Budući da se sve utišalo glede ljudskih uzbuđenja i negativnih strasti u Efezu, stoga je Pavao poslao svoje suradnike da dovedu ostale njegove učenike. I kad su se sabrali, ohrabrio ih je, pozdravio, te je nakon toga otputovao u Makedoniju s Lukom koji je uporno bilježio događaje u svom pastoralnom dnevniku na pergameni. Prolazeći kroz neke krajeve u kojima je bilo kršćana hrabrio ih je mnogim poučnim besjedama, te je tako stigao u Grčku. U tim krajevima Grčke proveo je tri mjeseca. Upravo kad je htio otputovati u Siriju, kako bi stigao do Jeruzalema i predao prikupljenu pomoć tamošnjim potrebnicima, postavili su mu Židovi zasjedu, te se odlučio vratiti preko Makedonije. S njim u pratnji bili su: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, Derbanin Gaj, Timotej i Azijci Tihik i Trofim. Oni su otišli nešto prije prema Troadi. Pavao i Luka, nakon Danȃ Beskvasnih kruhova, otplovili su iz Filipa i poslije pet dana došli su k njima u Troadu, te su tu skupa proboravili sedam dana (usp. Dj 20,1-6).
Dio kulturoloških ostataka iz grčke Makedonije
Tihik (= sretan) je iz provincije Male Azije, vjerojatno iz grada Efeza odatkle je i Trofim (= dobro odgojen i po/učen). Obojica su bili vjerni Pavlovi suradnici u služenju evanđelju. Tihik se spominje kao jedan od Pavlovih suputnika iz Korinta u Jeruzalem, koji nosi karitativnu pomoć tamošnjoj Crkvi. Ovako zbori Pavao: “Ali sad idem u Jeruzalem da poslužim svetima. Makedonija i Ahaja odlučiše očitovati neko zajedništvo prema siromašnim kršćanima koji su se nazivali svetima u Jeruzalemu. Da, odlučiše, a i dužnici su im. Jer, ako su pogani postali sudionicima njihovih duhovnih dobara, dužni su im u tjelesnima poslužiti.“ (Rim 15,25-27). Pojmom sveti označuju se kršćani jer su po krštenju unišli u svijet svetosti za koju su trebali živjeti i naviještati je. Pavao svjedoči o Tihiku koji je bio sa svojim učiteljem od prvog zatočeništva u Rimu: “Što je sa mnom – o svemu će vas obavijestiti Tihik, ljubljeni brat, vjerni poslužitelj i sa mnom sluga u Gospodinu. Njega šaljem k vama baš zato da znate kako smo i da ohrabri srca vaša.” (Kol 4,7-8).
Kad je Pavao bio u drugome svome zatočeništvu u Rimu oko 62. god., poslao je Tihika u Efez da preda poslanicu tamošnjim vjernicima. “Tihika sam poslao u Efez.“ (2 Tim 4,12). Pavao je napisao i ove riječi vezane za Tihika, što se misaono poklapaju s onima navedenima iz Poslanice Kološanima: “A da i vi znate što je sa mnom, kako mi je, o svemu će vas obavijestiti Tihik, ljubljeni brat i vjerni poslužitelj u Gospodinu. Njega šaljem k vama baš zato da znate kako smo i da ohrabri srca vaša” (Ef 6,21-22). Koje li neočekivane i zadivljujuće sličnosti u navedenim odlomcima iz Poslanice Kološanima i Poslanice Efežanima!
Događanja s Eutihom. Luka piše da su se u prvi dan tjedna – nedjelja sabrali na proslavu “Lomljenja kruha“, tj. slavljenje svete Mise, i to u gornjoj sobi na trećem katu s podosta svjetiljaka radi jačega doživljaja velike duhovne svečanosti i da se bolje vidi za određena čitanja. U toj prigodi Pavao im je govorio kako je sutradan nakon toga slavlja nakan otputovati, a probesjedio je sve do ponoći. No, tom zgodom zbio se i nemio događaj. Naime, na prozoru te prostorije sjedio je neki mladić poimence Eutih (= sretni). Budući da je Pavao dulje govorio, a bila je i noć, utonuo je taj mladić u duboki san što ga je svladao, te je pao s prozora trećega kata u dvorište. Odmah su se svi prisutni strčali dolje pred kuću i digli ga, a izgledao je tako kao da je posve mrtav. I Pavao je sišao, te se odmah nadnio nad dječaka, obujmio ga rukama i u toj prigodi je rekao svima uokrušce sebe: “Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!“ Zatim se vratio u gornju sobu na trećem katu i nastavio slavlje Mise razlomivši kruh, blagovao je, a potom ponovno nastavio govoriti sve do zore. Poslije toga je otputovao, a mladića su odveli živa, neizmjerno utješeni (usp. Dj 20,7-12).
Putovanje iz Troade u Milet. Pratimo u mislima nastavak sažeta opisa daljnjega Pavlova i Lukina putovanja iz Troade pa do Mileta. Najprije su otpočeli putovanje plovidbom u lađi do Asa, a odatle su poveli Pavla kako je i naredio, te su tako stigli do Mitilene. Iz toga grada sutradan su odjedrili i stigli nadomak Hiju, a prekosutra doputovali su u Sam, te sljedećega dana stigli su u Milet. Svi su ovi otoci i gradovi u Egejskome moru, a Milet je na istočnoj obali toga mora.
Troada je ime za poluotok Biga u sjeverozapadnom dijelu Anadolije u današnjoj Turskoj (regija provincije Čanakale), kroz koji protječu rijeke Skamandar i Simois spajajući se u blizini ruševina glasovite Homerove Troje. Na sjeverozapadu Troade su Dardaneli, na zapadu Egejsko more.
Pavao poučava vjeru i uvjerava za vjeru
Milet je antički grad u pokrajini Joniji, u Maloj Aziji. Grci su osnovali grad već u 11. st. pr. Kr. Poznat je po ovim velikim likovima povijesti: filozofu i začetniku znanosti Talesu Milećaninu (između 640. i 624. god. pr. Kr. – oko 547. god. pr. Kr.), Anaksimandru (610.-546. god. pr. Kr.), Anaksimenu (585-525. god. pr. Kr.), Hekateju (oko 550.-476. god. pr. Kr.) i dr. Milet je s vremenom posve opustio, a još svjedoče o povijesti i životu ostatci iz mikenskog i arhajskoga naselja (Posejdonovo svetište), ruševine klasičnoga i helenističkoga grada – ulice, lučki uređaji, trgovi s trijemovima, hramovi, Apolonova svetišta, gimnazija, stadioni, monumentalne grobnice, teatar i dr.
Oproštaj s efeškim starješinama u Miletu. Pavao je odlučio da na ovom putovanju zaobiđe Efez jer nije kanio zadržavati se u Maloj Aziji zbog žurbe da stigne do proslave Pedesetnice u Jeruzalemu (Dj 20,13-16). No, unatoč svemu ovaj ljubitelj Božjeg naroda Pavao nije mogao tako lako zaobići Efežane, a da se ne susretne barem nakratko s njihovim predstavnicima, te je stoga poslao glasnike iz Mileta da dozovu starješine Crkve iz Efeza i da dođu u Milet.
Stigavši vjernici iz Efeza, prozborio im je Pavao ovim riječima koje vrijede zauvijek sve navjestitelje Radosne vijesti, u svim vremenima Crkve: “Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih; ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas – javno i po kućama; upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa. A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje. I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo. Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi svih jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega. Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom. Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas. I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je moćna izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima. Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. Sami znate: za potrebe svoje i onih koji su sa mnom, zasluživale su ove ruke. U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: ‘Blaženije je davati nego primati’.“
Mala Azija u kojoj je Efez
Kada je to dorekao, kleknuo je te se zajedno sa svima njima pomolio. Tada su svi briznuli u velik plač, obisnuli su se Pavlu oko vrata i stali su ga cjelivati, ražalošćeni nadasve riječju koju im je rekao: da više neće vidjeti lica njegova jer ga je sustigla staračka nemoć, što im je vrlo teško palo na srce. Zatim su ga ispratili na lađu (usp. Dj 20,17-38).
Don Ilija Drmić
