Nakon što je bilo na nasukanome brodu spašeno 276 osoba s Pavlom, doznali su da se otok, kod kojega se dogodio taj brodolom i nasukanost, zove Malta. Urođenici su im iskazivali nesvakidašnje čovjekoljublje. Zapalili su krijes i okupili ih oko njega jer je počela kiša padati i bila je zima sa svojim hladnoćama. Pavao je nakupio naramak granja i bacio ga na krijes kadli zbog vrućine izlize zmija i pripije mu se za ruku. Vidjevši to urođenici, da mu se zmija zakvačila za ruku i visi, govorili su među sobom: “Ovaj je čovjek zacijelo ubojica: umakao je moru i Pravda (“božanska osveta”, Dikѐ, uosobljena božanska pravednost) mu ne da živjeti.“ Ali on je otresao zmiju u vatru i nije mu bilo ništa; a oni su očekivali da će mu ruka oteći i umah će se srušiti mrtav na tlo. Budući da su dugo čekali i vidjeli da mu se ništa neobično nije dogodilo, promijenili su mišljenje, te su počeli govoriti da je on bog.
Isto se dogodilo u Listri kada je Bog po Pavlu ozdravio hroma čovjeka od majčine utrobe, koji je pred narodom prohodao. Tada su mnogi govorili da su bogovi sišli među njih u ljudskom obličju i nazvali su Pavla – Hermesom a suputnika Barnabu – Zeusom, te su im htjeli žrvovati, ali Pavao je to odbio govoreći da je to djelo hromome onoga koji je sve stvorio i sve uzdržava (usp. Dj 14,8-18). U Lukinu evanđelju čitamo ovu misao: “Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima, te po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi.“ (Lk 10,19).
I ovakvih je bilo načina pripremanja jela
Pavao izliječio Publijeva oca i ostale bolesne. U okolici onoga mjesta bilo je imanje prvaka otoka imenom Publije. On ih je primio i tri dana uljudno gostio. A Publijeva je oca bila uhvatila ognjica i srdobolja, pa je ležao. Pavao je unišao k njemu, pomolio se, stavio na nj ruke i izliječio ga. Nakon toga su dolazili i drugi koji su na otoku bili bolesni, te su tako isto redom ozdravljali. Oni su ih mnogim počastima obasuli i na odlasku im darovali sve što im je potrebno za daljnju plovidbu i putovanje do Rima (usp. Dj 28,1-10). Ovo je ispripovijedano brže nego što bismo očekivali jer je riječ o ozdravljenjima, ali možemo sve razumjeti jer nije bilo jednostavno u to vrijeme opsežno pisati zbog manjka prostora na pergameni. Sve što smo saznali, zaista je vrijedno i poticajno za nas vremenski udaljene čitatelje.
Od Malte do Rima. Nakon tri mjeseca otplovili su aleksandrijskom lađom koja je prezimila na otoku i imala za znak Dioskure. Taj znak ustvari prikazuje Zeusove dječake, latinski Dioscuri ili Gemini – Blizanci, a prema grčkoj mitologiji blizanci Kastor i Polideuk (Poluks), sinovi Zeusa i Lede, žene spartanskoga kralja Tindareja. Jedna inačica mita govori da je polubrat Kastor Tindarov, a polubrat Polideuk Zeusov sin. Štovali su ih i Grci i Rimljani kao ideal junaštva, zaštitnike u nevoljama i pratitelje brodova. Proslava je stvarala pogansko raspoloženje pučke svetkovine dioskurija. Često su prikazivani u umjetnosti, a gradili su im i hramove. U prenesenom značenju tumačeni su kao simboli povezanosti. Novi navjestitelji Isusa Spasitelja propovijedali su odvažno, zanosno i ponosno Isusa jedinoga posrednika između Boga i ljudi. Čujmo u cijelosti Pavlov tekst iz Prve poslanice Timoteju: “To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem naroda u vjeri i istini.“ (1 Tim 2,3-7).
Naši putnici s apostolom Pavlom, velikim Apostolom naroda, doplovili su do obale i grada Sirakuze, gdje su ostali tri dana. To je stari, antički grad na istočnoj obali talijanskoga otoka Sicilije. Ima dugu povijest. Odavno je u njemu bilo trgovačko središte za maslinovo ulje i agrume (citrusi – slatke i gorke naranče, potom limuni, limete, mandarinke, mandarine, grejpove/limunike…), zatim za sol i vino, te obilate ulove raznovrsnih riba.
Marko Tulije Ciceron, koji je bio filozof, govornik, državnik, odvjetnik (Arpin, 3. siječnja 106. pr. Kr. – Formijan kod Gajete 7. prosinca 43. pr. Kr.) opisao je ovaj grad kao “od svih najveći i najljepši grčki grad“.
Katedrala u Sirakuzi i karta otoka Krete
Iz Sirakuze su ploveći uz obalu stigli u Regij. Sutradan je zapuhao južnjak, te su za dva dana stigli u Puteole, danas Pozzuoli u napuljskom zaljevu, gdje su susreli kršćansku zajednicu braće i sestara, čiji su ih članovi zamolili da ostanu kod njih barem tjedan dana. Potom su stigli u Rim, gdje su ih, čuvši za njihov dolazak, dočekala tamošnja kršćanska braća i sestre. Izišli su im u susret do Apijeva trga i Triju gostionica. Kad ih je Pavao ugledao, zahvalio je Bogu i ohrabrio se nakon svih pretrpljenih dotadašnjih nevolja što su mu stizale u jatima. A kada su unišli u grad Rim, središte Rimskoga Carstva, Pavlu su dopustili stanovati zasebno i zajedno s vojnikom koji ga je pratio bdijući uza nj.
Pavao i rimski Židovi. Nakon tri dana sazvao je on židovske prvake Rima. Kad su se sabrali, rekao im je ove ispovjedne riječi: “Ja, braćo, ne učinih ništa protiv naroda ni običaja otačkih, a ipak me okovana u Jeruzalemu predadoše u ruke Rimljana. Oni me nakon istrage htjedoše pustiti jer nije na meni bilo ništa čime bih bio zaslužio smrt. Kako se Židovi tome opriješe, bio sam prisiljen prizvati se na cara; ne dakle stoga što bih imao bilo za što tužiti svoj narod. S toga dakle razloga zamolih vidjeti vas i obratiti vam se jer zbog nade Izraelove nosim ove verige.“
Oni su mu odvratili govoreći o kršćanstvu kao sljedbi kojoj se “posvuda proturječi“: “Mi o tebi nismo primili nikakva pisma iz Judeje niti nam je tko od pristigle braće o tebi što zlo javio ili rekao. Nego htjeli bismo od tebe čuti što misliš jer o toj sljedbi znamo samo da joj se posvuda proturječi.“ (Dj 28,17-22). Kršćanima će se uvijek protusloviti jer su osporavatelji slobodarskoga oblika življenja u kojem nije ništa sveto, časno, čisto, čedno i čestito, te jer nema obraćenja i traženja oproštenja svojih grijeha. Ta aporija je trajna kad je riječ o kršćanima.
Od Židova k poganima. Nato su dogovorili dan za susret, pa su došli mnogi k Pavlu u stan. Tom zgodom on im je izlagao i svjedočio o Kraljevstvu Božjemu, te ih je uvjeravao o Isusu od jutra do večeri na temelju Mojsijeva Zakona i Proroka. I jedne su uvjerile Apostolove riječi i misli, a druge nisu potakle na vjerovanje. Budući da su međusobno bili tako nesložni, otpočeli su se razilaziti. Tada im je Pavao rekao ovo što slijedi, navodeći i riječi proroka Izaije: “Lijepo Duh Sveti po proroku Izaiji reče ocima vašim: ‘Idi k tomu narodu i reci mu: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju, te se ne obrate pa ih izliječim’. (Iz 6,9-10). Neka vam je dakle svima znano: poganima je poslano ovo spasenje Božje; oni će poslušati!“ (Dj 28,23-29).
Zaključak. Pavao je ostao pune dvije godine (62.-63.) u svom unajmljenom stanu gdje je primao sve koji su dolazili k njemu, propovijedao je kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano (Dj 28,30-31).
Rimski forum
Očito, Pavao je bio od svega oslobođen i kao posve slobodni čovjek i apostol propovijedao je ljudima u gradu Rimu, u kojem će zaživjeti sloboda u doba rimskoga cara Konstantina Velikoga od 313. god. Pavao se nije opteretio mišlju o svome mogućem ubijanju zbog velikog nauka Istine, čak nije imao nimalo ikakve misli o tome, nego je bio slobodan predati se za žrtvu Kristu u čast, i to u središtu tadašnje moći – Rimu. I Petar isto tako! Oni su svoju smrt, kao i veliko mnoštvo mučenika vjernika, shvatili kao dar, u duhu Kristove smrti na križu, i to cijelom svijetu i ljudskom rodu. I bȋ tako! I bit će tako uvijek dok je Duha Božjega koji puše u duše vjernika za Boga Sina i Boga Oca!
Don Ilija Drmić
