Uz ona opisana dva vlastita Pavlova svjedočenja svojega obraćenja i poziv za apostola u Djelima apostolskim, što ih je zapisao sv. Luka, Pavao je to zabilježio i u Poslanici Galaćanima. Evo toga opisa:
“Obznanjujem vam, braćo, da evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego postalo je objavom Isusa Krista. Ta, čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju, te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu. Ali, kad se Onomu, koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask. Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem. Zatim dođoh u krajeve sirijske i cilicijske. Osobno pak bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. One su samo čule: ‘Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio’ i slavile su Boga zbog mene.“ (Gal 1,11-24).
Najprije pokušajmo osjetiti duhovnu snagu s porukom ovoga odlomka, gdje govori o evanđelju što ga navješćuje da ga je stekao od Isusa Krista objavom, što ju je pamtio i povezivao s onim što je saznao od kršćana, učenika i samih Kristovih apostola. Uz to naglašava činjenicu iz svoga života kako je bio nenadmašni židovski i farizejski revnosnik koji je ustrajno progonio kršćane, te tako pustošio Crkvu Božju. Međutim, Pavlov iskaz kojim se veli da se svidjelo Bogu Ocu odvojiti ga za proroka već od majčine utrobe i pozvati milošću svojom otkrivši mu Sina svoga i Duha Svetoga, da ga navješćuje među poganima, podsjeća nas na očitovanje dvojice proroka Izaije i Jeremije glede Božjeg poziva.
Spomenuti prorok Izaija piše da ga je Jahve pozvao od krila materina, od utrobe majke njegove spomenuo se njegova imena. Osim toga, Bog mu je od usta načinio britak mač, sakrio ga u sjenu ruke svoje, načinivši od njega oštru strijelu i skrio ga u svoj tobolac. I rekao mu je da će ga postaviti za svjetlost narodima, kako bi donio spas Božji do na kraj zemlje (usp. Iz 49,1-6). I prorok Jeremija je opisao svoj poziv o kojemu veli da ga je Bog znao prije nego što ga je oblikovao u majčinoj utrobi, prije nego što je iz krila majčina izišao, on ga je posvetio i postavio za proroka svim narodima (usp. Jr 1,5-5). Dakle, prije nego je oblikovan u majčinoj utrobi, Bog ga je znao i predvidio za proroka.
Pavao opisuje u ovome odlomku spomenute Poslanice Galaćanima da je otputovao u Arabiju i ponovno se vratio u mjesto svoga obraćenja Damask, te nakon tri godine pohodio je Jeruzalem i s apostolskim prvakom Petrom ostao je petnaest dana u razgovoru i druženju. Zacijelo, ispripovijedao mu je i svoje obraćenje i poziv za apostola, a i Petar je Pavlu govorio o tome kako je Isus pozvao njegova brata Andriju, zatim kako je on ušao u Apostolski zbor s pozivom apostolskoga prvaka, te kako je ostale apostole pronašao i uzeo za svoje navjestitelje evanđelja. Potom pripovijedao mu je zasigurno kako je pristupio Isusovu uhićenju kad je isukao mač i odjekao uho sluzi Malhu, te suđenju s određenom duhovnom nesigurnošću i napetošću što je graničilo s izdajom koju je očitovao pijetao svojim glasanjem.
Arapski poluotok, gdje je Pavao meditirao o svome životu i novome pozivu, jest pustinja na Bliskom istoku u jugozapadnoj Aziji između Crvenoga i Arapskoga mora kao i sljedećih zaljeva: Perzijskoga, Omanskoga i Adenskoga. Ovdje je pradomovina Akađana, Arapa, Asiraca, Hebreja i dr. naroda kao i kolijevka arpaskoga jezika koji je nositelj islama od 7. st. Danas na ovome poluotoku postoje sljedeće države: Bahrein, Jemen, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.
Pavlovo propovijedanje u Damasku. Poslije obraćenja i krštenja Pavao se odmah uključio u tamošnju kršćansku zajednicu, u kojoj je proveo nekoliko dana upoznajući sve članove i napose učitelje. Možemo misliti koja je radost zavladala u dušama kršćana! Odmah su mu dali zadaću da svoja iskustva o uhićenjima i progonima kršćana ispripovijeda u sinagogama, kao i o svome vlastitom obraćenju, kajanju i odustajanju od Sotonina puta. Propovijedao je i o Isusu tvrdeći da je on Sin Božji. Svi su ga s radošću i zahvalnošću slušali i gledali, te su tako pripovijedali drugima kao da su izvan sebe. Govorili su pitajući se: “Nije li ovo onaj koji je u Jeruzalemu istrjebljivao sve koji Ime ovo prizivlju, pa i ovamo zato došao da ih okovane odvede pred velike svećenike?“ I svoje sunarodnjake Židove u Damasku ovaj obraćenik Savao, sve silniji u svjedočenju Gospodina Isusa, zbunjivao ih je svojim govorenjem, čija je jaka sržna misao: “Ovo je Krist!“
I nakon podosta minuloga vremena odlučili su Židovi zaustaviti njegovo propovijedanje i svjedočenje o Isusu, i to pogubljenjem, što je doznao i sam Pavao. Bili su organizirani u tome divljačkom naumu useban njima, što općenito gledajući iskače iz okvira njihove vjere. Pratili su ga danju i noću. No, Pavlova subraća i učenici noću su svoga obraćenoga subrata oprezno spustili u košari, i to preko gradskih zidina, te je tako izbjegao sukobe i neugodnosti. O tome svjedoči sam Pavao: “U Damasku namjesnik kralja Arete čuvaše grad damaščanski hoteći me uhvatiti. Ali kroz prozor spustiše me u košari preko zida, te umakoh njegovim rukama.“ (2 Kor 11,32).
Apostol Pavao u Jeruzalemu s Barnabom i ostalim apostolima. Poslije toga Pavao je stigao u Jeruzalem, gdje je gledao da se pridruži Kristovim sljedbenicima i učenicima, ali oni su ga se bojali zbog nedjela iz prijašnjega njegova života i djelovanja, odnosno zločestoga Savlova života. Osim toga, nisu vjerovali da je učenik i sljedbenik Puta, Istine i Života unatoč njegovim uvjeravanjima u suprotne životne preinake i nove vjerske stavove.
U tome gradu Jeruzalemu Barnaba ga je pomno saslušao i odveo ga k ostalim apostolima, te im pripovjedio sve o tome kako je Savao na putu u sirijski grad Damask vidio Gospodina koji mu je govorio pozvavši ga za svoga apostola, te kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Dogodio se zanimljiv obrat. Umjesto da uhićuje Kristove sljedbenike i trpa ih u tamnice bičujući i ubijajući ih, on je učinio zaokret, te je otpočeo i sam svjedočiti o svome obraćenju i novome načinu života, zatim o Isusu Kristu Spasitelju i osloboditelju od svakoga zla. Ovaj obrat u njemu djelo je Duha Svetoga i poticajno djelo na jeruzalemskim vratima ubijenoga đakona Stjepana, čiju je odjeću čuvao progonitelj i farizej Savao. Stjepan je svojim hrabrim svjedočenjem nevjerojatnim životnim stavom utjecao na obraćenje ovoga progonitelja koji će nastaviti Isusov put. Stjepanova smrt je životna propovijed koja je utjecala na Savla, ali zacijelo i ostale progonitelje koji su se nakon toga kamenovanja udarali tim kamenjem u svoja prsa.
Kada su apostoli sve ovo saznali i uvjerivši se u istinitost njegovih iskaza i svjedočenja, prihvatili su ga i primili u Apostolski zbor, te se otada s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje bez straha od onih svojih prijašnjih zločestih nalogodavaca za uhićenja kršćana po Jeruzalemu, diljem Izraela i sve do Damaska u Siriji. Oni su se zacijelo čudom čudili i o tome promišljali smatrajući ga svojim izdajnikom kojemu se valja suprotstaviti. No, Pavao je jasno, glasno i poticajno propovijedao raspravljajući sa Židovima koji su govorili grčkim jezikom. No, kad su čuli svu tu njegovu preinaku s obraćeničkim shvaćanjem Sina Božjega, i oni su otpočeli snovati njegovo pogubljenje. Saznavši ovu zlu namjeru, kršćanska braća su Pavla odveli u Cezareju Primorsku uputivši ga da odatle otputuje u rodni Tarz koji se tada nalazio u sastavu Rimskoga Carstva, a u kasnijim razdobljima povijesti postao je dijelom Turske.
Potom je Pavao dospio i u krajeve sirijske i cilicijske, jer nije mogao a da ne propovijeda Radosnu vijest stanovnicima tih krajeva. Sirija je prostor u jugozapadnoj Aziji na Bliskom Istoku. Na zapadu sa 180 km dugom obalom povezana je s istočnim Sredozemljem, zatim graniči na sjeveru s Turskom, na istoku s Irakom, na jugu s Jordanom, na jugozapadu s Izraelom, te na zapadu s Libanonom. Damask je na visoravni od 680 m nadmorske visine, a udaljen je 80 km od istočne obale Sredozemnoga mora.
Cilicija je antička pokrajina u jugoistočnoj Maloj Aziji, između Pamfilije na zapadu i Sirije na istoku. Od 16. do 13. st. pr. Kr. to je dio Cilicije s Hetitima, a zapadni dio sa žiteljima Arzava. Poslije je povremeno bila pod asirskom vlašću (oko 700. god. pr. Kr.), u 7. st. pr. Kr. samostalna je pod domaćim knezovima, zatim u sastavu babilonske, te perzijske države (6. st. pr. Kr.). U drugoj polovici 4. st. osvojio ju je Aleksandar III. Veliki, pa zatim dinastija Seleukida/Seleukovića koji su vladali dijelom Azijskog carstva Aleksandra III. Velikog (305. pr. Kr. – 64. pr. Kr.). Dinastiju je osnovao Seleuk I. Nikator, Aleksandrov general. 321. pr. Kr. Cilicija je u 2. st. pr. Kr. središte piratstva (pljačkaštvo što ga vrše razbojnici na moru i na obalama), a od 102. god. pr. Kr. rimska provincija. Već rano postaje središtem kršćanstva (grad Tarz rodno je mjesto apostola Pavla). U srednjem vijeku Cilicija je bizantska koju su 613. god. osvojili Perzijanci, zatim 710./711. Arapi, te u 12./13. st. nalazi se u armenskom kneževstvu i kraljevstvu, a potom je pod mamelucima, tj. ratnim zarobljenicima bijelcima turskog i kavkaskog podrijetla, a od 1514. pod Osmanlijama.
Nakon Pavlova odlaska na odmor i prouku svega što mu se dogodilo, Crkva je uživala mir po svoj Judeji, Galileji i Samariji, te izgrađivala se napredujući u strahu Gospodnjem i rastući s utjehom Svetoga Duha (usp. Dj 9,19b-31). Da Pavao nije doživio obraćenje po molitvama dobrih duša i po djelovanju duha Kristova i Duha Svetoga, tko zna gdje bi se zaustavio i slomio njegov bijes na kršćane, koji je kao vulkan iz planine. No, kad se obratio i kad je prošao određenu školu Evanđelja, Duh ga je Sveti i duh Isusa Krista snažno vodio da je proširio Ime Isusovo po mnogim ondašnjim krajevima Rimskoga Carstva, što je, gledano ljudski nezapamćena misija.
Don Ilija Drmić
