U tom prvom razdoblju Crkve broj vjernika i učenika se množio, piše sv. Luka u Djelima apostolskim. Iako je zajednica živjela kršćanskim životom hraneći svoj duh Božjom riječju i katehezama, ipak je bilo nesavršenih i neusklađenih ponašanja među kršćanima. Nisu kršćani odjednom postali “sveti“ kako su se predstavljali jer su unutar svetoga obzora. Trebalo im je podosta vremena za ostvarenje svetosti. Nazvani su svetima jer su u društvu i doticaju sa Svetim, te su stalno povezani sa svime što je uistinu sveto i presveto. Tako su Židovi, koji su govorili grčkim jezikom, zamijetili da se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice, dok se sve udovoljavalo udovicama domaćih Židova koji su govorili aramejskim i hebrejskim jezikom. Zbog ovoga nastala su međusobna raspravljanja i različita prigovaranja, što nije bilo nimalo uzorno – kršćani pa neusklađeni i k tome nesložni!
Dvanaestorica apostola nakon ovih određenih nesporazuma sazvali su mnoštvo učenika kojima su rekli da nije ispravno to što oni moraju vrlo često služiti prigodom objedovanja jer onda moraju zanemariti i napustiti čitanje i tumačenje riječi Božje. Stoga su se dogovorili da pronađu između sebe sedam muževa na dobru glasu, koji su puni Duha i mudrosti. Tu sedmoricu bi postavljali za ovu službu dok bi trajalo zajedničko blagovanje, a apostoli će se posvetiti molitvi i posluživanju propovijedanjem i tumačenjem riječi Božje svima kojima se naviješta. Ovaj se prijedlog svidio svemu sabranome mnoštvu kršćana, te su izabrali ovu sedmoricu muževa: Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu i antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih su doveli pred apostole koji su, pomolivši se skupa sa svima nazočnima i s odabranicima, položili na njih ruke, što je najbitniji čin prigodom zaređenja svećenika (đakona, prezbitera/svećenika i biskupa). To je prvo đakonsko ređenje u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. S vremenom će i oni preuzimati određene duhovne službe, ali ostat će im posluživanje, tj. đakonija i karitativnost, u svakidašnjem životu i liturgiji temeljno poslanje naviještanja Riječi s najširim smislom.
Prema mišljenju nekih crkvenih otaca đakon Nikola je s vremenom zbog svoga načina propovijedanja i nemoralna djelovanja otpao od Crkve osnovavši u Efezu i Pergamu gnostičku sektu nazvanu po njemu nikolaiti. U Otkrivenju stoji ova misao da je biskup Crkve u Efezu postojan i da je mrzio nikolaitska djela koja i Bog mrzi, a odnose se na spolnu neurednost. Osim toga, piše da ne može podnijeti opakih, da je iskušao one koji su se činili apostolima i otkrio je da su lažljivci. No, zamjereno je tome biskupu Efeza što je on prvu svoju ljubav i žar djelovanja ostavio, te ga se potiče na obraćenje i da čini ona prva djela ljubavi s puno poleta (usp. Otk 2,1-6).
Ovdje se valja prisjetiti vrlo bitnih istina od kojih je i ova da su žene uvijek najizvrsnije službenice – nesakramentalne đakonise u obitelji i ljudskim zajednicama, i to po uzoru na sve dobre i svete biblijske žene po svojim službama đakonisa, ne po sakramentalnom obliku, a napose po uzoru na Djevicu Mariju, Kristovu Majku koja također vrši svoju službu bez sakramentalnoga čina. “Nato Marija reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude (latinski: fiat) po tvojoj riječi!’ I anđeo otiđe od nje.“ (Lk 1,38). Upravo ovim svojim otvorenim egzistencijalnim stavom prema Bogu i njegovoj volji kao i zapovijedi da će po Duhu Svetome začeti i roditi Sina koji je Spasitelj čovjeka i svijeta postaje velika i ponizna nezaređena đakonisa, te to potvrđuje po svome veličanstvenom navedenome odgovoru, što ju stavljaju na čelo kao uzor svim ženama da budu službenice Božje po sakramentu krštenja – đakonise po djelovanju bez sakramentalne forme, a i njihovim muževima da budu sluge Božje po sakramentu krštenja – đakoni po djelovanju bez sakramentalne forme. To vršeći postići će Kraljevstvo nebesko i izvršit će volju Božju i svoje poslanje u svijetu i Crkvi.
Može se pročitati i čuti kod nas da neke novije nastale službe žena u Crkvi, kao što su: pastoralne suradnice, službenice u Caritasu, zatim u katehetskoj, evangelizatorskoj, učiteljskoj i ministrantskoj službi, te drugim službama u Crkvi kao što su predavačice, zatim u konkretnim životnim situacijama obavljaju razne poslove, ustvari već imaju sadržajne oznake službe nesakramentalnoga đakonata žena jedino sa sakramentom krštenja. To se može svesti pod ono što čitamo u Prvoj Petrovoj poslanici, i to pod dva vida: Prvi vid vjere i prihvaćanja Kamena Zaglavnoga svećeništva (đakonat, prezbiterat, biskupstvo) kao sakramenta, zatim nevjere i odbacivanja toga Kamena Zaglavnoga Crkve što tim nevjernicima postaje kamen spoticanja i neposlušnosti Riječi, a svi su određeni pozivom na poslušnost. Drugi vid da smo svi rod izabrani i kraljevsko svećenstvo po krstu s ostalim sakramentima, te po svetom redu kako je Isus ustanovio osnivanjem Dvanestorice apostola, odnosno Duh Sveti po Crkvi uspostavom đakonata i prezbiterata sukladno Isusovu odabiru apostola, ndoknadi novoga apostola Matije i Pavla, te izborom sedamdeset i dvojice učenika i izravnih sljedbenika Kristovih i apostolskih.
“Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Nenarod, a sada Narod Božji; vi Nemili, a sada Mili.“ (1 Pt 2,7-10).
Danas u Crkvi postoje trajni đakoni i đakoni koji nakon relativno kratke đakonske službe postaju svećenici. Prvi se mogu oženiti prije đakonskoga ređenja, a drugi ulaze u svećenički red kao beženje, jer dobivaju službu koja postaje i sveta, i velika, i teška, pa se traži ta vrsta žrtve.
Poslije ovoga izvješća o zanemarenim udovicama u zajednici i izboru sedmorice muževa za đakone i njihova ređenja – rukopoloženja, slijedi ova sumarna rečenica u kojoj se veli da je riječ Božja rasla, zatim da se uvelike množio broj učenika u Jeruzalemu, te da je veliko mnoštvo starozavjetnih svećenika prihvaćalo vjeru u Isusa Krista (usp. Dj 6,1-7).
Uhićenje đakona Stjepana i njegova smrt kamenovanjem. Čim je Stjepan zaređen za đakona, odmah je otpočeo služiti crkvenoj zajednici na one načine koji su određeni, a jedan od njih jest i propovijedanje riječi Božje, kao i sveukupnim svjedočenjem novoga oblika života što ga je u njegov život unio Duh Sveti nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo. Ovaj đakon bio je pun milosti i snage, te je kao takav otpočeo činiti velika čudesa i znamenja u svome narodu bez obzira na naciju, narode. Kršćanstvo uvažava osobno ime (nomen) i do njega drži jer ga izgovara u podjeljivanju sakramenata, a cijeni i kolektivno ime naroda (nacija) kojemu pripadaju kršćani isto snažno kao i osobno ime.
Na njegovo snažno i neustrašivo djelovanje pod vodstvom Duha Svetoga ustadoše određeni ljudi iz takozvane sinagoge Slobodnjaka u kojoj su se sabirali slobodnjaci, raznovrsni umnici i mudraci. Zatim tu su dolazili Cirenci iz grčkog grada Cirene, u pokrajini Cirenaiki, u istočnoj Libiji i u sjevernoj Africi, gdje je postojala iseljena židovska zajednica koja se s vremenom sve više i više povećavala, čak je imala 100.000 Židova pristiglih iz Judeje u vrijeme vladavine Ptolomeja Sotera (323.-285. god. pr. Kr.). Rano kršćanstvo tu je zaživjelo. Cirenski su Židovi podigli sinagogu u Jeruzalemu, gdje su dolazili u povodu godišnjih blagdana. U izvršenje sudske presude Isusu Kristu ušao je nenamjeravano i Šimun Cirenac. “I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ.“ (Mk 15,21). I on je to učinio zacijelo na početku nevoljko, a saznavši da pomaže Isus nositi križ, odmah se ohrabrio i još bolje pomažući nosio ponosnije i radosnije. Poslije svega pripovijedao je svoje iskustvo sa susreta s Kristom, nevinim Jaganjcem, što su bile njegove kateheze znatiželjnima u svojoj sredini.
Tu su dolazili u jeruzalemsku sinagogu i Aleksandrinci, žitelji sredozemnoga priobalnoga grada Aleksandrije (ime od Aleksandra Makedonskog: 356.-323. god. pr. Kr.) u sjevernome Egiptu, koji je u to vrijeme bio poznat po svjetioniku što je jedno od sedam svjetskih čuda i po knjižnici što je izgorjela. Sv. Luka spominje i one doseljenike iz Cilicije, koja se nalazi na jugoistočnom dijelu Male Azije, te je između Pamfilije na zapadu i Sirije na istoku, kao i osobe iz pojedinih pokrajina Azije.
Oni su svi zapodjenuli raspravu sa Stjepanom, koji je tako snažno ponesen i nadahnut Duhom Svetim i obdaren mudrošću odgovarao na sva njihova pitanja, prigovore i štošta drugo, a napose govorio je o Isusu, Sinu Božjem i Sinu Čovječjem. I oni u toj raspravi nisu ovome mladome đakonu, koji je rođen oko 5. god., mogli odoljeti.
Zamislite koje podmetanje da se pobrka prava istina! Čim su čuli tobože govorenje pogrdnih riječi protiv Mojsija i Boga, podjarili su i narod, starješine i pismoznance pa su prišli, te zgrabili Stjepana i odvukli ga u Vijeće, gdje su mu namjestili lažne svjedoke koji su svjedočili da taj čovjek neprestance govori protiv svetoga Mjesta i Zakona, te sve ostalo njima neprihvatljivo. Osim toga, čuli su ga kako govori da će Isus Nazarećanin razvaliti ovo mjesto i izmijeniti običaje koje im je predao Mojsije. A svi koji su sjedjeli u Vijeću uprli su pogled u Stjepana i opazili da mu je lice postalo kao ono u anđela (usp. Dj 6,8-15).
Ime đakona Stjepana potječe iz grčkoga jeziku, a znači “kruna, vijenac“, a to isto značenje ima i aramejska riječ “kelil”. Ovaj Božji miljenik osuđen je na smrt kamenovanjem, i to zbog izvrsnoga govora o svetoj povijesti svoga naroda i pogotovo o Isusu, Sinu Božjem koji je umro razapet na križu, pokopan i treći dan uskrsnuo iz groba, te time spasio svakoga onoga tko ga zavoli i prihvati kao svoga vođu i spasitelja. Oni nisu uopće shvatili Isusov govor o Hramu u Jeruzalemu koji je dugo građen, a on bi ga, za tri dana podigao kad bi ga oni srušili. Tom slikom Isus je naznačio svoju smrt i svoje slavno uskrsnuće nakon trodnevnoga boravka u grobu. Dakle, on je taj Hram kojega će srušiti, a on će ga za tri dana uspostaviti, te će zablistati neopisivnom svjetlošću i snagom života u svome Ocu nebeskome s Duhom Svetim. Tim događajem mijenja određene “običaje” (primjerice: umjesto subote slavit će se nedjelja) i druge oblike slavljenja u duhu Evanđelja i življenja u Bogu.
Don Ilija Drmić
