nekoliko puta papa Ivan XXIII. za vrijeme vršenja službe papinskoga nuncija u Turskoj, zatim papa Pavao VI. (1967.), papa Ivan Pavao II. (1979.) i papa Benedikt XVI. (2006.). Bez obzira na mjesto njezina uznesenja na nebo, ona je Majka Crkve, kojoj se utječu svi vjernici s molitvama za zagovor njezinu Sinu i našem Gospodinu Isusu Kristu.
Don Ilija Drmić
