Sv. Luka piše da su se apostoli i starješine sastali potaknuti onim pitanjima krštenih Židova u svezi s obrezanjem i vršenjem ostalih zakonskih propisa u Mojsijevu Zakonu kako bi sve to razmotrili vođeni Duhom Svetim. Uslijedila je duga rasprava, kada se ustao apostolski prvak Petar i izgovorio ove važne riječi, a to je ustvari njegova besjeda na Prvom crkvenom saboru u Jeruzalemu, koji je održan oko 50. godine: “Braćo, vi znate kako me Bog od najprvih dana između vas izabra da iz mojih usta pogani čuju riječ evanđelja i uzvjeruju. I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. Nikakve razlike nije činio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca. Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram kojeg ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni.“
Članovi 1. crkvenog sabora
Nakon ovih Petrovih riječi sve mnoštvo prisutnih je umuknulo. Petrov govor su pomno slušali svi, a zacijelo u sebi su o njemu razmišljali opredjeljujući se za poruke ili neopredjeljujući se za njih. Zacijelo, uvažili su činjenicu Petrova prvenstva, jer njega je Bog od najprvih dana između njih izabrao da iz njegovih usta pogani čuju riječ evanđelja i uzvjeruju. Svi su apostoli i učenici čuli riječi Petrove ispovijesti u Cezareji Filipovoj ispod planine Hermona. Ovdje navodimo one riječi što ih je zapisao Matej: “Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: ‘Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?’ Oni rekoše: ‘Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.’ Kaže im: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ Šimun Petar prihvati i reče: ‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.’ Nato Isus reče njemu: ‘Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.’ Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.“ (Mt 16,13-20; usp. i Mk 8,27-30; Lk 9,18-21). No, nazočni ljudi su gledali slušajući apostole Barnabu i Pavla koji su pripovijedali o tolikim znamenjima i čudesima što ih je Bog po njima učinio među poganima.
Poslije njih dvojice apostola Barnabe i Pavla, koji su imali osebujno iskustvo naviještanja Isusa, nakon što su prisutni utihnuli pričom i šaputanjem, progovorio je i apostol Jakov. Evo njegovih riječi: “Poslušajte me, braćo! Šimun je izložio kako se Bog već na početku pobrinu između pogana uzeti narod imenu svojemu. S time su u skladu riječi Proroka (= Amosa). Ovako je doista pisano: Nakon toga vratit ću se i opet podići pali šator Davidov, iz ruševina ga podići, opet ga sazidati da preostali ljudi potraže Gospodina i svi pogani na koje je zazvano ime moje, govori Gospodin, koji to obznanjuje odvijeka (usp. Am 9,11-12). Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi. Ta, Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju.“ (Dj 15,6-21).
Apostolsko pismo kršćanima s Prvoga sabora. Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to muževi vodeći među braćom, i to Juda zvani Barsaba i Sila. Po njima pošalju ovo pismo: “Apostoli i starješine, braća, braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji – pozdrav! Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše, zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barnabom i Pavlom, ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista. Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto. Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!“ (Dj 15,22-29).
Ovdje je potrebno naglasiti Lukin izvještaj u kojem veli da su apostoli zaključili s Duhom Svetim sljedeće za kršćane, a to je: uzdržavanje od mesa žrtvovana idolima, zatim od krvi, udavljenoga – odustajanje od poganskih običaja i žrtava poganskim božanstvima, te – bludništva: Ne sagriješi bludno (Šesta Božja zapovijed)! i Ne poželi tuđeg ženidbenog druga (Deveta Božja zapovijed)! Bludništvo je nemoralnost među poganima, a pogotovo među kršćanima. Na kraju dodaju: Budu li se toga držali, dobro će učiniti. To je odredba koju su članovi Pracrkve trebali prihvatiti i širiti.
Izaslanici u Antiohiji. Stigavši iz Jeruzalema u Antiohiju izabranici muževi vodeći među braćom, i to Juda/Barsaba i Sila, sabrali su mnoštvo i predali pismo s Prvoga sabora u Jeruzalemu. Skupa s njima vratili su se Pavao i Barnaba. Pročitavši ga svima sabranima, svi su se obradovali zbog rješenja i ohrabrenja. Juda/Barsaba i Sila, i sami proroci, mnogim dodatnim i nadahnutim riječima ohrabrili su i utvrdili braću (i sestre). Zadržali su se u toj Antiohijskoj Crkvi neko vrijeme, a potom su se s mirom oprostili od braće i vratili starješinama i apostolima u Jeruzalem. Pavao i Barnaba su ostali u Antiohiji naučavajući i navješćujući zajedno s mnogima drugima Riječ Gospodnju (usp. Dj 15,30-35).
Detalj zajedništva s 2. Pavlova misijskog putovanja u Grčkoj
Pavlovo Drugo misijsko putovanje; Pavao, Barnaba i Sila. Nakon izvjesnog vremena rekao je sv. Pavao apostolu Barnabi da se vrate i pohode braću po svim gradovima u kojima su navješćivali riječ Gospodnju, te da vide kako su. Barnaba je htio povesti sa sobom i Ivana zvanog Marko, ali tome se usprotivio Pavao jer nije smatrao uputnim sa sobom voditi onoga koji se u Pamfiliji odvojio od njih, te nije s njima pošao na djelo. Budući da su se stvorila različita mišljenja, spopala ih je takva ogorčenost da su se razišli: Barnaba je poveo Marka otplovivši na Cipar, a Pavao je sebi odabrao Silu što ga braća povjeriše milosti Gospodnjoj, te su proputovali Siriju i Ciliciju, utvrđujući Crkve (usp. Dj 15,36-40).
Apostoli u Likaoniji. Timotej, Pavao i Sila tako propovijedajući i upućujući na novi Put s Isusom i Duhom Svetim stigli su u Derbu i Listru. Tamo su zatekli nekoga učenika Isusova, poimence Timotej, što znači: Božja dragocjenost, Božja čast. On je bio sin neke pokrštene Židovke i oca Grka. Uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju, jer se izvrsno postavio prema svemu što se odnosi na nasljedovanje Krista. Pavao je htio da ovaj časni učenik pođe s njime. No, prije toga obavio je nad njim čin obrezanja suglasno s njim, a najviše zbog Židova koji bijahu u onim mjestima, te su svi znali da mu je otac Grk. Ovdje se možemo prisjetiti one žestoke raspre između Pavla i Petra, te ponovno vagati činjenice prema cilju koji se želio postići, a to je evangelizacija svih: Židova i pogana. I kako su prolazili kroz gradove, predavali su im za opsluživanje odredbe koje su apostoli i starješine utvrdili u Jeruzalemu na svome Saboru. Tako su se Crkve učvršćivale u vjeri i broj članova danomice im se povećavao (usp. Dj 16,1-5).
Sv. Timotej (grčki: Timótheos – štovatelj Boga i poštovan od Boga) jest svetac i suputnik sv. Pavla od drugoga pohoda i susreta u njegovoj rodnoj Listri Likaonskoj. Rođen je oko 17. god., u toj Listri, koja je udaljena od Tarza oko 200 km. Otac mu je bio Grk, a majka Židovka Eunika. I njega, njegovu majku i baku Loidu sv. Pavao spominje i pohvaljuje zbog nelicemjerne vjere, i to u svojoj Drugoj poslanici Timoteju (2 Tim 1,4-5). S Pavlom je Timotej pohađao Ahaju i Makednoniju, te dospio do Italije i Španjolske. U svojoj poslanici Prvoj Timoteju nazvao ga je “pravim sinom u vjeri“ (1 Tim 1,2). Pavao ga tako naziva, jer ga je otkrio, poučavao, vodio i prigrlio, kao i odbjegloga roba Onezima, koji je pripadao vlasniku robova Filemonu, te šaljući ga nazad ovako je molio, što je odlika Pavlove pedagogije, svoga prijatelja robovlasnika Filemona:
Karta Male Azije gdje je i Likaonija
“Molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje.“ (Flm r. 10-12). Isto se može povezati Pavlovo zauzimanje za Timoteja i ostale Kristove sljedbenike. Poslije Pavlova mučeništva bio je Timoteju učitelj sv. Ivan Apostol i Evanđelist sve do Domicijanova (Rim, 51. – Rim, 96.) progona apostola Ivana iz Efeza na mali grčki otok Patmos u istočnoj Egeji u skupini otoka Dodekanez. Tada je Timotej postao biskupom u Efezu. Pavao je za Timoteja rekao ove riječi Filipljanima: “Nikoga doista nemam tako srodne duše tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo.“ (Fil 2,20). Za vrijeme održavanja nekoga poganskog praznika što ga nazivaju Katagogij, bezbošci su mučki i s maskama napali Timoteja i ubili ga oko 93. god. Taj običajni dan vezan je za grčko podneblje, a raširio se i među okolne narode. Odnosio se na određeni mrtvački običaj. Prohodile su gradskim i seoskim ulicama povorke “mrtvih“, zapravo ljudi s mrtvačkim maskama (eikones eidolon/((((((( ((((((( = slika, idol, dvojnik, pojava, fantom, duh, duh-slika žive/mrtve osobe; sjena/fantomski izgled ljudskog oblika).
Don Ilija Drmić
