U Antiohiju su najednom došli neki putujući propovjednici i proroci iz Jeruzalema, koji su očito bili dobro upućeni u novi Put uskrsloga Krista. Ti proroci su pronicali ljudsko srce, svijest i savjest, te kao takvi pomagali su u oblikovanju Pracrkve. Jednome od tih proroka bilo je ime Agab (ime znači: skakavac; očeva radost; slavlje), koji se ustao u određenoj prigodi sakupljene zajednice i nadahnut Duhom Svetim izrekao da će, gledano u tome vremenu, uskoro nastati “velika glad“ po svem svijetu, a tadašnje poimanje svijeta bilo je uže. Glad je zaista i bila oko 46.-49. god., u vrijeme cara Klaudija (rođen 10. god. pr. Kr.; car 41.-54.; umro 54.). U Flavijevu djelu Židovske starine piše da je velika glad u Judeji bila u vrijeme upravitelja Tiberija Aleksandra (46.-48.). Ovdje su dva nadnevka gladi, a Luka se opredijelio za Klaudijevo vrijeme, jer se mnogo govorilo i pisalo o toj gladi sa spomenom cara Klaudija, no dokazano je da se godine ipak dobrano poklapaju. Ovo je važnije da su kršćani sa starješinama, čuvši ovu vijest o gladi, odlučili da svatko od učenika prema mogućnostima prikupi karitativnu pomoć, što će je poslati braći kršćanima u Judeji i Jeruzalemu. Kad su to prikupili, spremili su je i poslali po apostolima Barnabi i Pavlu onim starješinama (presbyteroi) Jeruzalemske zajednice i po Judeji, što je očitovanje međusobne povezanosti kršćanskih zajednica i starješina u duhovnom i tvarnom, materijalnom pogledu, a to je bȋt zajedništva bez obzira na međusobne razlike (usp. Dj 11,27-30). Ovu će karitativnu djelatnost, kao proročki znak, Crkva neprestance primjenjivati u svome djelovanju.
Velika glad po svem Rimskom Carstvu za cara Klaudija
Petar zatvoren i čudesno oslobođen. U to vrijeme svoje okrutne, neljudske i bezbožne vladavine započeo je zlostavljati neke članove Crkve unuk Heroda Velikog kralj Herod Agripa I. (oko 10. god. pr. Kr. – oko 44. god. po. Kr. u Cezareji, i to kao kralj Judeje 41.-44.). Tako je mačem pogubio Jakova, brata Ivanova (usp. Dj 12,1-2). Luka bilježi kratko zbog sažetosti, pa se doimlje da je kralj sam mačem odrubio glavu Jakova Starijega, brata Ivanova, a sina oca Zebedeja i majke Salome. Najvjerojatnije je to da je on naredio krvniku iz svoje kraljevske službe nakon presude da mačem ubije ovoga Isusova apostola. Kralj je nareditelj, a sluga izvršitelj smrtne presude, te je na kraju sasvim svejedno tko su akteri, jer je čin ubojstva izvršen i nastavljat će se po poglavici đavolskom kroza svu povijest. Taj okrutni kralj i nije bio svjestan da će smrt apostola Jakova i svih nevino ubijenih apostola, svećenika i kršćana skupa sa smrću Učitelja Isusa rađati obilatim podovima, jer Kristova misija je veoma duga, te se mora nastaviti uza zagovorničku podršku svih mučenika.
Jakov (grčki: Iakobos) se rodio u Betsaidi nedaleko od Galilejskoga jezera, tako i njegov brat apostol Ivan, kasnije obojica nazvani Boanerges – Sinovi Groma, što znači da su bili nagli gledano s karakternoga stajališta. To nam pokazuje zgoda što ju je opisao evanđelist Luka. Naime, Samarijanci nisu htjeli primiti Isusa i njegove apostole. “Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: ‘Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju neka siđe s neba, te ih uništi?’ Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo.“ (Lk 9,54-56).
Njegov brat, apostol Ivan napisao je Evanđelje, Otkrivenje i tri poslanice. Jakov Stariji u prvotnoj Jeruzalemskoj Crkvi imao je veliki autoritet, te se za nju skrbio, skupa s Petrom, i očitovao veliku pastoralnu odgovornost. I on je bio ribar kao i brat mu Ivan, te Andrija i Petar, a na Isusov je poziv spremno odgovorio poput svih. On i njegov brat “ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim”. (Mk 1,20).
Klement Aleksandrijski (Atena, 150. – Cezareja, 215.) i Euzebije Cezarejski (oko 265.-340.; biskup u Cezareji od darovane slobode kršćanstvu 313. god.) navode u svojim spisima obraćenje sudskoga sluge koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši sluga i osjetivši hrabrost primanja, prihvaćanja i izvršenja smrtne osude ovoga apostola Jakova, i sam je prihvatio kršćanski Put, koji je u biti za hrabre osobe što su spremne u smrt za Istinu ne bojeći se zlih sila što vladaju ovim svijetom. Od osuđenoga Isusova apostola Jakova zamolio je oproštenje za sve loše što je učinio u svome životu do ove zgode. Jakov ga je poljubio i rekao mu: “Mir s tobom!“ Vidjevši to kralj i ljudi iz sudstva, optuže i slugu, te tako obojici budu odrubljene glave. Apostol Jakov je bio svjedok glavnih čudesa koja je učinio Isus.
Valja spomenuti zgodu u kojoj je opisan trenutak kada dvojica braće traže od Isusa da sjednu jedan zdesna, a druga slijeva u njegovu Kraljevstvu (usp. Mk 10,35-40). Isus ih je potaknuo na dodatno razmišljanje o tom zahtjevu, a naglasak je na svjedočenju do smrti. Predaja do Izidora Seviljskoga govori da je Jakov boravio u Španjolskoj radi naviještanja evanđelja. Druga također tradicija veli da je njegovo tijelo preneseno u Španjolsku, i to u grad Santiago de Compostela, koji je s vremenom postao jedno od najvećih hodočasničkih mjesta.
Katedrala sv. Jakova u Španjolskoj
Poslije usmrćenja Jakova, što je veselilo Židove, uhvatio je i Petra u vrijeme Dana beskvasnih kruhova. Nakon uhićenja strpan je u tamnicu, gdje su ga čuvale četiri vojničke četverostraže. Željeli su ga nakon Pashe izvesti pred narod. Dok je apostolski prvak Petar bio pomno čuvan u tamnici, dotle se Crkva svesrdno molila Bogu za njega. Molitva pojedinaca i zajednica događala se vrlo često jer je bilo mnogo progonjenih Božjih sljedbenika. Molitveni vapaji u tim trenutcima pomagali su im da nadiđu sve te unutarnje nevolje s tjeskobama kako bi ostali stameni u času ako i na njih pojedinačno ili skupno dođe red za smaknuća koja postaju svjedočenja Božje dobrote, volje i misli.
Kad je one noći Herod Agripa I. mislio Petra privesti, ovaj je apostolski prvak već spavao u zatvoru okovan dvojim verigama između dva vojnika, a stražari, bdjenici su ispred vrata bdjeli. Kad najednom, pojavio se anđeo Gospodnji i svjetlost obasjala ćeliju tamnice u kojoj je bio Petar s čuvarima. Anđeo je tuknuo Petra u rebra, probudio ga i rekao mu: “Ustaj se brzo!“ I najednom su mu spale verige s ruku. Potom mu je isti Anđeo rekao da se opaše i dobro priveže svoju obuću, što je i učinio kako mu je rečeno. Na kraju Anđeo mu je rekao da se zaogrne i pođe za njim, a to je i obavio, te pošao za Anđelom ne znajući da je zbilja to što se trenutno događa, nego učinilo mu se da ima viđenje. Prošavši obje straže, došli su do željeznih vrata, od kojih se ide u grad, a ona su im se sama otvorila, te su oni izašli iz zatvora. Kada su prošli jednu ulicu, Božji Anđeo je odjednom otišao od Petra. Došavši k svijesti, apostolski prvak u sebi je prozborio ove riječi: “Sad uistinu znam da je Gospodin poslao Anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.“
Dvoje Petrove verige iz 1. st.
Uočivši sve to što Bog s njime čini, ohrabrio se i zaputio prema kući Marije, majke Ivana nazvanog Marko, gdje su se mnogi kršćani bili sabrali i molili, ali su ponešto jeli i pili. Petar je, stigavši do dvorišnih vrata, pokucao po njima. Oni unutra, čuvši kucanje, brzo su dali znak sluškinji poimence Ruži, koja je prisluhnula i utvrdila tko je pokucao na vratima. Odmah je, prepoznavši Petrov glas, otrčala do sabrane zajednice u molitvi za Petra, te joj je priopćila radosnu vijest da je upravo apostolski prvak Petar pred vratima. Odgovorili su joj da je izvan sebe i ne zna što govori, ali ona je bila uporna i ponavljala je isto da ga je po glasu prepoznala s druge strane vrata, koja nije otvorila od radosti i žurbe javljanja zajednici njegova dolaska. Oni su počeli razmišljati i zaključili su da bi to mogao biti Petrov Anđeo.
Petar je ponovno kucao na vratima. Tada su i drugi sišli do toga kućnoga ulaza, koji su otvorili ta vrata i zaista su ga vidjeli, te su ostali izvan sebe. Apostol im je dao znak da šute, a potom pozdravivši nazočne u Marijinoj kući, ispripovijedao je sve u detalje na koji ga je način Gospodin izveo iz njegove ćelije i cijele tamnice. Na kraju ih je zamolio da ovo jave apostolu Jakovu i ostaloj braći. Luka ovu zgodu s Petrovim oslobođenjem iz zatvora zaključuje pišući da je Petar nakon toga izišao iz Marijine kuće i otišao u drugo mjesto.
Sutradan u zoru nastala je među stražarima u zatvoru i vojnicima velika uzbuna u svezi s Petrom, jer su se oni pitali što li mu se dogodilo. Kralj Herod Agripa I. naredio je da ga traže. No, kad ga nisu uspjeli pronaći, javili su to kralju koji ih je sve pomno saslušao, a potom je izdao naredbu da stražare smaknu. Tako se to događa na kraljevskim dvorovima, gdje nema opraštanja za nesmotrene prekršaje. Nakon ovoga događaja s tragičnim završetkom stražara, otputovao je Petar u Cezareju, gdje je ostao određeno vrijeme, zacijelo noseći u svome srcu s molitvama lik toga stražara kao i druge ubijene za vjeru u Krista (usp. Dj 12,1-19).
Don Ilija Drmić
