Ovaj vladar Herod Agripa I. bio je u žestokom sukobu s Tircima i Sidoncima, među koje je Isus dolazio u svome zemaljskom životu. Spomenuti stanovnici Tira i Sidona zajednički su došli k njemu, te nakon što su pridobili Blasta, kraljevskoga komornika (latinski camera = soba, pa prema tome osoba koja služi vladaru u njegovim osobnim potrebama i u njegovim prostorijama življenja, stanovanja, obitavanja, zapravo sobama – camere/komore), zaiskali su mir, jer je njihova zemlja dobivala kraljev živež. U određeni dan sjeo je na kraljevsko prijestolje Herod Agripa I. odjeven u svoje kraljevsko ruho i otpočeo im govoriti. Narod je izvikivao: “Božji glas, a ne ljudski!“ Umah ga je, zbog toga što nije dao slavu Bogu, udario anđeo Gospodnji, te je on “rascrvotočen izdahnuo” (usp. Dj 12,20-23).
Slika Heroda Agripe I. na metalnom kovanom novcu
Povjesničar Josip Flavije pisao je o Herodu Agripi I., unuku Heroda Velikoga u svojim djelima Židovske starine i Židovski rat. Tako on, opisujući svečanost u čast caru u Cezareji Maritinum (stari naslov: Στράτωνος πύργος (Stratonova kula, Stratonova tvrđava) opisuje i Agripu I. nakon tri godine upravljanja Judejom pod vrhovništvom rimskog cara Klaudija. Drugoga dana on se obukao u blistavu odjeću i kad ga je narod ugledao prigodom govora, otpočeo ga je slaviti kao nadljudsko biće, kako je gore rečeno. Domalo, ovaj umišljeni kralj je osjetio jake bolove u želudcu, a vidjevši sovu na čvrstom užetu, to je protumačio kao nagovještaj vlastite smrti što se zbila pet dana nakon početka bolova u njegovoj 54. godini života.
Sveti pisac za ovaj opis smrti Agripe I. nadahnut je jednim od ovih biblijskih tekstova. Evo kako je Bog govorio egipatskom faraonu pod čijom su vlašću bili Židovi/Hebreji: “Da sam ruku svoju spustio i udario tebe i tvoj puk pomorom, nestalo bi te sa zemlje. Poštedio sam te da ti pokažem svoju moć i da se hvali moje ime po svoj zemlji. Ali se ti previše uzdižeš nad mojim narodom i priječiš mu da ode. Sutra u ovo doba pustit ću tuču tako strašnu kakve u Egiptu još nije bilo otkad je postao do sada. Zato naredi da pod krov utjeraju tvoje blago i sve što je vani, na otvorenu. Sve što se nađe u polju, bilo čovjek bilo živinče, ne bude li uvedeno unutra, poginut će kad tuča zaspe po njima.“ (Izl 9,15-19). Bog je odlučan u svojim naumima i djelima bilo da je riječ o čovjeku, bilo o životinjama.
U sljedećem navodu iz Druge knjige o Samuelu čitamo ovaj tekst kao mogući poticaj za opis smrti Agripe I.: “Kad je anđeo pružio svoju ruku na Jeruzalem da ga uništi, sažali se Jahvi zbog toga zla, pa reče anđelu koji je ubijao narod: ‘Dosta je sada! Povuci svoju ruku!’ A Jahvin je anđeo bio upravo kod gumna Araune Jevusejca. Kad David vidje anđela koji je ubijao narod, zavapi Jahvi: ‘Evo, ja sam sagriješio, ja sam učinio zlo! A oni, ovce, što su skrivili? Neka tvoja ruka padne na mene i na moju obitelj’!“ (2 Sam 24,16-17).
I još jedan biblijski navod koji je mogao nadahnuti sv. Luku, a on glasi: “Te iste noći iziđe Anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru stotinu osamdeset i pet tisuća ljudi (brojkama: 185.000). Ujutro kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci.“ (2 Kr 19,35).
Barnaba i Pavao ponovno su stigli među kršćane u Antiohiji. Pun duhovne radosti Luka je jednostavno i jasno napisao da je Riječ Božja rasla i širila se u puku. Rasla je Božjom voljom i marljivim oranjem Njive, brananjem i sjetvom apostola i učenika, a isto se tako i širila u tim antiohijskim područjima i uokrušce njih. Apostoli Barnaba i Pavao, pošto su dostojno obavili sve svoje obveze i dužnosti sa svim poniznim služenjem u Jeruzalemu, vratili su se u Antiohiju, a sa sobom su poveli i Ivana zvanog Marko (usp. Dj 12,24-25).
Barnabino i Pavlovo Prvo misijsko putovanje. Antiohijska Crkva je postupno rasla u spoznaji Isusa Krista i u otvorenosti djelovanju Duha Svetoga koji ih je okupio u tu vrsnu zajednicu nakon one u Jeruzalemu. Sv. Luka naglašava da je u toj crkvenoj zajednici bilo proroka i učitelja. Naslov prorok su preuzeli iz starozavjetne duhovne i vjerske baštine, a pojam učitelj prema Isusu Učitelju nad svim učiteljima. Evo tih prvih vjesnika Božje Riječi i istine u tadašnjem velegradu Antiohiji: apostol Barnaba, zatim Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac, suothranjenik Heroda četverovlasnika Manahen i Savao/Pavao.
Iz Antiohije je mučenik sv. Ignacije (35.-107.)
Pisac Luka naglašava da su za vrijeme obavljanja Službe Božje s prethodnim postom čuli poticaje Duha Svetoga, koji im je rekao da mu odluče Barnabu i Savla/Pavla za djelo na koje ih je pozvao. Poslije toga oni su postili, molili se, te položivši na njih ruke, otpustili su ih na misijsko djelovanje po cijeloj Siriji u Duhu Svetome. Na ono što Duh traži, nitko se ne može usprotiviti, što je snažna poruka i pouka za sva vremena svim članovima svete Crkve. Ova je antiohijska zajednica to primila s velikim strahopoštovanjem, jer su svjesni u duhu vjere da je tu Bog na djelu, a čovjek je u službi Božjim narisima o Crkvi i svijetu. Duh određuje namještenja djelatnika, a prvo je sijanje Božje riječi u ljudske duše i osnivanje crkvenih zajednica (usp. Dj 13,1-3).
Apostoli su stigli na Cipar i sukob s vračarem Elimom. Najprije su poslani apostoli po Duhu Svetome stigli u jedan od najvećih prastarih gradova svijeta Seleuciju (prema Seleuku I. Nikatoru, vladao 305.-281. god. pr. Kr.) u Mezopotamiji na rijeci Tigrisu, a odatle su odjedrili brodom Sredozemnim morem na Cipar, gdje je rođen Barnaba. Kad su se našli u Salamini, navješćivali su riječ Božju u židovskim sinagogama. I Ivan im se pridružio kao pomoćnik i poslužitelj.
Propovijedali su na cijelome otoku i stigli do Pafa, gdje su se susreli sa Židovom, poimence Barjesom. On je slovio kao vračar, a sam se prozvao prorokom. Bio je uz razborita čovjeka i namjesnika Sergija Pavla, koji je dozvao apostole Barnabu i Pavla, od kojih je zatražio da čuje riječ Božju. No, usprotivio im se neki drugi vračar s imenom Elim, što se prevodi kao Vračar, s nakanom da odvrati namjesnika Sergija Pavla od vjere. Savao pak, zvan i Pavao, pun Duha Svetoga, strogo ga pogledao i rekao mu sa snažnom odlučnošću i uvjerenjem: “Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljavati ravne putove Gospodnje? Evo, stoga sada ruke Gospodnje na tebi: oslijepjet ćeš i neko vrijeme nećeš gledati sunca!“ Nakon ovih Pavlovih riječi odmah je Elim Vračar oslijepio. Videći što se dogodilo, povjerovao je tada namjesnik, zanesen naukom Gospodnjim (usp. Dj 13,4-12).
Pafos: Arheološki ostatci, crkva i stup sv. Pavla, te karta pohođenih mjesta
Ovdje se možemo zaustaviti još na Savlovu novom imenu – Pavao. Naime, odsada će ga Luka zvati Pavlom, jer ova promjena ima veliko značenje u tadašnjem židovskom svijetu. U ovome slučaju onaj Savao, prijašnji progonitelj Crkve, više nije to što je do obraćenja bio, nego je od obraćenja Gospodinu postao nešto posve drugo, nastao je i ostao neponovljivi navjestitelj Evanđelja u dijelovima tadašnjega Rimskog Carstva, a to pokazuje i preinaka imena Savao u Pavao.
Gore spomenuta Salamina/Salamis (fenički: salam – mir; hebrejski: šalom; druga inačica od imena nimfe Salamis) nalazi se na otoku Kuluri u Egejskom moru središnje Grčke, a u Saronskom zaljevu. Salamina je 20 km udaljena od Atene. Mjesto i otok spomenuti su u Homerovim spisima.
Paf/Paphos/Pafos je pokrajina i u to vrijeme istoimeni glavni grad na zapadnoj obali Cipra. Stari Pafos je mitološko mjestom rođenja grčke božice ljubavi i ljepote Afrodite, kojoj su domorodci izgradili i hram s Mikenjanima 1200. god. pr. Kr., te se razvio kult u čast toj poganskoj božici. Grad su kasnije naselili Feničani i Grci, a dobrano ga je izgradio s velikom pristanišnom lukom posljednji kralj Pafosa Nikokles u vrijeme Aleksandra Velikog (rođen u Peli 356. god. pr. Kr.; makedonski vladar od 336. do 323. god. pr. Kr.; umro u Babilonu 323. god. pr. Kr.).
Don Ilija Drmić
