Rat ruskog predsjednika Vladimira Putina protiv Ukrajine prijelomni je trenutak u europskoj povijesti. Nema sumnje u njegove krajnje političke ciljeve – promjena režima (ono što Putin naziva “denacifikacija”), demilitarizacija, ukrajinska neutralnost i priznanje Krima.
Od početka vojne kampanje prošlog tjedna, udvostručio je te zahtjeve, posljednji put u telefonskom razgovoru s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Ukrajinsko vodstvo je nazvao “bandom ovisnika o drogama i neonacista”, a Zapad je prozvao “carstvom laži”.
U međuvremenu, ruski vojni napad je krenuo krivim smjerom i čini se da više nije moguće postići brzu pobjedu. Ukrajinske oružane snage, pak, prošle su puno bolje od očekivanog. Vlada u Kijevu ostaje otporna i sposobna djelovati. Usporedo s tim, Sjedinjene Države i Europska unija brzo su uvele sankcije koje su već teško pogodile rusko gospodarstvo.
Iako je nemoguće predvidjeti točne političke ishode ovog sukoba, skiciranje nekih mogućih scenarija ipak bi moglo pomoći da se jasnije sagledaju političke opcije i rizici, prenosi The Telegraph stručnu analizu koju je za ovaj londonski list proveo Alexander Graef s Instituta za istraživanje mira i sigurnosnu politiku na Sveučilištu u Hamburgu (IFSH).
Prvi scenarij: Prisilno primirje
Svako diplomatsko rješenje zahtijeva od Putina da odustane od svojih maksimalističkih ciljeva. Tada bi se morao zadovoljiti nekim oblikom ukrajinske neutralnosti i prihvatiti da ne može kontrolirati zemlju izvan regije Donbas. U ponedjeljak su se u Bjelorusiji prvi put sastali timovi pregovarača iz Ukrajine i Rusije.
Nakon pet sati razgovora, dvije strane su navodno pronašle “određene točke na kojima možemo zamisliti zajednička stajališta”.
Savjetnik šefa ureda ukrajinskog predsjednika, Mihail Podoljak, požalio se, međutim, da je ruska strana “još uvijek krajnje pristrana u vezi destruktivnih procesa koje je pokrenula”. Drugi krug pregovora planiran je za naredne dane.
Činjenica da se uopće razgovara ohrabruje, ali još nema mjesta za opuštanje. Sada kada je Zapad pokrenuo teške ekonomske sankcije Rusiji, Putin bi mogao kalkulirati da nema nikakve koristi od bilo kakvog diplomatskog rješenja osim predaje Ukrajine.
S druge strane, ukrajinska vlada bi mogla biti spremna prihvatiti neke od Putinovih zahtjeva kako bi spriječila daljnje krvoproliće i vojni poraz. Ali će također željeti osigurati vlastiti politički, a ne samo fizički, opstanak.
Kijev je već jasno dao do znanja kako očekuje da se ruske trupe povuku te da Moskva ponudi čvrsta sigurnosna jamstva. Apsolutni nedostatak povjerenja među dvjema stranama čini ovaj scenarij teško zamislivim u ovom trenutku.
Drugi scenarij: Pirova pobjeda
Ruske oružane snage napravile su mnoge pogreške u prvim danima rata. Djelovali su prema nerazumnim rokovima i pogrešnim pretpostavkama o razini ukrajinske snage i otpora.
Pokušaj brzog osvajanja Kijeva i uklanjanja političkog vodstva nije uspio. No, kako ističe vojni analitičar Michael Kofman, većina raspoloživih ruskih jedinica još uvijek čekaju da budu aktivirane. Moskva nije iskoristila ni svoj puni kapacitet taktičkih borbenih zrakoplova.
Isto vrijedi i za većinu njihovog topništva i tenkova. Do sada, unatoč brojnim žrtvama, Rusija nije provodila strategiju masovnog uništenja. Naposljetku, Ukrajina je iz vojne perspektive inferiorna, a isporuke oružja zapadnih zemalja neće promijeniti ovu situaciju. Stoga zauzimanje Kijeva i postizanje promjene režima u Ukrajini ostaje vjerojatan ishod.
Međutim, to bi bila Pirova pobjeda za Rusiju. To, naime, zahtijeva teške borbe u urbanim područjima i pritom ubijanje tisuće civila. Uništenje ukrajinske državnosti učvrstilo bi Putinov status ‘izgnanika’ i međunarodnu izolaciju Rusije. Istodobno bi političku kontrolu nad Ukrajinom pratila stalna pobunjenička borbena djelovanja i otpor civila, čime bi se cijena za Rusiju još povećala.
