Već smo se nešto više posvetili piscu Djela apostolskih, liječniku sv. Luki, kojega Crkva slavi 18. listopada. On je kao obraćenik iz poganske grčke obitelji, postao suradnik sv. Pavla. Svoje novo djelo otpočeo je pisati u gradu Antiohiji Sirijskoj 63. god. također izvjesnom Teofilu podsjećajući ga na svoju prvu knjigu, a to je Evanđelje, koje je sastavio o svemu što je Isus činio i učio, i to do dana svoga uzašašća u nebo davši prije toga sve upute izabranim apostolima po Duhu Svetome.
U to vrijeme Antiohija je bila središte helenističkoga Istoka i ranoga kršćanstva, a postala je i mjestom početka pisanja spomenutoga nadahnutog spisa sluge Božjega pisca sv. Luke po Duhu Svetome s naslovom Djela apostolska, u kojima se često spominje taj velegrad Antiohija u to vrijeme s pola milijuna stanovnika. To je antički sirijski grad na Orontu, što ga je osnovao 300. god. pr. Kr. pješadijski general Aleksandra Velikog satrap Babilona i basileus Seleuk I. Nikator – Pobjednik (358.-281. pr. Kr.; vladar: 309.-281. pr. Kr., do smrti 281. u Trakiji), a danas je Antakija u Turskoj, zapadno od grada Alepa i istoimene pokrajine. Ovaj Alep je između mora i rijeke Eufrata, a Grci su ga zvali Beroea.
Uz Rim i Aleksandriju tada je bila Antiohija treći grad Rimskoga Carstva, inače veliko i vrlo bogato trgovačko središte. Od 64. god. pr. Kr. Antiohija je sjedište rimskog upravitelja Sirije sa svojom gradskom upravom. Između 252. i 380. god. u tome gradu održano je deset crkvenih sabora na kojima se raspravljalo o važnim crkvenim temama što su se javljale u to vrijeme. God. 540. pod vlašću je Perzijanaca, od 637. god. Antiohijom vladaju Arapi, 1098. god. osvojili su je križari, te Osmanlije 1516 god.
Može se reći da je u Djelima apostolskim opisano razdoblje Pracrkve od 30. do 63. god. Sv. Luka umro je najvjerojatnije u 84. god. u Beociji, koja je bila jedna od oblasti antičke Grčke, ostavivši nam, kako je zapisao povjesničar svete Rane Crkve biskup Euzebije Cezarejski (oko 265.-340.), u svome djelu Povijest Crkve “primjer onoga iscjeljenja duša što je on usvojio u dvije nadahnute knjige, Evanđelju i Djelima apostolskim“.
O Teofilu, naslovniku ove Lukine knjige o Duhu Svetome i njegovu djelovanju u Pracrkvi, kao i istome naslovniku Evanđelja po Luki, možemo nešto kratko reći, nakon što pročitajmo ovaj ulomak iz spomenutoga Evanđelja: ”Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevidci i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.“ (Lk 1,1-4).
I Djela apostolska i Evanđelje po Luki napisana su na grčkom jeziku, pa oblik toga imena na tome jeziku izvorno izgleda i glasi: θεόφιλος – Theόfilos. Kad se to uvede u hrvatski jezični sustav, onda je to ovako: Teofil. Ovo ime je složeno od dviju riječi: Theos – Bog i filos – ljubav, prijatelj, prijateljska ljubav, što u završnici znači bogoljubav, odnosno osobno ime Bogoljub. U rimsko i židovsko doba pojam bogoljub kao opća imenica pridavao se učenima koji su razmišljali, raspravljali i pisali o Bogu (Theos), jer svi koji žele u prvom redu upoznati tvorca svega – Boga u raznovrsnim svojim znanstvenim i misaonim razinama, oni su zaista bogoljubi. Na temelju ovoga stava misli se da je i Teofil iz Lukinih djela svatko tko ih čita i o njima razmatra osobno i javno: to je Ljubitelj Boga i njegove riječi, pa prema tome i mi koji zajedno čitamo i razmatramo Djela apostolska za svoja kršćanska i ljudska djela.
No, nekako samo od sebe dolazi u čitateljevu svijest da bi Teofil mogao prije biti povijesni lik koji je zainteresiran za produbljivanje svoga mišljenja o Isusu i njegovu djelu za vrijeme svoga uraštanja u misterij Bogočovjeka. Koptska predaja smatra da je on aleksandrijski Židov. Luka ga je oslovio u vokativu s “vrli Teofile”, što daje pomisao da je bio neki cijenjeni rimski službenik ili čak pokrajinski, provincijski upravitelj, a na to nas podsjeća pismo Klaudija Lizija rimskom upravitelju Feliksu/Festu, u kojem piše: “Klaudije Lizija vrlom upravitelju Feliksu – pozdrav!“ (Dj 23,26). Proučavatelji smatraju da je vjerojatno primatelj Evanđelja i Djela apostolskih poganin na putu postajanja kršćaninom, a pripadao je bogobojaznima koji su iščekivali dolazak Mesije. I on je, zacijelo, zamolio Luku da mu dostavi cjeloviti izvještaj, što će on sam platiti kako njegovo višegodišnje istraživanje, tako i Duhom nadahnuto marljivo i pomno pisanje s prijepisima u više primjeraka tih velebnih dviju svetih knjiga, odnosno njegovih i Duhovih djela. Ovi uvjeti morali su se stvoriti, jer bez njih ne može biti tih djela ni u to vrijeme, niti kroz kasniju povijest Crkve do izumitelja tipografije u Mainzu Johannesa Gutenberga (1397.-1468.), koji je prvi tiskao Bibliju, te tako ni danas kada imamo digitalno oblikovanu Bibliju u cijelosti i pojedinačno svaku knjigu, pa tako i našega Luke Evanđelje i Djela apostolska, te ovo i ovakvo objavljivanje na Portalu. A tko bi sve rekao o snimanju biblijskih tekstova na više načina, o Bibliji s Brailleovim pismom i dr.
Budući da mu nije bilo do toga da sve o naručitelju sazna tadašnja rimska i židovska javnost, moguće je da se u tom slučaju skrio iza imena, odnosno pseudonima – lažnoga imena Teofil. Bez obzira na sve, on je predstavnik svih onih osoba koje ljube Boga i koje žele Crkvi pomoći u svakom pogledu da poruka Božja dopre do svakoga čovjeka, pa bili ti dobrotvori sa svojim punim imenom i prezimenom, kao i službom ili pod pseudonimima.
Apostolima je Isus poslije svoje muke, zatim smrti, pokopa i uskrsnuća nakon tri dana pokazao mnogim dokazima da je on živ živcat. U takvom živom obličju ukazivao se kroz četrdeset dana govoreći im o Kraljevstvu Božjem i njegovu širenju diljem svijeta i do na kraj svijeta. On se s njima relativno kratko zadržavao u razgovoru, pa i zajedničkom blagovanju. Opisi tih susreta pokatkad su kratki, a kadnokad i duži, upravo kao što su opisi snova izgovorom vrlo dulji, a tekstom vrlo duži unatoč njihovoj stvarnoj kratkoći zbivanja.
Luka svjedoči da je uskrsli Isus blagovao u susretima s apostolima i ovdje se upravo to kaže da je s apostolima u više prigoda jeo i pio. Njegova hrana, koju je blagovao, istovremeno se preobražavala u uskrsnu hranu i piće u uskrsno piće. Ta, nije Uskrsli, ukazavši se, ponovno uzeo zemaljsko tijelo i sve ostalo, nego on je bio vidljiv i mogao je unići u zatvoreni prostor, što pokazuje ukazanje u Gornjoj sobi na Sionu u Jeruzalemu.
Tom zgodom zajedništva između njega ukazanoga i njih od čuda pomalo ukočenih, te u nj zagledanih kojima je zapovjedio da ne napuštaju svoga predodređenoga grada Jeruzalema, središta povijesti spasenja, završnoga mjesta njegova zemaljskoga života i polazišta sveopćega apostolskog djelovanja. Ovoga puta razlog nenapuštanja grada jest čekanje Očeva obećanja što su ga čuli od Isusa, a to je da je Ivan krstio vodom, a oni će naskoro nakon tih dana ukazanja biti kršteni vodom i Duhom Svetim (usp. Dj 1,1-5).
Don Ilija Drmić
