Luka ovdje piše u prvom licu množine, gdje uključuje u ovaj pastoralni dnevnik i sebe što znači da se dobrano sprijateljio i duhovno poistovjetio s Pavlom kao i sa svima ostalima koji su naviještali Radosnu vijest putujući od grada do grada Male Azije, Grčke, Makedonije i drugih pokrajina. Nakon što su se ispozdravljali sa svojima iz Mileta i onima pristiglima iz Efeza, i to na miletskoj obali, ušli su u brod, te su gonjeni vjetrom zaplovili, a u srcu je buktio oganj Duha Svetoga, jer im je neopisiva želja naviještati i svjedočiti riječju, djelom i čitavim životom Isusovo evanđelje. Tako ravno jedreći doplovili su na Kos, a sutradan na Rod, pa odanle u Pataru. Uspjeli su na tome mjestu pronaći lađu čiji su kormilari i lađari imali cilj ploviti u pravcu Fenicije/Libanona, te su se popeli u nju i otplovili u tom smjeru. Kad su bili nadomak Cipru, zaobišli su ga s lijeve strane i nastavili jedrenje prema Siriji. Pristali su u Tiru gdje je s lađe iskrcano sve natovareno za određene naručitelje i vlasnike. Oni su se pridružili svojim učenicima u tome gradu s kojima su ostali tjedan dana. Ovi iz Tira nadahnuti Duhom Svetim nagovarali su Pavla da ne putuje i ne uzlazi u Jeruzalem. No, on se uzdao u vodstvo Duha Svetoga kojim je bio “okovan“. (Dj 20,22). Koja snažna i poučljiva slikovitost govora Isusova i Božjeg vojnika: Duhom okovan!
Brod na uzburkanom moru
Za vrijeme toga boravka u Tiru, zacijelo su se prisjetili Isusovih pohoda tome gradu kao i gradu Sidonu, te su se spomenuli i tamošnjih Gospodinovih čudesnih ozdravljenja. Osim toga, sjetili su se Isusova prijekora gradovima Korozainu (grad u Galileji na brdu u blizini Kafarnauma, sjeverozapadno od Galilejskoga jezera) i Betsaidi (grad nedaleko od Genezaretskoga jezera gdje je u blizini Isus hodio po vodi), te još pojedinim gradovima sa usporedbom i spomenom Tira i Sidona. O tome kod Mateja stoji zapisano: “Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama (Korozainu i Betsaidi), odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.“ (Mt 11,20-22).
Opisali su evanđelisti Matej i Marko vjeru u Isusa Krista neke strankinje iz tih krajeva uokrušce tih gradova (Mt 15,21-28; Mk 7,24-30). Isus se povukao sa svojima u krajeve tirske i sidonske radi odmora, a oni su susreli tu ženu Kanaanku, koja je izišla i, vidjevši Isusa, vikala je da joj se smiluje nazivajući ga Gospodinom i Sinom Davidovim, jer joj je kći teško opsjednuta. Ovo svjedoči da je ona o Isusu mnogo toga prije čula s nestrpljenjem čekajući prigodu da ga zamoli za ozdravljenje svoje kćeri. Kada majka misli na kćer ili sina, zaboravlja sebe! No, Isus joj nije ništa uzvratio, pa su mu bliže pristupili učenici koji su ga molili govoreći mu da joj udovolji jer previše viče za njima. On im je odgovorio da je poslan “samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“, a potom po ovima izgubljenima i izabranima k ovcama čitavoga svijeta, među kojima je i kći ove majke Kanaanke. Ovdje je jasno što pojam ovca označava i koje je preneseno značenje. Ovim iskazom htio ih je iskušati kako oni gledaju na njegovo poslanje da li tako uključujući uza svoj narod i sve ljude ovoga svijeta gdje god da živjeli i kako god se nazivali, kako one prošle, sadašnje, tako i sve buduće. Na to mišljenje htio ih je usmjeriti. Oni do te razine nisu došli, ali on im je omogućio uvjete za takvo shvaćanje, a znao je što će učiniti opsjednutoj i teško psihički bolesnoj kćeri spomenute Kanaanke.
Čuvši što joj je Isus rekao, odlučila je pristupiti bliže k njemu, što je i učinila, a potom mu se ničice poklonila i rekla mu: “Gospodine, pomozi mi!“ I sad je iskočio onaj odgovor koji apostoli nisu očekivali (a i mi s njima zbog skučenosti svojih misli i pogleda), a on glasi: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ Žena je izvanredno uzvratila Isusu: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Isus joj je s usklikom odgovorio: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I opsjednuta kćerka je oslobođena istoga časa. Ozdravila je.
Naime, uvijek će se misliti da je Isus kao rođeni Židov u Izraelu došao samo u svoj narod, a ostali narodi su mu tobože daleko i oni će primati jedino mrvice s gospodarovih stolova. Međutim, tu pomisao potire Isusovo slanje apostola i učenika da naviještaju Radosnu vijest po cijelome svijetu, što su s radošću prihvatili unatoč čestim progonima. Čuvši te Isusove riječi: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“, potom njihovo razumijevanje i tumačenje, Isus je izazvao pravi odgovor od ove “strankinje”, pa joj je uslišio zamolbu i time navijestio svome narodu kao i svim ostalim svojim narodima ovoga Božjeg svijeta da je on sveopći, univerzalni Mesija koji jednako voli sve one što pristaju uza nj bez obzira o kojem je mjestu riječ na planetu zemlji, zatim o kojem je jeziku riječ, o kojem narodnom imenu, osobnim imenima, narodnim običajima, narodnim mudrostima i sposobnostima…, a svi su ljudi bilo koje boje braća i djeca Božja.
Kristovim putnicima i navjestiteljima brzo su istekli dani u tim tirsko-sidonskim područjima koja je blagoslovio Isus svojom nazočnošću, riječju i čudesima, te su se oni s Pavlom ipak odatle uputili ravno i hrabro prema Jeruzalemu. I može se reći da se konačno vraćaju, i to hodočasnički u taj sveti grad Jeruzalem i Sion odakle je i otpočela Kristova misija naviještanja i svjedočenja Boga Oca. U tome svetom gradu sa Sionom sve su ispripovijedali tamošnjim straješinama Crkve, a onda su se ponovno vratili na novo navjestiteljsko i pastoralno poslanje, putovanje i djelovanje.
Ispratili su svi sv. Pavla i njegove evanđeoske suputnike, i to sa ženama i djecom, do izvan grada Tira. Na žalu su kleknuli i pomolili se, te su se pozdravili, potom su se putnici popeli na brod i počeli su ploviti, a ovi kršćani Tira vratili su se duhovno obogaćeni svojim kućama, te svojim ljudskim i kršćanskim dužnostima.
Sv. Pavao s pogledom u budućnost
Zaključno piše sv. Luka da su tako završili dio svoje plovidbe. Međutim, Apostol i njegova skupina iz Tira doprli su u Ptolemaidu gdje su pozdravili braću. Inače, Ptolemaida je 395. god. s cijelom Makedonijom postala dio Istočnoga Rimskog Carstva. Tu u Ptolemaidi ostali su jedan dan, a sutradan su otputovali u Cezareju Primorsku, gdje su pohodili kuću jednoga od njih sedmorice, i to evanđelista Filipa. Tu su ih lijepo primili svi članovi njegove obitelji, među kojima su i njegove četiri kćeri djevice što ih je Bog obdario prorokovanjem. U toj obitelji i njihovu kraju ostali su “mnogo dana“, a potom im je došao iz Judeje neki prorok poimence Agab. Taj Agab je uzeo Pavlov pojas, te njime svezao svoje noge i ruke, pa im je govorio nešto što je pripisao Duhu Svetom. Te njegove riječi su proroštvo, a odnosi se na Pavla čijim se pojasom sam svezao, te je zborio da će na taj način Židovi u Jeruzalemu svezati apostola Pavla i predati ga u ruke poganima. Čuvši sve to, počeli su Pavlovi suputnici i mještani Cezareje Primorske zaklinjati Apostola naroda da ne uzlazi u Jeruzalem, kao što su to isto učinili i oni zabrinuti kršćani Tira za život Pavlov.
Ovaj glagol uzlaziti upućuje nas na hodočasničko uzlaženje, jer sveti nadahnuti pisac želi svu njihovu djelatnost prožeti mišlju na hodočašće, a uostalom svi ljudi i narodi ovoga svijeta su prolazni hodočasnici kroza svjetske i ljudske životne čari, a one mogu i razočarati kad negdje puhne u zlo vrijeme Zloduhov vjetar. Pavao je, čuvši sve to od proroka Agaba, odvratio nazočnima koji su plakali: “Što plačete i parate mi srce? Ta, spreman sam ne samo biti svezan, nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.“ Apostol naroda nije se dao nagovoriti na odustajanje od hodočasničkoga uspinjanja u Jeruzalem, a pratitelji i pisac Luka su ušutjeli izgovarajući ove molitvene riječi: “Gospodnja budi volja!“ (Dj 21,1-14). U svome govoru efeškim starješinama Pavao je izrekao i ovu snažnu misao: “A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem.“ (Dj 20,22). Drugim riječima rečeno, njega je učvrstio Duh Sveti u vjeri, nadi i ljubavi, te hrabro ide na hodočašće. Ovaj veliki apostol neće umrijeti u Jeruzalemu niti će u tome gradu biti ubijen, nego u Rimu koji je tada bio središte moći i sile što ju je trebalo slomiti, a Pavao je čeznuo za misijskim odlaskom u Rim.
Pavao stigao u Jeruzalem. Unatoč proroštvu Agabovu, Pavao i pratitelji, među kojima su ovoga puta i učenici iz Cezareje Primorske, nakon tih proteklih dana spremili su se s nakanom putovanja prema Jeruzalemu, ali prije toga njih su učenici iz Cezareje Primorske odveli k nekomu starom učeniku Mnasonu Cipraninu kod kojega su odsjeli. Tek su poslije ovoga pohoda nakon putovanja hodočasnički uzišli u Jeruzalem.
Stigavši u taj sveti grad Jeruzalem sa Sionom, lijepo i radosno su ih primila braća. Odmorivši se, sutradan je Pavao pohodio jeruzalemskoga starješinu apostola Jakova i sve ostale apostole zajedno sa svom svojom pratnjom. Nakon što ih je srdačno pozdravio, otpočeo je Pavao potanko i detaljno izlagati sve ono što je učinio Bog među poganima po njegovoj službi. Saslušavši ga i zahvalivši Bogu s davanjem slave njemu svemogućemu, rekli su oslovljavajući ga ovim riječima: “Vidiš, brate“, te dalje obrazlažući sve što su čuli i što bi željeli da se nastavi kad je riječ o Pavlovu djelovanju. Naime, rekli su da su desetci tisuća Židova povjerovali u Krista raspetoga i uskrsloga, a svi su bili revnitelji Zakona.
Don Ilija Drmić
