Vrlo je zanimljivo kako se Duh Sveti brzo pojavljuje na sve koji su slušali Petrovu nadahnutu besjedu, odnosno temeljitu katehezu (grčki ϰατήχησıς – katehezis: usmeno poučavanje vjeronauka djece i novih članova Crkve), što znači da su uistinu otvorili svoje srce i svoj um riječima Božjim i njihovim porukama. A vjernici iz obrezanja, koji su došli skupa s apostolom Petrom, čudili su se što se i na pogane izlijevao dar Duha Svetoga. Dokaz toj tvrdnji jest taj da ih je zahvatio Duh Sveti zahvaljujući i darovanoj im glosolaliji, tj. govorenju drugim jezicima koji ne moraju biti svima razumljivi ali su poticajni. Zapravo, milost koja se očituje u nadnaravnom daru za govorenje jezicima kojima izražavaju nakupljene emocije, te su tim načinima uslijedila veličanja Boga i silna zahvaljivanja Bogu za sve učinjeno, a ponad svega radost, očitovanje oslobođenosti zloga. Ovdje se moramo prisjetiti da su svi ljudi i žene stvorenja Božja, djeca Božja, miljenici Božji čega nisu odmah svjesni nego se postupno osvješćuju u toj misli, te je posve logično da je Bog došao i k njima, odnosno svima na ovome velom svijetu. Nije došao samo jednome narodu u kojem je rođen, nego svim narodima što ih je Bog stvorio.
Nakon ovoga zanimljivoga iskustva Petar je ustao i odvažno se pitao: “Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?“ Osjetivši da su njegove riječi pale na plodno tlo i u otvorene duše, kao crkveni autoritet zapovjedio je da se svi oni krste u ime Isusa Krista, i to vodom i Duhom Svetim. Zamoljen je ovaj apostolski prvak da ostane s njima nekoliko dana, jer im je draga i potrebna njegova prisutnost i dopunjavanje kateheza (usp. Dj 10,44-48).
Ovdje su naviještanje, kateheza i katekumenat sadržani u navještaju i silasku Duha Svetoga nad one koji su slušali Petrov navjestiteljski govor i svi su se ti nazočnici na Petrovu zapovijed i krstili, te su samim time postali kršćani, sljedbenici Krista Spasitelja i članovi Crkve. Krštenje je početni sakrament za sve ostale sakramente tijekom života.
Petrovo opravdavanje u Jeruzalemu. Ovo krštavanje pogana nakon što su zahvaćeni Duhom Svetim i riječju Božjom dočuli su apostoli i braća po Judeji, te su Petru prigovorili obrezanici prigodom dolaska u Jeruzalem, odnosno kada je hodočasnički uzašao u sveti grad Jeruzalem. Evo što su mu tom zgodom dobacujući rekli: “Ušao si… k ljudima neobrezanima i jeo s njima!“ Tada je apostol Petar odgovorio na ovaj prigovor izloživši sve po redu. Ovo su Petrove misli i riječi kojima kaže da se molio, i to za vrijeme svoga nedavnoga pohoda u Jopi, te pripovijeda i u ovoj prigodi ono isto što je i prije pripovjedničke kateheze propovijedao. Da nije Luka zapisao ta ponavljanja Petrova, u kojima se kriju neke intrigantne činjenice što će dovesti do sukoba Pavla s Petrom, ovo ne bismo znali, osim što bismo mogli pretpostaviti da su se apostoli ponavljali što je posve logično (ali uvijek u drukčijoj stilskoj inačici prema onoj izreci: Idem non est idem! = Isto nije isto!) u svojim učestalim nastupima među raznim skupinama raznovrsnih i raznorodnih ljudi.
Nekako upravo u tom trenutku Petar je pao u zanos, pripovijeda Luka, i ugledao je viđenje: posudu neku poput velika platna, uleknuta s četiri okrajka, gdje silazi s neba i dolazi do njega. Zagledao se, promotrio je i vidio četvoronošce zemaljske, zvijeri i gmazove, te ptice nebeske. Začuo je glas koji mu je govorio: “Ustaj se, Petre! Kolji i jedi!“ Petar je odvratio: “Nipošto, Gospodine! Ta, nikad mi još ništa okaljano ili nečisto ne uđe u usta.“ Glas je ponovno s neba po drugi put rekao Petru: “Što Bog očisti, ti ne zovi nečistim.“ To je rečeno još jednom, te je sve utihnulo povlačenjem na nebo. Poruka je vrlo jasna.
I nakon toga pred kućom u kojoj je bio, stigoše tri čovjeka poslana iz Cezareje k njemu, pripovijeda Petar. Na poticaj Duha pošao je s njima i ništa nije promišljao u svome umu i srcu. S njime su pošla i ona šestorica braće, te su ušli u kuću toga čovjeka Kornelija. On im pripovjedi kako je u svojoj kući vidio anđela koji je stao preda nj i rekao: “Pošalji u Jopu i dozovi Šimuna nazvanog Petar; on će ti navijestiti riječi po kojima ćeš se spasiti ti i sav dom tvoj’.“
I čim je Petar otpočeo govoriti, sišao je na njih Duh Sveti kao ono na apostole u početku, piše sv. Luka ono ispripovijedano i čuveno. Sjetio se apostolski prvak tom zgodom riječi Gospodnje: “Ivan je,“ govoraše on, “krstio vodom, a vi ćete biti kršteni Duhom Svetim“. Nakon ove izgovorene istine Petar je rekao i ove nadahnute riječi: “Ako im je dakle Bog dao isti dar kao i nama koji povjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?“ Čuvši to, umirili su se i otpočeli su svi slaviti Boga govoreći: “Dakle, i poganima Bog dade obraćenje na život!“ (Dj 11,1-18). Bog je stvoritelj svih ljudi bez obzira na njihove svjetonazore, pa prema tome sve nas jednako voli i potiče na obraćenje i puninu života.
Pavlova poslanica Galaćanima objašnjava njegov sukob s Petrom. Ovdje se valja prisjetiti Pavlove Poslanice Galaćanima, i to odlomka s naslovom Petar i Pavao u Antiohiji. U tom se tekstu kaže da se Pavao suprotstavio apostolskom prvaku Kefi (Šimun, Stijena, Petar), kad je doputovao u grad Antiohiju, dapače u lice mu se unio s protivljenjem jer je, prema Pavlovoj prosudbi, zavrijedio prijekor i osudu. Nadalje, Pavao piše u toj svojoj Poslanici da je Petar, prije prispijeća nekih suradnika apostola Jakova, blagovao skupa s poganima, a kad su stigli ti Jakovljevi, počeo se povlačiti i odvajati jer se pobojao sukoba s onima koji su obrezani prema židovskom običaju. Za Petrom su pošli u tom smislu i ostali Židovi, te je i apostol Barnaba bio, kako veli Pavao, zaveden “tom prijetvornošću“, odnosno tim licemjerjem. No, kad je vidio Pavao da “ne hode ravno, po istini evanđelja“, tada je rekao Kefi/Stijeni pred svima prisutnima: “Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?“ (Usp. Gal 2,11-14).
Ovdje bi se moglo raspravljati s Pavlom braneći Petra na ovaj način. Naime, Petar jest Židov po nacionalnom biljegu, ali nije više stare židovske i abrahamovsko-mojsijevske vjere sa svim propisima i zakonima, nego je postao slijedeći Krista kršćaninom po vjeri Kristovoj koja je iznad svake zemaljske obilježbe, a posebno narodnosne, što se može usporediti s osobnim imenom – svatko ime svoje osobno ime, a tako i kolektiv svoje ime koje mnogo znači. Prema tome, kada Petar propovijeda Krista i njegov nauk, on više niti živi poganskim niti židovskim načinima, a niti prisiljava pogane na put Kristov i njegov zakon Ljubavi niti ih požidovljuje, tj. nacionalno odvraća od njihove izvorne nacije da postanu Židovi, nego im propovijeda,
tumači, te moli za njih da budu obuzeti Duhom Svetim i da budu pristaše sveopćeg imena i spasenja – kršćani (osobna imena i nacionalno ime uklapa se u sveopće ime kršćani/kristianoi). A kada oni sve to shvate i prihvate po Duhu Svetome u pravom smislu kojim se ne narušavaju nikakvi odnosi osim što se dobiva novi odnos s Kristom koji je ontološki, što označuje metafizičku, nadilazeću dimenziju, razinu pitanja spoznaje bivstvujućega, a onda ih on krštava prema onome što je i rekao u Jeruzalemu: “Ako im je dakle Bog dao isti dar (Duha Svetoga) kao i nama koji povjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?“ Petar je prizalogajio s poganima iz ovih većih navjestiteljskih razloga, a ti zalogaji će postupno nestati kao nevažni zbog jednoga veoma važnoga razloga što ga je Petar vidio u Duhu Isusova nauka i djela, a to je Euharistijsko blagovanje, ti sveti euharistijski zalogaji koji svakoga učvršćuju u njegovu temeljnom ljudskom i narodnosnom stavu, te ga oplemenjuje hraneći nas za nebeski život čije klice klijaju ovdje na Zemlji u pustinji nesporazuma, neshvaćanja, zabluda, hereza…, a potpuno u punini presađuju se u nebesima. Euharistijski kruh blaguju svi sakramentalno pripremljeni i posve dostojni.
Don Ilija Drmić
