U Hrvatsku uskoro dolaze cjepiva protiv koronavirusa, a mnogi su vjernici proteklih dana raspravljali o moralnosti i preporučljivosti njihove uporabe. Nakon što su nekoliko biskupskih konferencija, Papinska akademija za život i Kongregacija za nauk vjere izrekli svoj stav, možemo dobiti zaokruženu sliku ovog pitanja.
Cjepiva protiv koronavirusa koja će uskoro biti dostupna i u Hrvatskoj posljednjih su tjedana izazvala veliku pozornost vjerničkog dijela javnosti zbog pitanja moralne prihvatljivosti postupaka kojima su dobivena. Taj je interes malo koga trebao začuditi, što zbog općenite dominacije svih pitanja vezanih za koronavirus u medijima i našim životima, što zbog činjenice da su bioetička pitanja poput pobačaja, umjetne oplodnje, eutanazije i sl. uvijek izazivala veliku pažnju vjernika.
To je i logično, jer u konačnici sva spomenuta pitanja tiču se našeg odnosa prema životu i njegovoj nepovredivosti. Ako nam ljudski život po sebi nije svet, otvaraju se vrata za sve moguće društvene i osobne nastranosti i teško da bismo dosljedno mogli braniti ijedno drugo pravo, ako ne bismo gajili duboko uvjerenje u svetost života.
Ipak, što se tiče cjepiva, kao da stvari po pitanju odnosa prema životu nisu sasvim jasne, kao u nekim drugim pitanjima. U svakom slučaju, izgleda da nisu toliko jednostavne. Naime, iako je jasno da cjepiva služe zaštiti ljudskog života i da je njihova primjena pomogla spašavanju milijuna ljudi, postavilo se pitanje moralne opravdanosti korištenja onih cjepiva koja su razvijena korištenjem staničnih linija povezanih s pobačajem. Drugim riječima, pitanje je: je li moralno opravdano “okoristiti se” makar i jednim pobačajem kako bi se postigla po sebi plemenita svrha spašavanja života. (U tu svrhu možda nije nebitno pripomenuti da fetusi iz čijeg su tkiva izvedene stanične linije potrebne za razvoj cjepiva nisu pobačeni u znanstvene svrhe, nego su se te žene odlučile na pobačaj iz nekih drugih razloga.)
Ovim se pitanjem bavila Papinska akademija za život još 2005. godine kada je razmatrala moralnost upotrebe cjepiva protiv rubeole koje je dobiveno korištenjem spornih staničnih linija povezanih s pobačenim fetusom. Papinska akademija je u svom tekstu zaključila kako je u slučaju osoba koje se pristaju cijepiti takvim cjepivom riječ o udaljenoj pasivnoj materijalnoj suradnji na zlu pobačaja koja je dopuštena onda kada za to postoji ozbiljan razlog i kada nema alternativnih cjepiva.
Kao što je u svojem priopćenju navela Američka biskupska konferencija, pandemija koronavirusa stvorila je slične okolnosti kao i rubeola iz tri razloga: 1) U ovom trenutku nisu dostupna alternativna cjepiva koja nemaju povezanost s pobačajem 2) Rizik javnog zdravlja vrlo je ozbiljan 3) Najvažniji učinak cijepljenja nije samo zaštita osobe koja se cijepi, nego i onih na koje bi bolest puno pogubnije utjecala ako se zaraze. Naime, postoje ne tako rijetke skupine ljudi koje iz nekog medicinskog razloga (imunokompromitiranosti) ne smiju biti cijepljeni, pa njih od dodira s uzročnicima zaraze štiti jedino kolektivni imunitet društva. Sukladno navedenome, američki biskupi su zaključili da baš kao što je dopušteno koristiti cjepivo protiv rubeole, dopušteno je koristiti i trenutno dostupna cjepiva protiv koronavirusa. Do istog su zaključka stigle i biskupske konferencije Slovačke te Engleske i Walesa, a i Kongregacija za nauk vjere dala je u ponedjeljak dopuštenje za korištenje svih klinički odobrenih cjepiva kada nema alternative.
U cijelom slučaju postoji još jedna važna nijansa koja se često spominjala. Naime, i među proizvođačima cjepiva koji su koristili sporne stanične linije postoje razlike. Riječ je o tome da su Pfizer i Moderna u proizvodnji svojih cjepiva spornu staničnu liniju koristili samo prilikom testiranja dok je AstraZeneca to činila prilikom testiranja, ali i prilikom proizvodnje, tako da kod toga cjepiva postoji nešto bliža povezanost s pobačajem. Slično kao AstraZeneca, i tvrtka Janssen Farmaceutica u proizvodnji svog vektorskog cjepiva koristila je sporne stanične linije, dok proizvođač CureVac razvija cjepivo slično ono Pfizera i Moderne, na bazi mRNK, ali nam zasad nije poznato je li pritom na bilo koji način koristio spornu staničnu liniju. Iz toga bi mogla proizaći dužnost da se zahtijeva cijepljenje s manje spornim cjepivom, jer je Hrvatska najavila kupovinu cjepiva od svih pet navedenih proizvođača.
No, treba pogledati što će se događati u stvarnosti. Prema riječima Bernard Kaića, voditelja Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti HZJZ-a, moguće je očekivati da će u Hrvatskoj kroz dulja razdoblja (izražena u mjesecima) biti dostupna samo jedna vrsta cjepiva, primjerice AstraZenece ili Janssen Farmaceutice, što znači da za vjernike koji će u određenom trenutku moći primiti cjepivo stvarnog izbora neće biti. Američki biskupi su istaknuli da se u tom slučaju primjenjuje pravilo nedostatka alternative te da se može cijepiti i onim „više“ spornim cjepivom. S druge strane, bilješka Kongregacije za nauk vjere uopće ne spominje ikakvo „stupnjevanje“ među cjepivima koja su povezana s nedopuštenim staničnim linijama nego u nedostatku alternative daje opće dopuštenje za korištenje svih koja su klinički odobrena.
U kontekstu govora o moralnoj prihvatljivosti cjepiva valja odgovoriti i na neke dezinformacije koje su se proteklih dana mogle čuti. Možda najčešća od njih je ta da se o staničnim linijama izvedenih iz tkiva pobačenog fetusa govori kao o “dijelovima pobačenih beba” ili „stanicama pobačenih beba“. Iz ovakve bi se konstrukcije moglo zaključiti da će uvijek biti potrebni novi pobačaji kako bi se zadovoljile potrebe za proizvodnjom takvih cjepiva, te da se „zelenim svjetlom“ za sporna cjepiva odobravaju i novi pobačaji koji bi trebali biti počinjeni za njihovu proizvodnju. No, to nije tako. Stanične linije izvedene iz tkiva fetusa nisu komadići toga fetusa nego jako udaljene klonirane stanice koje se mogu praktički beskonačno reproducirati bez potrebe za novim pobačajima. O tome, govoreći o cjepivima za rubeolu, vodene kozice, dječju paralizu i hepatitis A piše i u “Bilješki o pitanju cijepljenja u Italiji” koju je 2017. sastavila Papinska akademija za život:
“Treba napomenuti da danas više nije potrebno dobivati stanice iz novih dobrovoljnih pobačaja, i da su stanične linije na kojima su cjepiva temeljena dobivene isključivo iz dva fetusa pobačena šezdesetih godina prošloga stoljeća”, stoji u bilješki. U slučaju cjepiva za COVID-19 radi se o staničnim linijama koje potječu od tkiva bubrega fetusa pobačenog oko 1972. i stanica uzetih iz mrežnice oka fetusa pobačenog 1985. godine.
Dokumenti koji su objavljivani proteklih dana nisu propustili progovoriti niti o pitanju moralne obvezatnosti cijepljenja, to jest jesmo li dužni cijepiti se. Bilješka Kongregacija za nauk vjere objavljena ovog ponedjeljka kaže da “cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno”. No, već u idućoj rečenici dodaje kako moralnost cijepljenja ne treba promatrati samo u svjetlu brige za vlastito zdravlje nego i u svjetlu “dužnosti čuvanja dobrobiti cijele zajednice”. Pritom je, osim već spomenute činjenice da neke zdravstveno ranjive skupine ne smiju biti cijepljene iz medicinskih razloga, važno primijetiti kako pandemija, osim izravnih, nanosi i mnoge neizravne zdravstvene, gospodarske i druge štete cijelome društvu. Zato američki biskupi u svojem priopćenju pišu da bi primanje cjepiva protiv COVID-19 “trebalo shvatiti kao čin ljubavi prema drugim članovima našega društva”, a važno je spomenuti i riječi direktora Vatikanske zdravstvene službe dr. Andrea Arcangelija koji je rekao kako će se samo široko rasprostranjenom imunizacijom stanovništva moći „postići stvarne prednosti u pogledu javnog zdravlja kako bi se postigla kontrola nad pandemijom“.
Stoga pomalo žalosti da se u cijeloj raspravi koja se proteklih tjedana odvijala oko cjepiva promašila temeljna bit same ideje cijepljenja. Ona, naime, nije prvenstveno u štićenju zdravih i snažnih koji odvaguju je li za njih rizik nuspojava veći ili manji od štete koju bi im mogao nanijeti virus (premda, po mišljenju epidemiološke struke, posljedice korištenja registriranih cjepiva u pravilu su znatno blaže od simptoma bolesti od koje se cijepimo), nego i u štićenju ugroženih skupina za koje je „nuspojava“ samog virusa smrt, ali i u štićenju cijeloga društva čiji smo članovi. Istina je da živimo u svijetu individualizma koji stvarnost promatra kao nešto što se isključivo tiče naše kože, ali kao vjernici ne smijemo izuzeti činjenicu da se naši izbori ne odnose samo na nas. Drugim riječima, temeljno pitanje za većinu ljudi koji razmišljaju o cijepljenju nije “Je li dobro za mene da se cijepim?”, nego “Je li dobro za sve nas, a osobito za skupine koje su ugrožene koronavirusom, da se ja cijepim?”.
Pred kraj, nije nebitno napomenuti još jednu stvar. Život svakoga od nas dobrim dijelom se temelji na povjerenju, a povjerenje u duhovne i medicinske autoritete jedno je od ključnih jer se tiče pitanja (vječnog) života i smrti. Izvanredan medicinski napredak kojim su istrijebljene (ili stavljene pod kontrolu) brojne bolesti, produljenje životnog vijeka i njegove kvalitete, ali i iskustvo tolikih požrtvovnih liječnika koji su nam u životu pomogli, veliki su zalog da vjerujemo kako nam ti ljudi žele dobro i znaju što je dobro, a Duh Sveti je zalog da možemo vjerovati kada Crkva progovori o nekom pitanju koje se tiče vjerskog nauka ili morala. Pokušaji da se to izuzetno važno povjerenje ospori često paušalnim primjedbama i neprovjerenim izvorima vodi u šizofrenu situaciju koja može nanijeti više štete od same pandemije. To ne znači da sve stvari valja nekritički prihvaćati, ali ako bi pojedinci uložili barem djelić vremena koje ulažu u to da ospore ono što struka i Crkva preporučuju u provjeru izvora kojima se pri tome služe, zasigurno bi bilo znatno manje šuma u komunikaciji. Govoreći o tome moram priznati da me logika pojedinih vjernika ovih dana podsjeća na one nevjernike koji, primjerice, unatoč čvrstim izvorima nisu spremni prihvatiti povijesnost Isusa Krista, ali na prvi apokrifni dokument koji govori u korist njihovim teorijama, njime mašu kao „ključnim dokazom“ kojeg poslije ne preispituju.
Započeli smo sa svetošću života, pa je red da s njome i završimo. Da, život jest svet i to je ključna pozitivna točka oko koje se slažu sve strane u raspravi oko pitanja moralne dopuštenosti cijepljenja. To da je život svet znači da se ne smije instrumentalizirati, odnosno koristiti kao sredstvo borbe. Kao katolici smo se dužni zalagati za uporabu etičkih cjepiva koja ni na koji način neće biti povezana s pobačenim fetusima, ali kao što su istaknuli slovački biskupi, podsjećajući na riječi Papinske akademije, borba protiv neetičkih postupanja u farmaceutskoj industriji ne smije štetiti životima „najranjivijih članova našeg društva“. Njihovi životi i zdravlje ne smiju biti sredstva borbe za etična cjepiva, ako želimo da ta borba bude čista i Bogu ugodna.
