Nakon što se Pavao i oni oko njega otisnuše od Pafa, stigoše u pamfilijsku Pergu. Jedan od 72 učenika Ivan zvani Marko vratio se u Jeruzalem jer apostoli nisu smatrali da može nastaviti misiju. Jesu li bili u pitanju tjelesni i zdravstveni razlozi ili neki unutarnji duhovni, nije rečeno. Rodio se u Jeruzalemu oko 10. godine. Bio je sin Marije u čijoj se kući okupljala prva kršćanska jeruzalemska zajednica. Bio je nećak Barnabin, s kojim je pratio apostola Pavla na prvom putovanju, a nakon toga je s Barnabom djelovao na Cipru. Posebno je vezan uza sv. Petra. Boravio je s njime u Rimu prevodeći narodu na grčki Petrove govore. Tu je napisao svoje evanđelje oko 65. god., najkraće je i vjerojatno najstarije od četiri evanđelja. U Libiji i Aleksandriji je osnovao kršćansku zajednicu, bio je njezin prvi biskup koji je umro mučeničkom smrću 25. travnja 68. Prikazuju ga s lavom. Pavao je imao vidovito oko za ljudsku psihu, pa je on utjecao da Ivan Marko ne ide s njime. Iz vlastitoga iskustva možemo razmišljati o svim tim razlozima nasljedovanja i konačnoga opredjeljenja za Isusa kako bismo se dostatno učvrstili u svome opredjeljenju za naviještanje koje je povezano s nevoljama kroz koje su prolazili svi starozavjetni i novozavjetni od Boga pozvani navjestitelji.
Ostali navjestitelji su krenuli iz Perge i stigli u pisidijsku Antiohiju. U određeni subotnji dan ušli su u sinagogu, sjeli su, razmišljali i molili se u duhu svojih novih vjerskih spoznaja i navika. Nakon toga uslijedilo je čitanje svetih tekstova iz Zakona i Proroka s kojima su povezivali događaje u svezi s Uskrslim. Tada su poslali nadstojnici sinagoge osobu k njima s porukom: “Braćo, rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite!“
Pavao tumači pojavak Isusa Krista
Čuvši apostol Pavao taj poziv, odmah se ustao, dao znak rukom i počeo govoriti: “Izraelci i vi koji se Boga bojite, čujte! Bog naroda ovoga, Izraela, izabra oce naše i uzdiže narod za boravka u zemlji egipatskoj, te ga ispruženom rukom izvede iz nje. Oko četrdeset ga je godina na rukama nosio u pustinji, pa pošto zatre sedam naroda u zemlji kanaanskoj, ubaštini ga u zemlji njihovoj za kakve četiri stotine i pedeset godina. Nakon toga dade im suce – do Samuela proroka. Onda zaiskaše kralja pa im Bog za četrdeset godina dade Šaula, sina Kiševa, iz plemena Benjaminova. Pošto svrgnu njega, podiže im za kralja Davida za kojega posvjedoči: Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje. Iz njegova potomstva izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izraelskomu. A kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: ‘Nisam ja onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama’.“
Pavao je ovdje govorio po uzoru na prvomučenika Stjepana, čiji je govor, očito, vrlo dobro zapamtio dok je čuvao odjeću za vrijeme kamenovanja toga đakona, koju su pokraj njegovih nogu stavili lažni svjedoci protiv ovoga Božjeg miljenika. Pavao je ovom zgodom nastavio svoj govor: “Braćo, sinovi roda Abrahamova, vi i oni koji se među vama Boga boje, nama je upravljena ova Riječ spasenja. Doista, žitelji Jeruzalema i glavari njihovi ne upoznaše njega ni riječi proročkih što se čitaju svake subote pa ih, osudivši ga, ispuniše. Premda ne nađoše nikakva razloga smrti, zatražiše od Pilata da ga smakne. Pošto pak izvršiše sve što je o njemu napisano, skinuše ga s drveta i položiše u grob. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih. On se mnogo dana ukazivao onima koji s njim bijahu uzašli iz Galileje u Jeruzalem. Oni su sada njegovi svjedoci pred narodom.“
Vrlo je zanimljivo i dirljivo na razini uma i srca da veliki progonitelj Savao sada propovijeda kao Pavao o svome Gospodinu koji ga je zaustavio u njegovim zlim nakanama uhićenja i ubijanja svih onih koji nasljeduju Krista uskrsloga, a govori u duhu prvomučenika Stjepana sažimljući dugu svetu povijest i činjenice, te potom govori o Isusu: “I mi vam navješćujemo evanđelje: obećanje dano ocima Bog je ispunio djeci, nama, uskrisivši Isusa, kao što je i pisano u Psalmu drugom: Ti si Sin moj, danas te rodih. Da ga pak uskrisi od mrtvih, te se on više nikad neće vratiti u trulež, rekao je ovime: Dat ću vama svetinje Davidove, pouzdane. Zato i na drugome mjestu kaže: Nećeš dati da Svetac tvoj ugleda truleži. David doista, pošto u svom naraštaju posluži volji Božjoj, preminu, pridruži se ocima svojim i vidje trulež, a Onaj koga Bog uskrisi ne vidje truleži. Neka vam dakle, braćo, znano bude: po Ovome vama se navješćuje oproštenje grijeha! Po Ovome se, tko god vjeruje, opravdava od svega od čega se po Mojsijevu zakonu niste mogli opravdati! Pazite da se ne zbude što je rečeno u Prorocima (Hab 1,5): Obazrite se, preziratelji, snebijte se i nestanite! Jer djelo činim u dane vaše, djelo u koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispriča.“ Na izlasku iz sinagoge u pisidijskoj Antiohiji oni su ih molili da im sljedeće subote također o tome govore. A nakon raspuštanja skupa, mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice, što su ih poticali u posebnom razgovoru na ustrajnost u milosti Božjoj, pođoše za apostolima Pavlom i Barnabom.
Sv. Barnaba suradnik sv. Pavla
I sljedeće subote gotovo sve stanovništvo toga grada zgrnulo se u sinagogu da bi čulo riječ Gospodnju, o čemu su im pripovijedali oni prijašnji sudionici od prošle subote. Vidjevši taj brojni skup puka u sinagogi i još više uokrušce nje, Židovi su se suprotstavljali puni zavisti i psovanja svemu onomu što je Pavao propovijedao. Na to su im Pavao i Barnaba smjelo uzvratili govoreći: “Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali, kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima. Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin: Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do nakraj zemlje,“ što su riječi proroka Izaije (Iz 49,6). Kada su to čuli prisutni pogani koji su slušali apostole, radovali su se i slaveći riječ Gospodnju, te su povjerovali svi oni koji su po Duhu bili određeni za život vječni. Na ovaj način Riječ se pak Gospodnja pronosila po svoj onoj pokrajini i antiohijskoj Pisidiji. No, nije ipak moglo širenje Riječi proći bez protivljenja i sukoba s onima koji su je propovijedali i tumačili. I ovom zgodom Židovi su potaknuli ugledne i bogobojazne žene kao i gradske prvake, te su zametnuli progon apostola Pavla i Barnabe iz toga svoga kraja, što su i uspjeli. Unatoč tome izrečena Riječ je ostala u srcima ljudi i ona će polagano rasti i klijati u plodnom srcu oplemenjujući ga još više i presađujući se u sva ostala srca, pa čak i u srca ovih progonitelja. Apostoli su “stresli prašinu s nogu“ (usp. Lk 9,5) kao svjedočanstvo protiv progonitelja, te su otišli u Ikonij. I u ovoj prigodi učenici su bili dobrano duhovno ispunjeni, te stalno su se ispunjali radošću i Duhom Svetim (usp. Dj 13,13-52).
Pisidija je pokrajina u Maloj Aziji u blizini Sredozemlja. Graniči s Licijom, Karijom, Lidijom, Frigijom i Pamfilijom. Danas se to područje poklapa s Antalijom u Turskoj. Među najvažnijim pisidijskim naseljima su Antiohija, Neapolis, Laodiceja i dr.
Pamfilija je pokrajina na južnom dijelu Male Azije. U 2. tisućljeću pod vlašću je Arzava i Hetita, zatim Lidije, Perzije od 546. god. pr. Kr., Aleksandra III. Velikog i Seleukida od 282. god. pr. Kr. Nakon dospijeća pod rimsku vlast 102. god. pr. Kr., sjedinjena je s Cilicijom u jedinstvenu i jedincatu pokrajinu. Spominjemo samo neke važnije antičke gradove: Aspend, Atalija, Perga i Sida.
Drevni grad Perga je smješten 19 km istočno od Antalije, danas u Turskoj. Nekada je bio jedan od najvažnijih gradova drevne Pamfilije. U stara vremena Perga je bio poznat grad i po svetištu posvećenu poganskoj boginji Artemidi, čiji je hram stajao na brdu izvan grada. Prema grčkoj mitologiji, legendarno porijeklo Perge potječe iz 13. st. pr. Kr., kada su grčki doseljenici stigli u Pamfiliju, prelazeći Malu Aziju poslije Trojanskog rata između Grka i stanovnika Troje (1194.-1184. pr. Kr.). Vođe ovog pokreta trebalo je da budu tri poznata vidovnjaka: Mopsos, Kalahas i Amfilokus. Prva dvojica, Mopsos i Kalahas, bili su prepoznati kao osnivači Perge. Prvo naselje u oblasti Perge razvilo se na brdu Akropolj. Najraniji arheološki podatci ovoga područja Perge datirani su krajem 5. tisućljeća pr. Kr. U gradu se može vidjeti kazalište iz 1. st. i druge starine povijesti i kulture. Spomenuti Ikonij, glavni grad tadašnje rimske pokrajine Galacije, udaljen je 125 km jugoistočno od pisidijske Antiohije. Tada je bio središte tkalačkog zanata i obrta, gdje se Pavao rado navraćao i zadržavao zbog svoga šatorarskoga zanata. Nakon što su apostoli prognani iz pisidijske Antiohije, našli su se u Ikoniju u istoj svetoj dužnosti propovijedanja i sijanja Riječi Božje.
Bazilika sv. Pavla u Rimu
U antičkom razdoblju pokrajina Likaonija je obuhvaćala veliki dio Male Azije. Graničila je s Kapadocijom, Galacijom, Frigijom i Pisidijom, te Cilicijom. Ime spominje filozof, povjesničar i književnik Ksenofont (Atena, oko 428. – Korint, oko 354. pr. Kr.). Ksenofont navodi i Ikonij kao grad Frigije, a prema Djelima apostolskim Pavao je sa svojim sljedbenicima, nakon boravka u Ikoniju, otišao u Listru u Likaoniji. Klaudije Ptolomej, Strabon i drugi povjesničari navode Likaoniju kao dio Kapadocije, što su ih spojili Rimljani u administrativnu cjelinu. Malu Aziju čine ove pokrajine: Mizija, Troada, Lidija, Pisidija, Frigija, Paflagonija, Pont, Galacija, Kapadocija, Likaonija, Pamfilija, Cilicija, Cipar, Rodos, a dodiruje je Sredozemno more u kojemu su otoci Rodos (Hic Rhodus, hic salta! = Ovdje je Rodos, ovdje skoči! Značenje: Pokaži ovdje, na licu mjesta, što znaš i umiješ a nemoj se stalno hvalisati) i Cipar, zatim na sjeveru je Crno more, zapadno je Egejsko more, te tu su Bospor, Mramorno more i Dardanele.
Don Ilija Drmić
