Obrezanje (latinski: cirkumcisio/cirkumcizija) je židovski vjrski obredni i operacijski čin kojim se oštećuje i odstranjuje nevažni dio spolnoga organa, najčešće prepucij, kožica na njegovu vrhu. O tome postoji izvrstan opis u Knjizi postanka kad Bog razgovara o tome s Abrahamom, a sve se to obavlja kao spomen na savez između Boga i Abrahama. Evo toga biblijskoga izvješća: “Još reče Bog Abrahamu: ‘A ti Savez čuvaj moj – ti i tvoje potomstvo poslije tebe u sve vjekove. A ovo je Savez moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano. Obrezujte se, i to neka bude znak Saveza između mene i vas. Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši osam dana, neka bude obrezano; i rob, rođen u vašem domu; i onaj što bude kupljen od stranca, koji ne bude od vaše krvi. Da, i rob rođen u tvome domu ili za novac kupljen mora se obrezati! Tako će moj Savez na vašem tijelu ostati vječnim Savezom. Muško koje se ne bi obrezalo neka se odstrani od svoga roda: takav je prekršio moj Savez…’ Uzme zatim Abraham svoga sina Jišmaela i sve robove koji su bili rođeni u njegovu domu i sve koje je kupio novcem – sve muške ukućane – pa ih toga istog dana obreže, kako mu je Bog rekao. Abrahamu bijaše devedeset i devet godina kad se obrezao, a njegovu sinu Jišmaelu bijaše trinaest godina kad ga obreza. Tako su toga istog dana bili obrezani Abraham i njegov sin Jišmael; i svi muškarci njegova doma, rođeni u njegovoj kući ili za novac kupljeni od stranca – svi s njim bijahu obrezani.“ (Post 17,9-14, 23-27).
Sv. Pavao je o obrezanju ovako zaključio i učio: “A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!“ (Gal 6,14-17).
Ovdje razmišljamo i o Eleazarovu mučeništvu (2 Mak 6,18-31) i mučeništvu sedmorice braće iz Druge knjige o Makabejcima (2 Mak 7,1-42) radi potrebnih određenih usporedbi i prosudbi u svezi s nečistim jelima i neljudskom prisiljavanju da ih se blaguje protivno navedenome Zakonu.
Naime, Eleazar je prvak među pismoznancima i čovjek s 90 godina, te vrlo otmjena izgleda. Njega su nagovorili i čak silom mu otvarali usta i gurali u njih svinjetinu, koja je smatrana nečistom hranom. On je to ispljunuo i nije pristao na jedenje unatoč svim uvjetima i nagovaranjima, “jer je on više volio slavnu smrt nego sramotan život“. Ostao je vjeran svetom zakonu koje je postavio sam Bog, a odbio tuđinske običaje. Ostavio je plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti.
I mučeništvo sedmorice braće je vrlo zanimljivo s raznih gledišta. Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Nakon što su ih izbičevali bičevima i volovskim žilama, nudili su im neprijatelji da jedu zabranjeno svinjsko meso, koje Židovi tretiraju nečistim. Oni su zavrijedili udivljenje, a napose njihova majka koja je u jednom danu gledala smrt svojih sedam sinova. Sve je to podnijela jer je ljubila svoga Boga i njegove zakone. Svakoga od njih prije mučenja i smaknuća poticala je jezikom otaca i s puno plemenitih osjećaja govoreći: “Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima.“ Posebno je majka poticala najmlađega sina ovim riječima i plemenitim osjećajima: “Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila. Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega i da je tako nastao i ljudski rod. Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!“ (Usp. 2 Mak 7,1-42).
Budući da se u oba navoda iz Druge Knjige o Makabejcima spominje prisilno traženje jedenja “nečiste hrane”, valja se prisjetiti upravo toga pojma u židovskom prehrambenom učenju i postupanju. Liječnik Rambam objašnjava da je kašrut – čistoća hrane utemeljena na brizi za čovjekovo zdravlje, jer postoji veza između hrane i zdravlja – hrana kao lijek. Budući da je Bog stvorio čovjeka, on najbolje zna što je za njega dobro, a što nije, te je propisao tu čistu, košer hranu koju valja prepoznati i znati. U Tori čitamo: “…Ja sam Vječni, vaš Bog, koji sam vas učinio različitima od narodâ. Razlikujte čistu od nečiste životinje i čistu od nečiste ptice, te ne zagadite svoje duše zvijeri ni pticom niti ičime što puzi po zemlji, to sam vam izdvojio kao nečisto. Budite mi sveti, jer svet sam Ja, Vječni, i učinio sam vas različitima od narodâ, da biste bili moji.“ Rabin Eliezer ben Azarja kaže: “Nemoj reći ‘svinjetinu se ne može jesti’, već reci: ‘Doista se može jesti, ali što mogu kad mi ju je moj otac na Nebu zabranio’.“ Ideja kašruta o odbacivanju određene hrane svojom voljom, te svladavanjem pohlepe i požude za jelom i pićem, potječe od Boga, koji je rekao da neće čovjek živjeti samo o kruhu, nego o svemu što rekne Vječni.
Pavao je bio odlučan u poticanju pogana na kršćanstvo da im nije nužno obrezanje za život u Kristu, a Petar je optužen zbog dolaska u kuću Kornelijevu u Cezareji protivno zabrani starozavjetnoga Zakona. Naime, Židovu je bilo zabranjeno tim Zakonom druženje sa strancem i pogotovo k njemu ulaziti pod njegov krov i blagovati s njim, ali se Petar opravdava da je njemu Bog pokazao, može se reći i prorekao po svome Duhu da nikoga ne naziva “okaljanim ili nečistim“, jer svi trebaju ući u Božje Kraljevstvo ljubavi, mira, blagostanja i sreće što ga je osnovao Sin Božji Isus.
Ovdje valja vidjeti i doživjeti ono prijelazno razdoblje svete povijesti kada nastupa prilagodba novim zakonima što su objavljeni po Kristu i za apostole i za sve Židove koji će unići u Kristovu zajednicu, kao i za sve pogane buduće članove Kristove zajednice vjernika, jer je Krist Spasitelj svih ljudi. Isus ne niječe ono što je objavljeno u Starome Zavjetu, jer on nije došao dokinuti Zakon nego dopuniti. “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.“ (Mt 5,17-19).
Rekao je da će biti najmanji u kraljevstvu nebeskom tko dokine zapovijedi i pouči druge, a tko sve to bude vršio, bit će velik u kraljevstvu nebeskom. Nije rekao za prekršitelja da neće uopće unići u kraljevstvo nebesko, što znači da će mu biti oprošteno Božjom dobrotom i uz osobno kajanje s pokorom koja sama od sebe nastaje i koju zadaje Crkva po svojim službenicima.
I u Jeruzalemu Petru su spočitavali taj njegov čin druženja i blagovanja kod Kornelija, ali on se brani govoreći da se u toj novoj prigodi sjetio Isusovih riječi kojima je objasnio svoj stav. Gospodin Isus je rekao da je Ivan krštavao vodom, a njegovi će apostoli i učenici biti kršteni ne samo vodom, nego i Duhom Svetim. I nadalje, Petar tumači uporno govoreći uvjetno: ako je njima kao i ostalim Isusovim sljedbenicima dao Bog Otac dar Duha Svetoga kao i apostolima koji su povjerovali u Gospodina Isusa Krista, pita se onda Petar tko je on da bi se opirao Bogu i njegovoj svetoj volji. Nema dvojbe da se Duh Sveti pojavio u Kornelijevu domu ukazanjem i dolaskom Petrovim koji je učio sljedbenike Kristove, što se sve ovo može prihvatiti kao pretkateheza. Čuvši ovo izlaganje, kršćani Jeruzalema su se primirili i zahvaljivali Bogu što je poganima dao mogućnost obraćenja na život (usp. Dj 11,16-18).
Don Ilija Drmić
