Ciril Zovko: Emigracija, uspjeh i povratak u Hrvatsku krenuo je iz Posušja

Jedna od zanimljivijih nagrada na ovim prostorima je nagrada naših kolega iz Večernjeg lista, Večernjakov pečat. Ove godine dodjela se održava 17. svibnja, a u više kategorija je oko 150 kandidata. 

Među njima i troje iz Posušja; Ana Širić koja je pronijela ime Posušja u ovogodišnjem natjecanju The Voice Hrvatska doguravši do drugog mjesta natjecanja. Ona je nominirana u kategoriji pothvat godine.  

U kategoriji gospodarstva nominiran je poduzetnik Jure Širić vlasnik tvrtke Modepack, finalist prestižne međunarodne EY nagrade za poduzetnika godine u Hrvatskoj. 

Treća nominirana osoba je također u kategoriji gospodarstva Ćiril Zovko, hrvatski iseljenik koji je svoje bogatstvo uložio u Hrvatsku onda kada se malo tko usudio. Bilo je to u ono vrijeme kada je Hrvatske bila u jeku rata. Njegova investicija je zapravo bila prva strana investicija u mladu hrvatsku državu.

Gospodin Ciril Zovko svoje umirovljeničke dane djelom provodi u Posušju. U Posušju smo ga zatekli ovih dana i povodom nominacije za Večernjakov pečat s njim porazgovarali o nominaciji, prvim ulaganjima u Hrvatsku, razlozima emigracije u Kanadu, njegovom poslovnom putu u Kanadi, pa onda i u Hrvatskoj. Prvi je ovo intervju s ovim poznatim Posušaninom na našem radiju, što je i možda neki propust, jer njegov uspjeh je definitivno stariji i od našega radija.

Možda ima i zaslužnijih

U kategoriji gospodarstva za nagradu Večernjakov pečat nominiran je Ciril Zovko. Znanstvenik u službi gospodarstva i danas veliki hotelijer. Još 1967. godine Posušje je zamjenio Kanadom iz koje bi se prvih godina i vratio, ali nije imao s čim. Magistrirao je elektrotehniku, doktorirao menadžment u inženjeringu i u tom znanju leži njegov uspjeh. Uspjeh u Kanadi prenio je i u Hrvatsku vrativši se u vihoru rata s prvom investicijom u mladoj hrvatskoj državi. Dobra i plemenita namjera kasnije se u Hrvatskoj kapitalizirala u veliko poslovno carstvo. Sve su to razlozi zašto se našao u u konkurenciji za nagradu Večernjakov pečat, no on je informaciju o nominaciji nekako skromno primio. „Nominacija me je iznenadila jer mi se čini da ima zaslužnijih nego što sam ja. No, ako sam nominiran, neka tako bude“, kazao nam je Ciril Zovko.

Prva strana investicija u mladoj Hrvatskoj bila je upravo Zovkina

Ciril je u osmom desetljeću života i od svih svojih postignuća, najviše voli onaj koji je bio za hrvatski narod i državu. Njegova investicija otvaranja Immportane centra u Zagrebu u ožujku 1993. godine bila je prva strana investicija. I ne bi to bilo ništa čudno da tih godina ta mlada europska demokracija nije bila u jeku rata. Odvažan i hrabar potez koji je malo tko učinio. No, Ćiril je vjerovao u Franji Tuđmanu na čiju je inicijativu i ovaj hrabri potez i napravio. „Vjerovao sam predsjedniku Tuđmanu. On je došao u Toronto i uvjeravao sve nas kako bi se trebali vratiti i pomoć Hrvatskoj da napreduje, da se asimilira sa naprednim zemljama… To me podsjetilo na irskog predsjednika Fitzgeralda. On je je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća obilazio irske enklave po svijetu. Irska je zemlja ista Hrvatskoj. Ima podjednako Iraca koja žive u Irskoj i izvan nje. On je tako obilazeći Irce po svijetu, uvjeriop 300 000 njih da se vrate i ulože u Irsku. Svaki od njih je donio u prosjeku 300 000 dolara. To je 90 milijardi dolara. Zamislite što znači tolike novce posijati u ono vrijeme u to malo irsko gospodarstvo. To irsko gospodarstvo je deset godina kasnije postalo irsko čudo. Tuđman je vjerovao hrvatskoj emigraciji, no nisu njegovi nasljednici i zamjenici. Zašto ne vjeruju? Oni povezuju emigraciju sa ustaštvom, a ne kuže da su ustaše umrle prije pedeset godina. To me ljuti. Oni danas otvaraju granice i vrata emigrantima iz Nepala, Indije, Afganistana, a u Argentini i Čileu postoje treće i četvrte generacije Hrvata koje bi se vratile“, kazao nam je Ciril Zovko.

Živa su i sjećanja kada je došlo do odluke investirana u mladu hrvatsku državu. „Poslije jednog Tuđmanovog govora u Torontu, ja sam bio odlučan uložiti. Kasnije sam pozvan na prvi hrvatski sabor. Tu nas je bilo desetero iz Kanade. Dogovorili smo da taj vikend tražimo lokacije po gradu. Oni su ipak otišli na neki izlet u Liku, ja sam ostao u Zagrebu i pronašao Iblerov trg za svoju prvu investiciju“, prisjeća se Zovko.

Ta prva investicija u Hrvatskoj, centar na Iblerovom trgu nikako nije išla glatko kako je to Zovko očekivao. Puno prepreka pod krinkom administracije je bilo, no opet je u jednom trenutku stvar spasio Tuđman, prisjeća se Zovko. Tada je i nikla i ideja o drugom centru koji je izgrađen prije onog na Iblerovom trgu. Riječ je o poznatom centru na Trgu kralja Tomislava. „Tada je bila dmah do Iblerovog trga općina. Otišao sam, pokupio sve potrebne podatke, vratio se u Toronto, napravio skicu za centar. No, kada sam se nakon dve mjeseca vratio, Zagreb je bio centraliziran i općina nije bilo. Je li to bilo dobro ili ne? Nas su na fakultetu učili da se u decetralizaciji lakše privređuje. Komunisti su volili sve centralizirano. Prošlo je dosta vremena. Marina Dropulić, tadašnja dogradonačelnica Zagreba je tražila sastanak da kao proslavimo prvu stranu investiciju u Hrvatskoj. Otišli smo u hotel Esplanade i predložila je gradnju podzemne garaže. Kako sam slabo poznavao Zagreb, pokazala je lokaciju kraj kolodvora. Pristao sam, ali pod uvjetom gradnje dodatnih sadržaja koje im nisam htio otkriti i angažmanom tvrtke za izgradnju koju ja želim. Ugovor smo potpisali na salveti. Gradnja je počela i nakon godinu dana vlastitim snagama sam izgradio podzemni centar Immportane koji je otvoren u ožujku 1993. godine dok se miris miris baruta osjećao 20 kilometara od Zagreba. To je na kraju bila ta prva investicija – Immportane centar. Importanne galerija je kasnije sagrađena. Dvije godine kasnije, rat završava, ali se zateže gradnje Galerije. Znači, komunisti su se probudili i gledaju koga će prevarit. Ponovo razgovor s Marinom u kojoj je pozivam na potpisan ugovor za Galeriju. Ona je na to rekla da ugovor nije ovjeren kod javnog bilježnika. Na to sam rekao da nije ni ona salveta. Kontaktirao sam Tuđmana i projekt je za tjedan dana otkočen“, prisjeća se Zovko.

Već početkom novog tisućljeća, Zovko je sa svojim investicijama krenuo prema jugu. Pozicionirao se u Dubrovnik gdje je krenuo od jednog ruševnog hotela danas do kopleksa nekoliko hotela s pet zvjezdica svjetskog glasa. „U to vrijeme fonda za privatizaciju je najavio prodaju deset hotele u Dubrovniku. Sa suprugom sam otišao u Dubrovnik obići te hotele i najviše mi se svidio Neptun, ali nisu mi dali spavati u njemu iako je bilo 50 praznih soba. Kasnije doznajem da ga je u procesu privatizacije htio jedan političar, ali nakon prvog kruga gdje sam imao najbolju ponudu, proces je stopiran. Iako nisam planirao, u drugom nadmetanju moja je ponuda bila bolja za 600 000 eura. Hotel je postao moj i danas su tu četiri hotela“, kazao je Zovko.

Početak u Kanadi nije bio lak

Sve svoje bogatstvo koje je investirao u Hrvatskoj, Ćiril Zovko je zapravo stekao u Kanadi. Tamo je otišao 1967 godine, samo dvije godine nakon što mu je preminuo otac. Ćiril je bio najstariji, a njegovih četvero braće i sestara s majkom ostalo je u Kljenku u Vinjanima. Dobro se sjeća svoga odlaska, te prvih godina u Kanadi. „Tada sam radio u Jablanici na elektrani jer su me stipendirali, pa sam imao obavezu godinu dana odraditi. Stariji inžinjeri su me savjetovali da bježim odavde. I otišao sam najprije u Austriju, a onda iduće godine u Kanadu. Tamo su raspodjeljivali ljude po gradovima i mogućnostima zaposlenja. Bilo je teško i da sam imao imalo novaca za kartu, vratio bih se. Kasnije sam otišao raditi u grad nikla i tu se dobro snašao. Radio sam nadzor nad eolektrotehnikom. Zatim sam se otišao u Tornonto, na Ontario Hidro gdje je plaća bila pet puta veća. Kada sam osjetio da bi mogao biti premještena na elektranu na Nijagarine slapove, dao sam otkaz i krenup privatno raditi“, prosjeća se Zovko.

Prvi inventar kinodvorane u Posušje je donacija Ćirila Zovke

Nije zaboravio ni svoj kraj, odnosno Posušje. Danas u Posušju provodi dosta vremena, a tijekom svoga života na različite načine je pomagao. Puno knjiga domaćih autora i kulturnih projekata je pomgaao, a nama možda najpoznatiji je kompletno opremanje kinodvorane prije dvadesetak godina najsuvremenijom opremom. „Oko 500 000 maraka je bio vrijedan kompletna donacija za posušku kinodvoranu, sjedala, projektor koji je kasnije nestao i sve ostalo… Pomagao sam kad god sam mogao i gdje god sam mogao“, kazao je Zovko.

Zanimljivo je spomenuti i da je ovaj gospodarstvenik planirao investirati i u Bosnu i Hercegovini, ali nikada nije naišao na otvorena vrata. „Ima sam četiri ili pet pokušaja investiranja u Bosni Hercegovini i nijednom nisam uspio. Pokušavao sam u Bihaću, Sarajevu, u Mostaru kupiti onaj stari hotel Neretva. Iako sam imao najbolju ponudi za taj objet, dobio je netko drugi, ne sjećam se ni imena više. Tada se htjelo napravit rekonstrukciju iliobnovu hotela, što sam mislio da je teško. Ispostavilo se dvadeset godina kasnije da  je to zapravo zahtijevan projekt obnove. Vidimo to i danas jer hotel nije renoviran“, kazao je Zovko.

Nema žala ni za čim, radilo se i živilo kako se moglo, ali u svakom slučaju postiglo se više od onoga što su tadašnje mogućnosti dopuštale. Iz ničega je se napravilo i stvorilo veliko bogatstvo koje nije bilo samo na osobnu korist, nego i za hrvatsku. Upravo zato i mislim da je nominacija Ćirila Zovke za Večernjakov pečat i više nego opravdana i ima težinu.