Uskoro kreće snimanje dokumentarca o djetinjstvu i odrastanju legendarnog nogometnog trenera Miroslava Ćire Blaževića u rodnom Travniku.
Ćirine dijagnoze nisu obećavajuće, karcinom se proširio, 87 mu je godina, no, nekako je svima nezamislivo da je ovo utakmica u kojoj bi mogao izgubiti, jer oduvijek je pojam životne energije, nenadmašni showman.
Teško djetinjstvo
Ćiri je Travnik asocijacija na djetinjstvo i mladost, siromaštvo, ali i, kako kaže, najupečatljivije doba i temelj svega onog što je poslije u životu postigao.
“Da nisam prošao sve te tegobe u djetinjstvu, ne vjerujem da bih mogao odoljeti svim iskušenjima koja sam imao poslije. Tako da Travnik ostaje temelj na kojem sam stvorio jednu trampulinu da bih mogao malo skočiti i odskočiti dalje.
Cijeli život je borba i mene to nije mimoišlo, ali sreća je da sam u toj borbi imao i stanovite rezultate. Ali da bih došao do toga, rekli bi katolici, kalvariju sam prošao, sine. Da budem iskren, a uvijek sam iskren jer laž je osobina budala, a ja si utvaram da to nisam, nisam očekivao ovo sve”, počinje priču Ćiro.
Kroz tu je čitavu priču, reći će, najponosniji da je ostao čovjek, i da je, u okviru vlastitih mogućnosti, pomogao svima koji su smatrali da od njega pomoć mogu dobiti. A mijenjao ne bi ništa.
“To je trnovit put i ne bi bio toliko značajan da se moglo lagano doći do toga. Hvala Bogu, još kao mlad, kad sam se počeo baviti tim poslom, shvatio sam da je znanje nemilosrdan adut jer sve ono što dolazi kao prepreka, kad znaš kako spremiti fizički ekipu, kako taktički i kako ih ujediniti da se respektira poznata parola: ‘Jedan za sve i svi za jednog’, bez toga bi bilo nemoguće napraviti rezultat koji smo napravili”, objašnjava Ćiro.
Veliki problemi
Neminovno je pitati ga kako mu je zdravlje.
“Ja sam u svom životu imao itekako velikih zdravstvenih problema, ali ovaj sad što me zakačio mi je sigurno najopakiji i priznat ću vam da se borim nadljudskim snagama. Bio sam na kemoterapiji koja uglavnom ostavlja velikog traga, nekom manje, nekom više.
Meni su poremećene mnoge vitalne stvari, tako da mi je kvaliteta života postala vrlo kompromitirana, pa se vrlo često bavim mišlju kako bi bilo najlakše da odem”, govori Ćiro i nastavlja:
“Romana Eibl je posebna osoba u mom životu i ona je inzistirala da idem, a ja teško mogu njoj odoljeti, pa i ako trebam pristati na rizik da ću umrijeti u Travniku i da me se tamo zakopa. Radije bih da me se zakopa u Zagrebu jer ipak sve najvažnije dugujem Zagrebu”, ne odustaje Ćiro.
