Akvila i Priscila jesu bračni par i sveci mučenici. Živjeli su u Rimu. Priscila je Židovka iz toga grada, a Akvila je iz sjeverne Anatolije u Maloj Aziji. Često se koristi ovaj naziv pokrajine Anatolija za visoravan u unutrašnjosti maloazijskoga poluotoka između Taurusa na jugu i Pontskoga gorja na sjeveru. Spomenuti bračni par doselio se u grčki grad Korint zbog odluke cara Klaudija o progonu Židova iz Rima, jer su u tome središnjem gradu Rimskoga Carstva, prema zapisima rimskog povjesničara Gaja Svetonija Trankvila (oko 70. – oko 122.), “uzrokovali nerede zbog nekog Krista“. A već dobrano znademo iz dosadašnjega čitanja i razmatranja Djela apostolskih o kakvim se prijeporima radi. Postao je spomenuti car poznat zbog svojih biografija rimskih careva od Cezara do Domicijana u kojima postoji mnoštvo podataka o njihovim životima i još više o djelima. U Korintu početkom 50-ih godina 1. st. susreo je i apostol Pavao spomenuti bračni par. Ondje im se s lakoćom pridružio jer su se bavili istim zanatom kao i Pavao, i to izradom šatora i zastora za domaću uporabu, a primili su ga i u svoju kuću. Imali su, dakle, izvrsnoga radnika, kao i vrsnoga teološkoga mislioca i mistika u tadašnjem grčko-rimskom svijetu.
Obitelj: muž Akvila iz Anatolije i žena Priscila iz Rima
U Korintu su Akvila i Priscila poučavali tamošnje žitelje kršćanstvu, između ostalih, i Židova Apolona podrijetlom iz Aleksandrije u Egiptu. Govorili su im da su svi ljudi jednaki pred Bogom bez obzira na osobna imena i imena narodnosti, jer je Krist očitovao takav stav. Također je njihova kuća bila crkva u kojoj su se odvijala uz katehizaciju i kršćanska liturgijska slavlja. Apolon je dobrano bio upoznat s Evanđeljem Isusa Krista, o kojem je i sam propovijedao, i to “sa žarom u duši i pomno“ (Dj 18,25). Ovaj Židov bio je izvrstan govornik, retor. Govorništvo i drugu naobrazbu završio je u velikom kulturnom središtu Aleksandriji, gradu koji je bio drugi po veličini u Rimskom Carstvu. Spomenuti sveti bračni par preselio se kasnije iz Korinta u Efez u Maloj Aziji. Naposljetku su se vratili u Rim gdje su se promijenile prilike i gdje su nastavili evangelizacijsku i misionarsku službu. Pavao im je u Poslanici Rimljanima poslao ovakav pozdrav: “Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja, nego i sve Crkve pogana. Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući.“ (Rim 16,3-5).
Spomenuti Apolon stigao je u Efez poslije Pavlova odlaska iz toga grada u Antiohiju, čime je završio svoje Drugo misijsko putovanje (50.-52.). Njegova suradnika Apolona s odušeljenjem su prihvatili i u Korintu i u Efezu, čak ga je određena skupina zvala “svojim“ (u smislu zaštitnim vjerskim znakom) kako piše sv. Pavao u Prvoj Korinćanima (usp. 1 Kor 3-14). Apostol naroda to osporava i potire poučavajući sve navjestitelje da ne navezuju na sebe vjernike nego na Krista: “Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja posadih, Apolon zali, a Bog dade da uzraste.“ (1 Kor 3,4).
Pavao pred prokonzulom Galionom i povratak u Antiohiju. U vrijeme djelovanja Galiona, prokonzula Ahaje, navališe Židovi jednodušno na Pavla. Dovukli su ga u sudnicu i rekli tada odgovornima da apostol Pavao potiče ljude na štovanje Boga protivno starome Zakonu. Pavao se spremao nešto reći kad najednom Galion reče Židovima da je u pitanju neki zločin ili kakvo opako nedjelo, on bi ih saslušao kako je prema pravu i Zakonu kojim se on služi. No, budući da je raspra o riječi, imenima i nekom njihovu Zakonu, valja da se o tome oni sami dogovore, jer u tome on ne želi biti sudionikom niti sudcem. Nakon što je ovo izgovorio, najednom su svi otpremljeni iz sudnice. Međutim, svi su oni zgrabili nadstojnika sinagoge Sostena i otpočeli ga šibati pred sudnicom. Galion je to vidio i nije za to ništa mario. Ovo je vrlo zanimljivo biblijsko mjesto koje karakterizira hladnoću i mentalno odsuće sudca. To je tako i završilo.
Sv. Barnaba i teatar u Efezu
Apostol Božji i revni Kristov sluga Pavao ostao je još podosta vremena u tome kraju, a onda se oprostio s braćom. Otputovao je u Kenhreju, gdje se ošišao i zavjetovao, te je poslije toga čina zaplovio brodom prema Siriji. S njime je putovao i bračni par Priscila i Akvila. Stigavši u pristanište grada Efeza i sišavši s broda, Pavao je odmah otišao u sinagogu, u kojoj je nakon molitve raspravljao sa Židovima, koji su ga zamolili da ostane dulje vremena, ali on nije pristao, jer je Duh imao svoj drugi naris. Pavao se s njima pozdravio za oproštaj, dodavši ove riječi u Duhu Svetome: “Još ću se, reče, vratiti k vama, bude li Božja volja.“ I otišao je do pristaništa brodova, te se ukrcao u brod otplovivši tako iz Efeza. Kad je dospio do Cezareje, hodočasnički i molitveno uzišao je pozdraviti Crkvu. Učinivši to lijepo djelo pohoda i pozdrava, sišao je u velebni grad Antiohiju (usp. Dj 18,12-22).
Barnaba znači “sin utjehe” ili “sin proroštva” (Dj 4,36), levit rodom s Cipra. Došao je u Jeruzalem i tu se nastanio prigrlivši kršćanstvo. Prodao je svoje polje, a novac je, kako je bio običaj među kršćanima, predao apostolima za potrebe Crkve (usp. Dj 4,37). Zajamčio je za Pavlovo obraćenje u jeruzalemskoj kršćanskoj zajednici (usp. Dj 9,27). Poslan je u sirijsku Antiohiju da bi doveo Pavla iz Tarza u Antiohiju. Tu je s njime proveo godinu dana, a neprestance je evangelizirao žitelje toga grada postavši priznat kao prorok i učitelj (usp. Dj 13,1). Antiohijska ga je Crkva zajedno s Pavlom poslala na Prvo Pavlovo misijsko putovanje (46.-49.). Prošli su krajeve Cipra, zatim središnje i južne Anatolije s gradovima: Atalija, Perga, pisidijska Antiohija, Ikonij, Listra i Derba (usp. Dj 13-14). Zajedno s Pavlom sudionikom je i na Jeruzalemskom saboru oko 50. god. gdje su apostoli sa starješinama odlučili da običaj obrezivanja nije sastavni dio kršćanskoga življenja i druge činjenice (usp. Dj 15,1-35). Na početku Drugoga misijskog putovanja (50.-52.) nisu se usuglasili s Ivanom Markom, jer ga Pavao nije htio, zato što se taj mladić od njih bio odvojio na prethodnom putovanju (usp. Dj 13,13; 15,36-40). Moguće je da se Barnaba nije odrekao obdržavanja židovskih propisa o prehrani, a Pavao je to bio odbacio (usp. Gal 2,13), te nisu pratili Pavla. Barnaba se uputio s Ivanom Markom prema Cipru oko 49. god. (usp. Dj 15,39).
Drugi Pavlov suradnik bio je Sila. Spominje se s tim imenom u Djelima apostolskim, dok se latinizirani oblik Silvan pojavljuje samo u Pavlovim poslanicama. Bio je jeruzalemski Židov (usp. Dj 15,22), držali su ga prorokom (usp. Dj 15,32). Predao je “braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji” (Dj 15,23) poruke Jeruzalemskoga sabora. Bio je poveznica između Jeruzalema i Antiohije, zatim židovskih kršćana i kršćana poganskoga podrijetla. Kad se Pavao odvojio od Barnabe, poveo je upravo Silu kao novog pratitelja sa sobom na misijskom putovanju (usp. Dj 15,40). S Pavlom je stigao u Makedoniju (s gradovima Filipima, Solunom i Berejom), gdje je i ostao, dok je Pavao nastavio prema Ateni i potom Korintu. Sila ga je dostigao u Korintu, gdje je surađivao na propovijedanju Evanđelja. Doista, u drugoj poslanici, što ju je Pavao uputio toj Crkvi, spominje se Silvan: “Isus Krist, koga mi – ja i Silvan i Timotej – vama navijestismo” (2 Kor 1,19). Time se objašnjava i kako je Silvan mogao biti supošiljatelj, s Pavlom i Timotejem, dviju Poslanica Solunjanima, tvrde bibličari. Bez obzira na dvojbeni identitet, njegovo se ime spominje i u Prvoj Petrovoj poslanici, gdje čitamo: “Pišem vam ukratko, po Silvanu, koga smatram bratom vjernim.” (1 Pt 5,12).
Treći Pavlov suputnik bio je već spomenuti Apolon. Luka ga u Djelima apostolskim opisuje na sljedeći način: “…čovjek rječit i upućen u Pisma… vatrene duše.” (Dj 18,24-25). Iz Efeza je prešao u Ahaju stigavši do Korinta. Onamo je došao s preporučenim pismom efeških kršćana, koji su Korinćane molili da mu ukažu dobar prijem (usp. Dj 18,27). U Korintu je, kako piše Luka, “uvelike koristio vjernicima po milosti jer je snažno pobijao Židove, javno pokazujući iz Pisama da Isus jest Krist” (Dj 18,27-28). Vrativši se u Efez, Apolon je odbio Pavlov poziv da se vrati u Korint (usp. 1 Kor 16,12). Očito previše zamućena situacija među razdijeljenim vjernicima s kojima nije više bilo moguće vladati. U ovoj slici mogu se vidjeti svi raskoli Crkve do dana današnjega. Osim židovskoga podrijetla zajedničko im je predanje Isusu Kristu i Evanđelju, kao i činjenica da su sva trojica bili Pavlovi suradnici.
Don Ilija Drmić
