Nakon našega govora o autoru Djela apostolskih, zatim Lukina uvodnoga proslova sa spomenutim najavama, sada slijedi opis Isusova uzašašća nadahnutoga svetoga pisca, što se zbilo četrdesetoga dana nakon uskrsnuća Isusa koji je postao Kyrios. No, prije samoga čina uzašašća na nebo upitali su ga sabrani apostoli, učenici i sljedbenici o tome hoće li u to vrijeme u Izraelu biti ponovno uspostavljeno zemaljsko Izraelovo kraljevstvo. Njima se doimalo da bi tu zemaljsku i vremenitu obnovu davidovske vladavine s kraljevstvom, zapravo političko kraljevstvo mogao uspostaviti i sam Isus, pa su ga u tom smislu upitali, jer su još uvijek predočavali uspostavu mesijanskoga kraljevstva s davidovskom vladavinom. Kralj David bio je drugi kralj Kraljevstva Izraela i nasljednik kralja Šaula, a vladao je od 1005. pr. Kr. do 965. pr. Kr. Bio je kralj koji je ujedinio 12 Izraelskih plemena, naslijedio ga je sin Salomon, graditelj Hrama u Jeruzalemu.
Ovo su ga upitali u prigodi njegove pripreme za uzašašće u nebesku slavu, tj. za povratak k Ocu (oko polovice svibnja 30. god.) nakon sveukupne ozbiljene teodrame između samih ljudi, kao i između Boga i ljudi. Isus im je odgovorio da ne pripada njima znanje vremena i zgoda što je sam nebeski Otac ostavio u svojoj vlasti sa svojim Božanskim znanjem, a ljudima je ulio vjeru koja mnogo toga može slutiti, a ne znati. Međutim, za takav širi razgovor nije bilo dostatno zemaljskoga vremena, a uskrsli Isus samo što nije završio svoj određeni zemni hod s pouskrsnim ukazanjima koja su prožeta njegovim kratkim Božanskim uputama svojim apostolima i učenicima o nastavku i produljenju njegova svetoga djela za pravi oblik života čovjeka i svijeta, u što ulaze i domovine s domovima i kolijevkama, te sveopćega kozmosa.
Uostalom, oni i znaju da se Božji naris o svijetu i čovjeku ostvaruje u ljudskoj povijesti kroz vrijeme priprave i Božje strpljivosti, zatim u “punini vremena“ (Gal 4,4) s Kristovim dolaskom i početkom vremena spasenja, tijekom vremena do paruzije i konačno dolazi eshatološki Dan (1 Kol 1,8), te posljednja vremena sa Sudom (1 Tim 4,1).
Međutim, u njih će sići snaga Duha Svetoga, te će je primiti u svoja ljudska bića da bude njihova pokretačka snaga za svjedočenje riječima i djelima u svome gradu Jeruzalemu, zatim po svoj Judeji, Galileji i Samariji, te sve do kraja zemlje. Primit će karizmu i krizmu za naviještanje i svjedočenje Isusova uskrsnuća: mudrost, glosolalija, čudesa, proricanje… /usp. 1 Kor 12,12-31/; Dj 2,4sl.).
Kako je lijepo Pavao napisao vjernicima u Korintu u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, i to o darovima Duha Svetoga. Rekao je pišući ondašnjoj braći, i današnjoj po cijelome svijetu, kako ne bi htio da oni budu u neznanju glede ovih darova. Podsjeća ih poput proroka Izaije na njihovo vrijeme zavedenosti dok su bili pogani, kada su pravili od cedrovine kipove idola i zanosili se njima u molitvi: “Spasi me, jer si ti moj bog.“ (Iz 44,14-17). Stoga im obznanjuje da nitko tko u Duhu Božjem govori ne izgovara ni u kojoj situaciji ove riječi: “Prokletstvo Isusu.“ Također nitko ne može izreći: “Gospodin Isus“ osim u Duhu Svetom. I potom je Pavao otpočeo zboriti kako su različiti dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na
korist.
Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu spoznanja, trećemu vjera, sljedećemu dari liječenja, uvijek i svakome daruje se određeni dar, talent u tom jednom Duhu kao što su čudotvorstva, prorokovanja, razlučivanja duhova, govorenje različitim jezicima, tumačenje jezika i dr. Valja ovdje dodati da se ovo može odnositi na više vrsta jezika i govorenja, što se svrstava pod pojam glosolalija, kao i na ove naše jezike svakidašnjih suobraćanja kojih ima u svemu oko sedam tisuća u cijelom čovječanstvu naroda ovoga svijeta. A sve to što Pavao navodi djeluje u svim tim različitim posebnim obdarenim osobama uz poticaj i nadahnuće jednoga te istoga Duha koji dijeli svakomu napose kako i koliko hoće, odnosno onoliko koliko dotična osoba može podnijeti i ostvariti, a da ostane normalna i Božja (usp. 1 Kor 12,1).
Neće ostati Kristove riječi, pouke i poruke samo u njihovoj i Isusovoj domovini, nego će se preliti poput rijeke u sva mora ovoga svijeta, zapravo u sva sela, u sve gradove, u sve narode, u sva njihova srca i duše, te njihova zemaljska obitavališta, odnosno za njih će čuti svi njihovi zemaljski žitelji i uspostavljat će svoje odnose s tim svetim riječima, što znače život i spas onima koji ih prigrle živeći sukladno njima.
Kada je Isus izrekao te riječi o silasku Duha Svetoga na apostole i ostale, te o primanju njegove snage za Božja djela i Božji govor, bio je naočigled njima uzdignut u nebo i oblak ga je prekrio, te ga više nisu mogli vidjeti svojim tjelesnim očima. Ostali su netremice gledajući njegov odlazak, odnosno povratak u nebo. To njihovo motrenje prekinula su dva čovjeka u bijeloj odjeći koji su bili pokraj njih. Naime, rekli su im: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“ (Dj 1,6-11). Ova dva čovjeka u bjelini jesu anđeli Božji koji su izrekli riječi ohrabrenja za povratak u svoj zemaljski život sa življenjem svih onih poruka Sina Božjega, uskrsloga i uzašloga na nebesa.
Kad će ponovno doći? Svakako to je Drugi Kristov dolazak u paruziji na ovaj svijet i među nas ljude, te zbit će se u ovome prostoru i vremenu. A kad on dolazi, onda je to blagdan radosti i veselja, jer dolazi onaj koji nas najviše voli, više nego mi sami sebe. Stoga bismo trebali više biti povezani s njime da bismo bili uzajamno u punini voljeni, a o načinima i oblicima osnivanja i uređivanja zemaljskoga Davidova kraljevstva, odnosno naših domovina, Isus je sve izrekao, samo mi trebamo primijeniti i prizemljiti duhovnim kao i svekolikim drugim bogatstvom korisnim za zemaljski život, sve njegove izričaje i sva njegova popratna obilježja, što će u konačnici biti preobraženo za nebesku zbilju, a razvaljeno na zemaljskome tlu, te preobraženo.
Ne smijemo zanemariti i smetnuti s uma da je Isus prisutan u liku svećenika, u narodu sabranu u njegovo ime, u svojoj riječi i napose u Euharistiji kao i ostalim sakramentima.
Don Ilija Drmić
