Stigavši u Listru, koja se nalazi u Maloj Aziji, i prilagodivši se tamošnjem stanovništvu, njegovim potrebama i nevoljama, apostoli su sa svojim pratiteljima uočili nekoga čovjeka hroma od majčine utrobe, točnije oduzetih nogu i nikada nije mogao sam hodati. Ovaj pomni sakati čovjek čuo je neobičan glas i stil govorenja nekoga okretna i umno bistra čovjeka o kojemu se brzo propitao saznavši da je riječ o Isusovu apostolu Pavlu koji je narodu propovijedao Božju Riječ. Čula je ova hendikepirana osoba da su riječi ovoga Kristova propovjednika za njega novost, koja je toliko poželjna i njemu privlačna, a ponad svega potrebna zato što se toliko zaokupio upravo tom svojom bolešću i slabošću, te je postao zatvoren za druge osim u situacijama prosidbe za preživljavanje kad je morao na neki način pozvati druge na darežljivost, te potom očitovati zahvalnost za dar. Pavao je proniknuo toga čovjeka, čije ime nije ni znao, i to pogledom, te je vidio da on ima vjeru u spasenje, pa mu je povišenim glasom rekao: “Uspravi se na noge!“ On je skočio na svoje noge prvi put i prohodao kao i svi ostali zdravi ljudi, muškarci i žene, odrasli, mladi i djeca.
Apostoli opraštaju grijehe i liječe u ime Isusovo
Kad je mnoštvo naroda vidjelo ovaj veličanstveni događaj što se dogodio hromome od rođenja i saznavši da je to ozdravljenje djelo apostola Pavala po Duhu Svetom uz prisutnost subrata Barnabe, povikala je ta množina likaonskim narječjem, tj. govorom spomenute maloazijske Listre i Derbe koja je u rimskoj provinciji Galaciji i okolici Male Azije: “Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama!“ I poslije toga, kad se malo smirilo prisutno pučanstvo, nazvali su Barnabu – Zeusom, a Pavla – Hermesom jer je Pavao vodio riječ.
Poganski bog Zeus (genitiv glasi Dios) u grčkoj mitologiji vrhovni je starogrčki bog, vladar Olimpa, bog neba i grmljavine. U rimskoj mitologiji taj bog se zvao Jupiter (genitiv glasi Iovis). Ova pojava s genitivnim oblicima povezana je korijenski s imenom boga Indoeuropljana: Dyēws phtēr = “božanski otac“, a u sanskrtu glasi: Dyauš pítā. Ova se osnova naziva supletivnom, a inače supletivizam/supletivnost (prema supletiv) jest termin kojim se označuje pojava da se oblici jedne riječi tvore s pomoću različitih osnova/korijena, a ne samo s pomoću različitih obličnih nastavaka koji se dodaju na istu osnovu.
Hermes je u grčkoj mitologiji glasnik bogova (od imena Hermes nastala je riječ hermetičan što znači zatvoren, odnosno nema suobraćanja između bogova i ljudi, ono je zatvoreno), zatim u poganskom poimanju on je zaštitnik putnika, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca. U rimskoj mitologiji taj bog je Merkur (u značenju trgovine, putovanja).
Osim toga, poganski svećenik boga Zeusa Predgradskoga doveo je pred vrata hrama bikove i vijence, te skupa s narodom htjede ih žrtvovati u čast dvojici apostola, napose Pavlu koji je izgovorio one riječi ozdravljenja hromoga od djetinjstva.
Saznavši sve ovo, Pavao i Barnaba razdrli su svoje haljine u duhu starozavjetnih religijskih običaja i utrčali su među sabrano mnoštvo vičući: “Ljudi, što to činite? I mi smo smrtnici, baš kao i vi! Navješćujemo vam da se od tih ispraznosti obratite k Bogu živomu koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima. On je u prošlim naraštajima pustio da svi pogani pođu svojim putovima. Ipak, ne ostavi sebe neposvjedočena: dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša.“ I tako zboreći jedva su smetnuli mnoštvo da im ne žrtvuje (usp. Dj 14,8-18). Ovdje se očitovala apostolska iskrenost i ljudskost u propovijedanju i djelovanju, kao i potpuni realizam govora o transcendentnome Bogu i njegovu uskrslome Sinu, i to bez ikakvih iluzija mnoštva naroda, zavaravanja, lažnih priča koje kratko traju.
S ovom pojavom zahvalnosti susretali su se u povijesti Crkve mnogi njezini vjernici, svećenici, biskupi i pape, te su ih odbijali po uzoru na Barnabu i Pavla, ili na neke svoje načine. Zahvale mogu biti izazovne pa ih se prihvati, a mogu biti i podvale s komedijama kad ih se usvoji. Ovaj je primjer veoma poučan.
Sv. Pavao kamenovan. Onaj koji je bio progonitelj i izvršitelj kazni kamenovanjem, sada najednom i on postade i progonjeni i kamenovani sluga Božji. Židovi iz Antiohije i Ikonija svojim govorima protiv Isusa i njegovih sljedbenika, a napose propovjednika na čelu s apostolima, među kojima je i ovaj nekadašnji progonitelj Pavao, nagovaranjem pridobiju svjetinu koja je kamenovala Pavla, te ga odvukla izvan grada s uvjerenjem da su ga ubili. No, kad su se svi razišli svojim kućama, k njemu su se približili učenici i otkrili su s radošću da je živ. Ustao se sam i skupa s njima ušao u grad Listru iz kojega je sutradan otišao s Barnabom u Derbu (usp. Dj 14,19-20).
Bazilika sv. Pavla izvan Zidina Rima
Povratak u sirijsku Antiohiju. Bez obzira na progone i strahove od ubijanja i smrti, apostoli su uporni i neustrašivi u vršenju svoje misije naviještanja Božje riječi. Ta, znali su ovi Božji putnici da progonitelja ne može biti toliko da bi uvijek mogli biti na svim mjestima u koja apostoli kane doći i propovijedati. A ako ih ponegdje uhite, uvjereni su da će ih Božja ruka izvući iz nevolje i smrtne pogibelji. Navijestivši evanđelje tomu gradu Derbi gdje su stekli mnoge učenike, vratiše se ponovno u Listru, zatim u Ikonij i u Antiohiju. Ovi marljivi i vrijedni, te vjerni navjestitelji Božje Riječi učvršćivali su duše novih učenika bodreći ih da ustraju u vjeri. Posebne upute davali su im na temelju vlastitoga iskustva, a to je: Kroz mnoge nam je nevolje unići u kraljevstvo Božje! Pomagali su im u organizaciji zajednica postavljajući im po crkvama i starješine zajednicama, te su ih, nakon molitve i posta, predavali Gospodinu u kojega su povjerovali kao svoga spasitelja. Ovo je važno istaknuti da su nakon posta i molitve birali i postavljali starješine zajednica.
Sve se ovo odvijalo na prostoru Male Azije. Prošavši kroz Pisidiju, stigli su u Pamfiliju. U Pergi, jednom od značajnijih gradova Pamfilije, navijestili su Riječ, a potom su stigli u Ataliju. Odatle su odjedrili u Antiohiju, u kojoj su uživali povjerenje Božje milosti za ovo djelo što su ga dotad izvršili vođeni Duhom Svetim. Stigavši u Antiohiju, sabrali su se sa svim članovima Crkve i ispripovijedali su sve što je učinio Bog po njima, a najvažnije je bilo to da su i poganima otvorena vrata vjere s Duhom Svetim. I tu su proveli podosta vremena u razgovorima međusobno i s učenicima (usp. Dj 14,21-28).
Opterećujuće rasprave u Antiohiji. Teške teme u razvoju kršćanstva mogle su se očekivati u tim početcima samo od određenih židovskih stranačkih sljedbenika. Zbog toga su neki od njih stigli iz Judeje u Antiohiju, jer su znali da se tu oblikovalo novo kršćansko središte sa sjedištem i da se odatle upućuju navjestitelji Riječi u okolne prostore. Ti koji su stigli iz judejskih mjesta otpočeli su učiti braću u Antiohiji. Srž njihova nauka ovoj Crkvi u zamahu i djelovanju Duha Svetoga govorili su da se trebaju obrezivati svi njezini članovi, jer: Ako se ne obrežu po običaju Mojsijevu, ne mogu se spasiti. Strogo su gledali sve što piše u Mojsijevim knjigama, ne razmišljajući da je Krist sve to dopunio.
Upravo ovo je proizvelo tešku raspravu, koja je planula između njih iz Judeje, te Pavla i Barnabe. Budući da to nije bilo jednostavno riješiti na obostrano zadovoljstvo, a pogotovo na korist svete Crkve koja bi trebala biti stup istine, braća su zajednice u Antiohiji odredila da Pavao i Barnaba, te još neki drugi između njih hodočasnički i slavljenički uziđu u Jeruzalem k apostolima i starješinama radi rješenja toga pitanja u svezi s obrezanjem.
Ovo izaslanstvo za odlazak u Jeruzalem, ispratila je Crkva u Antiohiji i poželjevši im blagoslovljeno, plodonosno, ugodno i sretno putovanje i djelovanje za opće dobro. Oni su prolazili kroza Siriju, Feniciju i Samariju zaustavljajući se u pojedinim mjestima i gradovima čijem su stanovništvu propovijedali Evanđelje potičući pogane na obraćenje i krštenje. Osim toga, svoj svojoj braći i sestrama (iako još tada nisu posebno isticane sestre koje su bile djelatnice vođene istim Duhom Svetim) pripovijedali su svoja iskustva s misijskih putovanja Malom Azijom, kako ona ugodna i lijepa kojima su se obradovali, tako i neugodna što ih unatoč svemu nisu spriječila u daljnjem odlučnom misionarskom hodu i duhu s Duhom Svetim.
Crkva Svetoga Groba u Jeruzalemu
Stigavši u Jeruzalem k tamošnjoj crkvenoj zajednici na čelu s Petrom i ostalim apostolima kao i starješinama, odmah su im ispripovijedali sve što je Bog učinio po njima. Imali su prigodu i za odmor i okrjepu, a potom su primali na razgovore neke od onih što su iz farizejske sljedbe bili prigrlili vjeru. Oni su apostolima, između ostaloga, rekli da njih treba obrezati kao i sve koji ubuduće pristanu na nasljedovanje Krista ako nisu obrezani, neka se obrežu, te da se svima tima zapovjedi sveukupno opsluživanje Mojsijeva Zakona (usp. Dj 15,1-5). Osjetili su apostoli taj križ i teško će ga biti nositi bilo da im se sve to zabrani primjenjivati, bilo da im se odobri. Stoga su se sastali na Prvome saboru Crkve, te su to pitanje pomno i odgovorno razmotrili i priopćili svim zajednicama na opsluživanje.
Don Ilija Drmić
