1. Spomen na praoca vjere Abrahama.
Veliki svećenik je upitao Stjepana u svezi s njegovim svjedočenjem je li to zaista tako kad je riječ o cjelokupnoj svetoj povijesti. Hrabri Stjepan je odgovorio zanosnim govorom upravo o svetoj povijesti. Najprije se vratio u daleku prošlost, u vrijeme kada je živio praotac Abraham. Lijepo ih je pozvao na pomno slušanje ovim riječima: “Braćo i oci, čujte!“ Potom je otpočeo tumačenje da se Bog slave ukazao praocu Abrahamu još dok je bio u Haranu u Mezopotamiji, što znači: “Zemlja između dvije rijeke“ ili aramejski Beth-Nahrin – Kuća dviju rijeka, i to Tigrisa i Eufrata u Iraku i Siriji. Najzanimljivije je područje u povijesti čovječanstva, jer su na njemu nastale mnoge stare civilizacije: sumerska, akadska, babilonska, asirska…, te je poznata kao “kolijevka civilizacije“.
I Bog je rekao Abrahamu da iziđe iz svoje zemlje, iz svoga zavičaja, te da pođe prema zemlji koju će mu sam Bog pokazati. Izišavši iz te kaldejske zemlje, nastanio se u Haranu, gdje mu je preminuo otac. Bog mu je zapovjedio da se odatle preseli u ovu zemlju u kojoj oni sada žive. Abraham nije dobio u toj novoj zemlji ni stopu baštine, nego mu je Bog obećao dati je svu u posjed njemu i potomstvu njegovu nakon njega. U tom času još nije imao djeteta. Također je Bog rekao da će njegovi potomci biti pridošlice u tuđoj zemlji, zacijelo Egiptu, gdje će ih porobljavati i tlačiti preko četiri stotine godina (prema zapisima u Starom Zavjetu 430 godina). No, Bog će svima prosuđivati njihova djela i njima robovima i njihovim nadređenima i narodu kojemu će biti roblje. A nakon svih tih stoljeća robovanja narod će izići na slobodu i iskazat će štovanje svome Bogu upravo na području gdje su se zatekli nakon seobe. Dobili su od svoga Boga, kojega su zvali Jahve, Savez obrezanja. Abraham je rodio Izaka kojega je osmoga dana obrezao, zatim je Izak rodio Jakova, a Jakov dvanaest rodozačetnika.
Josip pro/e/dan u Egipat. Poslije ovoga spomena Abrahama i Božjeg obećanja njemu i njegovu narodu, uslijedio je Stjepanov govor o Josipu što su ga rodozačetnici predali i prodali iz zavisti u Egipat. Ali Bog je bio s njim, te ga je izbavio iz svih nevolja, podario ga naklonošću i mudrošću pred kraljem egipatskim nazvanim faraonom, koji ga je postavio za upravitelja nad Egiptom i nad cijelim svojim dvorom. U određeno vrijeme u cijeloj egipatskoj i kanaanskoj zemlji nastala je glad i nevolja velika zbog slaboga uroda, te oci njihovi nisu mogli pronaći hrane. Dočuvši Jakov da u Egiptu ima u zalihi žita, poslao je tamo najprije svoje oce. Za vrijeme drugoga dolaska po hranu u Egipat očitovao se Josip svojoj braći, te je tom zgodom faraon doznao za Josipovo podrijetlo. Josip je tada poslao po oca svoga Jakova i svu rodbinu od sedamdeset i pet duša. Jakov tako siđe u Egipat. I umrije on i oci njihovi, a pokopani su u grobu u Sihemu što ga je Abraham kupio za srebro od sinova Hamorovih.
Sihem (latinski: Sichem; hebrejski: Šekem) je stari grad u Palestini iz 4. tisućljeća. U egipatskim izvorima spominje se početkom 2. tisućljeća. U Starome Zavjetu to je bio grad plemena Efraim, gdje je bilo poznato svetište. Poslije Salomonove smrti 937. god. pr. Kr. bio je prva prijestolnica Izraelskoga Kraljevstva. Razorili su ga i osvojili Asirci 724. god. pr. Kr. Za vrijeme rimske vlasti je obnovljen.
Povijest o Mojsiju, vođi svetoga naroda. Stjepan je u svome govoru nastavio pripovijedanje u duhu onoga što je Bog obećao Abrahamu, a odnosi se na židovski narod koji se sve više množio i rastao u Egiptu. U toj zemlji zavladao je drugi kralj koji nije poznavao Josipa. I on je tlačio taj narod, a najružnije od svega jest to što je vršio pritisak da muška djeca ne ostanu na životu. Tu okrutnu smrt djece zaobišlo je božanski lijepo novorođenče s imenom Mojsije, kojemu je Bog namijenio veliku zadaću, a ta je da on izvede svoj narod iz egipatskog ropstva na slobodu, i to u Obećanu Zemlju. Nakon tri mjeseca hranjenja, prigrlila ga je kći faraonova i odgojila sebi za sina u svoj mudrosti egipatskoj koju je već pomalo ali silno očitovao riječima i djelima.
U četrdesetoj godini svoga života, vođen osjećajima srca pohodio je svoj izraelski narod. I vidjevši kako je jednom njegovu sunarodnjaku učinjena nepravda, suprotstavio se tome silniku i zlostavljaču Egipćaninu, te ga je ubio. Bio je uvjeren da će to njegova braća shvatiti i da će im Bog po njegovoj ruci pružiti spasenje, ali oni to nisu razumjeli. Drugoga dana pojavio se Mojsije pred onima koji su se tukli, te ih stade nagovarati da se izmire. No, onaj što je zlostavljao svoga bližnjega rekao je Mojsiju: Tko te postavi glavarom i sucem nad nama? Kaniš li ubiti i mene kao što si jučer ubio onog Egipćanina? Čuvši te riječi, Mojsije je, čudeći se kako se ubojstvo tako brzo otkrilo i saznalo, pobjegao u zemlju midjansku, gdje mu se potom nakon određenoga vremena rodiše dva sina.
Ovdje možemo samo nešto dodati iz Knjige izlaska kao svojevrsnu nadopunu Stjepanovu govoru. Nakon Mojsijeva ubojstva nekoga Egipćanina, pobjegao je Mojsije od faraona u midjansku zemlju. Došavši u taj kraj, sjeo je pokraj studenca. Domalo na taj studenac došlo je po vodu za sebe i za svoja stada sedam kćeriju midjanskoga svećenika. Tamo je uvijek bila kriza vode, te kada su došli i pastiri, oni su pokušali potjerati te sestre sa studenca. No, Mojsije ih je obranio. Te sestre su se neobično brže vratile kući i k ocu Reuelu, koji ih je upitao za razlog toga brzoga povratka. Odgovorile su da ih je od pastirâ obranio neki Egipćanin. Čuvši to, naredio je kćerima da odu po nj i da ga pozovu na objed, što je Mojsije i prihvatio. I ne samo da je objedodvao i da se odmorio u toj kući, nego je tu i podulje ostalo i oženio se s njegovom kćeri Siporom. Ona mu je rodila i sina kojemu je nadjenuo ime Geršon, što znači da je stranac u tuđoj zemlji (usp. Izl 2,15-22).
Mojsiju se nakon četrdeset godina ukazao Anđeo u pustinji brda Sinaja u rasplamtjeloj vatri jednoga grma. Tome svome viđenju silno se zadivio i čudom čudio. Prilazeći bliže plamtećemu grmu da sve bolje vidi i promotri, najednom je začuo glas svoga Gospodina: Ja sam Bog Otaca tvojih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Čuvši to, sav se preplašio i Mojsije se nije usudio ni pogledati. A Gospodin će mu: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo. Prozborio je sam Bog i rekao je da je osobno vidio nevolju svoga naroda u Egiptu i uzdisaje mu čuo, te je sišao da bi ga izbavio, a potom je Mojsiju rekao da ga šalje u Egipat!
Bog je upravo toga Mojsija, kojega su omalovažili pitajući ga tko ga je postavio njihovim glavarom i sucem, poslao za glavara i otkupitelja, i to po Anđelu koji mu se ukazao u gorućem grmu. On je otišao u Egipat gdje je Bog po njemu učinio čudesa i znamenja, kao i u Crvenome moru i u pustinji kroz četrdeset godina. Mojsije je onaj koji je rekao Izraelu da će im Bog dati i podići proroka poput njega od njihove braće. Nadalje, taj vođa naroda je za vrijeme skupa u pustinji bio između Anđela, koji mu je govorio na brdu Sinaju, i otaca njihovih, te je primio Zapovijedi, odnosno riječi života da ih narodu preda, te da se ravna u svakidašnjem životu prema tim zapovijedima. Unatoč svemu tome, nisu mu se htjeli pokoriti Izraelci, nego su ga odbili i u srcima se svojima vratili u Egipat, i to Aronovim pravljenjem kipova lažnih bogova u liku kumira teleta kojemu su najprije prinijeli žrtve. Taj kip trebao je biti nošen ispred naroda. No, prije ovoga zloga i bezbožnoga djela Mojsije je taj narod izveo iz ropstva u Egiptu i umjesto da se vesele zahvaljujući dobrome Bogu za taj veliki čin izlaska, oni su se veselili i divili djelima ruku svojih i Aronovih koje su načinile i napravile taj otpadnički kip kumira. Na sve to Bog se odvratio i prepustio ih da časte vojsku nebesku, prema onome što piše u Knjizi proroka Amosa: “Prinosiste li mi žrtve i prinose četrdeset godina u pustinji, dome Izraelov? Poprimiste šator Molohov i zvijezdu boga Refana – likove koje napraviste da biste im se klanjali. Odvest ću vas stoga u progonstvo onkraj Babilona!“ (Am 5,25-27).
Gorući grm
Nastavio je đakon Stjepan govoriti da su njegovi oci postavili u pustinji Šator svjedočanstva prema odredbi Božjoj danoj Mojsiju da se Šator načini po praliku što ga je vidio. Inače, taj su Šator preuzeli oci naroda i za vrijeme Jošue i stavili ga u posjed s kojega je Bog rastjerao druge narode. Sjetimo se da je Jošua dovršio Božje djelo započeto po Mojsiju, koji je Izraelce izveo iz egipatskoga ropstva preko Crvenoga mora i Sinajske pustinje, a Jošua ga je uveo u Obećanu Zemlju zapadno od rijeke Jordana. Sve je to opisano u istoimenoj knjizi Jošua koja je nastala u 7. st. pr. Kr.
Tako je to ostalo sve do Davidova preuzimanja vlasti (1005.-965. god. pr. Kr.) od prvoga kralja Šaula, a on se molio Bogu da nađe boravište Bogu Jakovljevu. No, tek je njegov sin kralj Salomon (970.-931. god. pr. Kr.) izgradio Hram. Stjepan je naglasio da Svevišnji Bog ne prebiva u rukotvorinama prema riječima proroka Izaije: “Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama. Kakav dom da mi sagradite, govori Gospodin, i gdje da bude mjesto moga počinka? Nije li ruka moja načinila sve to?“ (Iz 66,1-2). Oslovio ih je Stjepan u duhu riječi Ponovljenoga zakona: Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju (Pnz 9,13), te im je rekao da se uvijek opiru Duhu Svetomu, i to po lošem uzoru na svoje očeve! I pita ih o tome koga od proroka nisu progonili njihovi oci, te govori da su pobili one proroke koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika, a oni su sada njegove izdajice i ubojice, i to oni koji su po anđeoskim uredbama primili Zakon, kojega se nisu nikada držali.
Ovdje je završio njegov nadahnuti i podosta dugi govor, što su ga pomno slušali i što im je svaka riječ potakla ljutnju u srcima, te su počeli škripati zubima na ovoga Kristova navjestitelja Radosne vijesti. No, on je ispunjen Duhom Svetim usmjerio svoj pogled prema nebu na kojemu je vidio slavu Božju i Isusa koji je stajao s desne strane Boga Otca, te je potom izgovorio ove riječi: “Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.“ Glasno vičući zatisnuli su uši i svi jednodušno navalili na njega, uhitili su ga i izbacili iz grada Jeruzalema, te ga kaznili kamenovanjem, što je židovski oblik kažnjavanja. Za vrijeme ovoga čina kamenovanja, što se zbilo 34. god., neustrašivi đakon Stjepan molio se svome Gospodinu Isusu: “Gospodine Isuse, primi duh moj!“ Nakon ove izrečene molitve, bacio se na koljena i povikao što god je glasnije mogao: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ Izgovorivši ove riječi, usnuo je. Svjedoci ovoga događaja sa Stjepanom (kod Španjolaca: Estebán) odložili su haljine do nogu mladića s imenom Savao koji je pristao na Stjepanovo smaknuće (usp. Dj 7,1-60).
Don Ilija Drmić
