Dvije cipele, sestre blizanke, desna i lijeva, razgovaraju o svom životu. Nekad su bile lijepe i nove i vjerno služile svom gospodaru, iako on, često nije bio zadovoljan njima. Gazile su po lijepim tepisima, boravile na jahtama, u luksuznim hotelima, vozile se u skupim autima…
-Služile smo nogama bogatog čovjeka, desna će.
-Uvijek nam je nešto prigovarao, dodaje lijeva.
-Možda zbog onih žuljeva na stopalima? Desna glasno razmišlja.
-Ali, njih je imao i prije nas, odgovara lijeva.
Jednog dana cipele je odložio kod kante za smeće. Čudile su se one što to čini kad su još cijele i dobre.
-Ja nisam smeće, ljuti se lijeva.
-Nisam ni ja, složi se desna.
Kiša je padala. Naišao je siromah koji je na nogama imao šuplje i poderane cipele. Primijetio je ove dvije. Prišao je bliže kanti. Uzeo ih je u ruku i dobro pogledao sa svih strana.
-Dobre! Dobre! Sam za sebe reče i stavi ih u vrećicu. Odnio ih je kući. Sutra je opet padala kiša, ali ovaj čovjek je imao suhe noge. Svaku večer, kada bi izuo cipele očistio bi ih i lijepo složio.
-Puno putujemo. Život nam je postao zanimljiv, glasna je lijeva.
-Ovaj nam ništa ne prigovara, veli desna.
-I češće mijenja čarape nego onaj prije, primijetila je lijeva, a desna se slatko nasmijala na ove riječi.
-Ovaj uvijek ponavlja; dobre su, radosno će desna.
Od sreće su zapjevale: Opet smo žive, nekomu dobre i lijepe, putovati nismo prestale, ove dvije skromne noge novi život su nam dale.
Kako malo je dovoljno za sreću, zaključiše?
No, siromašni čovjek se razbolio i tri dana se nije dizao iz kreveta. Cipele su se jako, jako zabrinule za njegovo zdravlje. Strpljivo su stajale pored kreveta i nadale se da će se ustati. Četvrti dan čovjek je zaspao i sanjao da mu cipele odoše preko praga. Skočio se u polusnu da vidi jesu li ondje gdje ih je ostavio. Kada ih je vidio na mjestu, nasmiješio se, obuo ih je i prošetao prostorijom. Opet je rekao; dobre,dobre su. Cipele su zadovoljno pogledale jedna drugu.
Miljenka Koštro
