Nije bio isti osjećaj prigodom susretanja apostola s kršćanima iz Poganstva, te obrezanim i neobrezanim kršćanima iz Židovstva. Rasprave su se kretale oko osjetljivih tema: obrezanje ili neobrezanje, držanje starozavjetnih zakona ili prekid s njima s usvajanjem Kristove objave i njegova Zakona Ljubavi i sl. Istinski gledano ovo je bio izazov za odvažne koji su povjerovali u Krista, kao što je to isto i u svako buduće vrijeme. Inače ta će činjenica pratiti Crkvu tijekom povijest ali u raznovrsnim drugim pučkim, narodnim običajima, obredima, predajama i bit će uvijek nesporazuma, prigovora, uklapanja… Svi se teško odvikavaju svojih navika, pa kakve god da jesu, a ucjepljenje u Krista ide sporo i vrlo oprezno, čak i s licemjerjem kako je shvatio Pavao put i način Petrove evangelizacije naroda s njihovim raznolikostima. Pavao je zapisao da su otpočeli oponašati i ostali Židovi, kao i apostol Barnaba, tu Petrovu prijetvornost, odnosno licemjerje (usp. Gal 2,13). Došlo je do sukoba koji je bio u skladu sa zahtjevnim promjenama.
Petar kod Kornelija
Riječ prijetvornost označava osobinu osoba koje se pretvaraju, koje su dvolične, neiskrene, himbene (hiniti, hineći), licemjerne (dvolične, tj. imaju po dva lica: jedno lice dobrote, a drugo zloće; jedno čvrste vjere, a drugo kršenja vjere i njezinih postavki; jedno lice zakona i pravila, a drugo bezakonja i bez pravila…). No, ovdje navedeno ne odnosi se na Petra, jer je on imao veliki cilj, a to je obraćenje svih s poticajem njihova ulaska u novu Božju zajednicu Crkvu.
Budući da su Židovi razapeli Isusa zbog toga što se on, kako su oni mislili i tvrdili, činio Sinom Božjim i što je naglašavao uz one stare zapovijedi posve novu zapovijed Ljubavi prema Bogu i bližnjemu. On ju je on svojim životom potvrdio živeći do raspeća i smrti, te je ponovno naglasio uskrsnućem i uzašašćem na nebo odakle će ponovno doći o paruziji. Sada oni Židovi koji su postali kršćanima, tj. sljedbenicima Krista Gospodina polagano ulaze u taj misterij Kristova života i djela, teško se rastajući s određenom mnogovrsnom predajom, tradicijom koja sve osobe u nekom smislu koči u jakom duhovnom zanosu života i djela. U ovom smislu valja razumjeti i prve navjestitelje i njihove nevolje glede prihvaćanja vjernika sa starim običajima i bez starih običaja, naviještanja i tumačenja novoga kao i svega ostaloga, odnosno one iz Poganstva i one obrezane i neobrezane kršćane iz Židovstva.
Postojao je svojevrsni problem “odbacivanja“ abrahamovsko-mojsijevskoga načina štovanja Boga i svih običaja i propisa, s prihvaćanjem vjere u Kristu. Teško je to bilo uklapati u posve novo što je došlo s Kristom. I danas je nekima dio kršćanske tradicije teret koji bi rado odbacili, a prihvatili nešto novo, te oko toga postoji teološka rasprava u Crkvi koja je sklona dopunama, izmjenama, promjenama u rubnim činjenicama, ali ima i čuvanja tradicije također u toj rubnosti. Apostoli su to s tadašnjim promjenama trebali projasniti i prihvatiti da bi se vršila volja Božja izražena u oba Saveza, a punina se zbila u Kristu Isusu. U njemu se zbio vrhunac te vjere i svih zapovijedi, a kršćani su razvijali svoje običajne pristupe koji su promjenjivi.
Crkva u Antiohiji. Poslije kamenovanja 36. god. đakona Stjepana u Jeruzalemu pokraj gradskih vrata, strah je zavladao u srcima svih što su pošli za Isusom koji je uskrsnuo i postao Gospodin, Kirios, Krist. Te jeruzalemske prve sljedbenike Puta, Istine i Života raspršile su nevolje nastale u povodu Stjepanova smaknuća, te su tako doprli do Fenicije do koje je Isus dolazio pohađajući Tir i Sidon s njihovim žiteljima koje je i ozdravljao, zatim do otočne države u istočnom Sredozemlju Cipra (naziv od grčke riječi za čempres – kypárissos) i Antiohije. Ti Kristovi sljedbenici nikomu nisu propovijedali Riječi Puta, Istine i Života doli samo svojim sunarodnjacima Židovima, a neki su od njih bili Ciprani i Cirenci iz Cirene u istočnoj Libiji sjeverne Afrike koji su imali svoju sinagogu u Jeruzalemu za molitve i hodočašća. Tu Cirenu su osnovali oko 630. pr. Kr. dorski Grci (jedan od tri grčka naroda Helena). Sve do polovice 5. st. pr. Kr. gradom je vladala dinastija njegova osnivača Bata. U Antiohiji su navješćivali evanđelje, a to je zapravo sam Gospodin Isus činio kako Židovima, tako i žiteljima Tira i Sidona, te Dekapola. Čak je Isus nekim hodočasnima Grcima propovijedao u jeruzalemskom Hramu prigodom njihova dolaska iz drugih pobuda u taj sveti grad sa Sionom.
Suvremeni grad Antiohija pogođen je jakim potresom 6. veljače 2023.
Sv. Luka, pisac ovoga spisa o djelovanju Duha Svetoga u Pracrkvi, veli da je Ruka Gospodnja bila s njima, te je velik broj ljudi, muževa i žena, djece i mladih povjerovao u Krista Gospodina i obratili su se s dotadašnjega načina života na onaj što ga je navijestio Isus Krist.
O duhovnom životu i cvatu Crkve u Antiohiji doprle su vijesti do Crkve u Jeruzalemu, te su poslali u Antiohiju apostola Barnabu, muža čestita, puna Duha Svetoga i vjere. Stigavši u te krajeve, ovaj Božji apostol uočio je djelovanje milosti Božje u tamošnjim kršćanima, čemu se uvelike obradovao. On je u svojim molitvama i govorima poticao sve da u odlučnosti srca ostanu uza svoga Gospodina Isusa. Osim toga doseljenoga kršćanskog stanovništva iz Jeruzalema zbog progonstva, tu im se pridruživalo znatno mnoštvo koje se priklonilo Isusu Gospodinu. Inače priklanjanje Kristu je konačni čin traganja za religioznim i svetim. Do Krista i poslije Krista bez Krista svi su putevi traganja nesavršeni, nepotpuni, u raznovrsnim tonovima politeizma ili mnogoboštva, iskrivljenoga štovanja sakralnoga, bez pune definicije čežnje za pravim Bogom, sa svim sinkretizmima religioznoga i koječega drugoga. A i oni koji su s Kristom – kršćani u opasnosti su upadanja u sve te i slične pokrete, a izloženi su u ovome svijetu i grješnosti kao jednoj od temeljnih ljudskih loših oznaka.
Iz Antiohije se zatim Barnaba zaputio u Tarz, u Pavlov rodni grad, koji je pravno središte pokrajine Cilicije, udaljen 20 km sjeverno od obale Sredozemnoga mora. U to vrijeme bio je u sastavu Rimskoga Carstva, a u kasnijim razdobljima povijesti pripao je Turskoj. Razlog Barnabina odlaska u taj povijesni grad bio je potražnja Savla/Pavla, koji je iz Jeruzalema, gdje se našao prvi put nakon obraćenja, došao do rodnoga mjesta. Našavši ga u rodnoj kući, obrazložio mu je sve i zamolio ga da pođe s njim u Antiohiju. U Antiohijskoj Crkvi sastajali su se godinu dana poučavajući poveće mnoštvo u nauku Isusa Krista. Ovdje u ovoj crkvenoj zajednici Antiohije učenici i Kristovi sljedbenici prvi su se prozvali kršćanima (usp. Dj 11,19-26; Dj 26,28 i 1 Pt 4,16). Inače dotada nazivali su se svetima (grčki: hagioi), što znači da su se posvetili Bogu po Sinu Božjem Isusu Kristu i u Duhu Svetom. Ovaj naziv sveti u pluralnom obliku tumačio je smisao i način njihova života, a pojam kršćanin izdizao se iznad svih drugih naslova i imenȃ narodȃ koji su ulazili u kršćanstvo i Crkvu.
Ovom antiohijskom cestom hodili su apostoli
U Starom Zavjetu imamo na više mjesta Božju poruku ljudskoj djeci, ljudskim sinovima i kćerima da budu sveti kao što je On sam svet. Evo jednoga primjera: “Ta ja – Jahve – Bog sam vaš! Posvećujte se, dakle, da sveti budete, jer sam ja svet!“ (Lev 11,44). Kršćani u Krista ucijepljeni postali su sveti, te su se tako i prozvali. No, taj naslov nije se održao jer su bili svjesni i svoje grješnosti što se polagano javljala tijekom povijesti. Sjetimo se samo rascjepa, raskola, ratnih sukoba i drugih činjenica koje nisu lijepo svjedočenje u ovome svijetu. Kako bi dobro bilo da i dan danas nosimo taj naslov u stvarnosti i da se njime možemo podičiti pred licem zemlje i neba, te svih ljudi ovoga svijeta, a napose kod onih koji tragaju za našim grijesima na svim područjima?! Poticaje imamo i sve mogućnosti obnove za svoje sveto ime, te unutarnju i vanjsku svetost života, a grijeha će biti i među svetima dok je svijeta.
Don Ilija Drmić
