Ova nedjelja je 29. nedjelja kroz godinu i za vrijeme svetih Misa te nedjelje čitamo i razmatramo, uz odlomke iz Staroga Zavjeta proroka Izaije (45,4-6) s Psalmom 96 i iz Novoga Zavjeta odlomak Pavlove poslanicu Prve Solunjanima (1,1-5), središnje čitanje i to ulomak iz Matejeva evanđelja s naslovom Porez caru (Mt 22,15-22), a o tome svoju inačicu donose i druga dvojica sinoptika Marko i Luka (Mk 12,13-17; Lk 20,20-26). Mi ovdje promišljamo o evanđeoskome tekstu koji nam uvijek otvara mnoge teme važne za naš svagdašnji sadašnji život, a jedna od njih jest i misijska tematika, jer je toga Dana Gospodnjega i Misijska nedjelja kada se sabiru molitve svetih i njihovi novčani prilozi za tu važnu djelatnost Crkve.
Ovaj odlomčić, unatoč svojoj kratkoći, daje nam mogućnosti razmišljanja o porezu, kao određenoj činjenici u ljudskome društvu, a društvo je zbroj pojedinaca koji skupa doprinose dobrobiti svoga društva i svojih manjih zajednica, počevši od obiteljske. To društvo stvara oblik čvrstoga držanja zajednice na okupu i cjelokupnom djelovanju i življenju, te se upravo sve to postupno pretvara u veću ili manju državu. Da bi se ta čvrstoća države i obistinila, od ljudi se uzima porez ili dio od prihoda i zarade koji se daje državi da može čvrsto držati sve državne ustanove i pomagati narodu u okvirima te države.
Stare civilizacije opskrbljivale su svoje sustave (carstva, kraljevstva…) ubirom s posjeda kojemu su vlasnici sami vladara, a poslove su obavljali određeni radnici i sami žitelji, a i robovi u takvim društveno-političkim sustavima. O porezu imamo povijesna svjedočenja i zapise iz Egipta za vrijeme dinastije Ptolemejevića (305. do 30. pr. Kr.), gdje je prikupljana glavarina, tj. porez po glavi žitelja. U Rimu je isprva bio porez u obliku glavarine (tributum capitis), kasnije se plaćao porez na njivu (tributum soli), a od njega se djelomice odustalo u doba uspona Carstva kada su stjecali bogatstva učestalim ratnim osvajanjima i pripajanjima osvojenih prostora svome Carstvu. U Grčkoj poreze su plaćali najprije samo robovi i došljaci, a kasnije se u to uključuje sav narod. U srednjem vijeku u Europi bilo je više oblika poreza, primjerice na zemlju, na nasljedstvo, glavarine, različite pristojbe i naknade, što se postupno razvijalo. Porezi su uvijek opterećivali slabe i siromašne, a načelno su uvijek na načelu pravednosti. S vremenom se obračunavao porez na postignuti dohodak.
Vratimo se evanđeoskom tekstu. Farizeji su održali svoje posebno vijećanje, a glavna teme rasprave bila je kako Isusa uhvatiti u riječi. To je neka opća formula koju nalazimo u evanđeljima. Kao primjer uzmimo iz Lukina evanđelja ovu rečenicu: “Kad Isus izađe odanle, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta.“ (Lk 11,54). Ovo je, dakle, stil kojim se mnogo kaže u svezi s raspravama između Isusa i njegovih protivnika kojima je samo stalo da ga uhvate u izričajnom raskoraku, ali to je nemoguće jer on razmišlja u prostoru i vremenu Božanskim i ljudskim umom zato što je Bogočovjek.
Dogovoreno je na tome farizejskom sastanku da pošalju svoje učenike s herodovcima k Isusu s nakanom da ga upitaju za njegovo mišljenje o nekim činjenicama u tadašnjem društvenom ustroju i životu, a jedna od njih jest porez. Kod Marka nema nikakva spomena na vijećanje farizeja, kod Luke isto tako, ali kod Luke postoji misao da su vrebale na Isusa određene skupine ljudi koje su poslale uhode s uputama da se čine pravednicima kako bi kod Isusa izazvali određeni oblik izjave što bi ga prema njihovu mnijenju moglo uhvatiti u riječi, odnosno što bi ga kompromitiralo pred tadašnjom rimskom vlašću, a onda bi ga oni predali “oblasti i vlasti upraviteljevoj“ (usp. Lk 20,20).
Kod sva tri evanđelista njihov upit je vrlo zanimljiv i odražava opće uvjerenje tadašnjih ljudi o Isusu i njegovu djelovanju. Oni u tome obraćanju, koje počinje oslovljavanjem riječju “učitelju“, što je u vokativnom obliku, najprije tvrde da znaju kako je on istinit, da po istini uči sve ljude putu Božjem koji ne može biti nikakav drukčiji osim istinit, pravedan, dobar za sve ljude jer je riječ o Bogu, tvorcu svijeta i čovjeka, te dodaju da je nepristran, naime ne mari i ne gleda na to tko je tko, je li farizej, saducej, zelot, pismoznanac, herodovac, je li siromah ili bogataš, je li ga Bog stvorio s nižim ili višim stasom, s crnom ili bijelom puti, s više talenata ili s manje njih i sl. Oni su dobili zadatak od svojih vođa da ga upitaju i o tome je li dopušteno dati porez caru ili nije. Kod Marka postoji još jedna njihova oblikom i sadržajem umiljata upitna rečenica, koja glasi: “Da damo ili da ne damo?“ (Mk 12,14). Luka u njihovu pitanju o davanju ili nedavanju poreza caru i Carstvu naglašava zamjenicu “nama“, a to može značiti cijelome narodu ili onima koje oni zastupaju u Sinedriju (usp. Lk 20,22).
U to doba Isusova domovina je bila pod rimskom vlašću, pa je bilo zanimljivo za mnoge kako će na to pitanje odgovoriti Isus, Sin Božji jer je sišao s neba i Čovječji jer se rodio u Betlehemu u liku čovjeka. Međutim, oni nisu razmišljali o tome da, ako itko o tome zna odgovor i rješenje, onda je to sam Isus, koji zna sve ljudske sustave i ustave, zakone, propise, jasnoće i nejasnoće, istine i zablude, istine i laži, dobro i zlo itd. On zna i dorečenosti i nedorečenosti u sustavima, te je stoga među nama da nam u tome pomogne naći prava rješenja, pa i ova u svezi s porezima kroz ljudsku povijest, koji su pokatkad bili nametnuti pogotovo siromašnima, nemoćnima i toliko su ih trli da nisu mogli ni biti pravim članovima bilo kojega društvenog sustava, kraljevstva, carstva, monarhije, države…
Farizejski predstavnici i herodovci zapravo su željeli Isusu postaviti stupicu, zamku ili jednostavno i jasno rečeno uhvatiti ga u riječi, u iskazu, u tvrdnji, i to pod vidom ako bi krivo rekao, te da ga potom uhite, predaju vlastima i da ga osude. No, htjeli su i njegov odgovor koji će potvrditi njihova stajalište glede poreza, jer farizeji ga plaćaju i misle da griješe, a herodovci ga plaćaju jer su uvjereni u snagu Carstva. Inače imamo u evanđeljima na više mjesta ovu tvrdnju nedobronamjernih ondašnjih članova različitih slojeva ljudi i njihovih stranaka. Tako nije bez razloga dodano farizejima i karakterno značenje, a to je dvoličnost, licemjerstvo, podlost, hipokrizija. A sam Isus je farizeje i saduceje ovako okarakterizirao: “Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!“ (Mt 16,6). Kod Luke stoji zabilježeno: “Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja.“ (Lk 12,1). Marko svjedoči: “Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!“ (Mk 8,15).
Farizeji (znači odvojeni) jesu židovska religiozno-politička stranka koja je djelovala od kraja 2. st. pr. Kr. do kraja 1. st. po. Kr. Vjerovali su i naučavali uskrsnuće mrtvih, što svjedoči i sv. Pavao u Djelima apostolskim. “Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: ‘Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.’ Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju.“ (Dj 23,6-8).
Suparnici farizejima bili su članovi također jedne od tadašnjih religiozno-političkih stranaka zvani saduceji koji, gledano s vjerskog motrišta, ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih, kako svjedoči sv. Luka u Djelima apostolskim, a s njima su se neprestance borili za prevlast u Sinedriju (grčka riječ znači skupština, vijeće sa zakonodavnim, upravnim i sudskim ovlastima; u doba grčke vlasti židovskom zajednicom u Judeji upravljao je savjet staraca /geruzija/, a nešto kasnije veliki sabor /hebrejski kneset hag’dola/, iz kojeg će se razviti sinedrij /hebreizirano sanhedrin/). Poznati su veliki učitelji: rabini Hilel i Šamaj s kraja 1. st. pr. Kr. Oni su osnovali dvije škole u kojima se tumačio Zakon. Također je bio farizej i povjesničar Josip Flavije (Jeruzalem, 37./38. – Rim, oko 100.), koji je ostavio svoje svjedočanstvo o Isusu, te spomenuti apostol sv. Pavao.
Vjerske stranke, samo da ih nabrojimo, u Isusovo vrijeme bile su: eseni, terapeuti i rekabovci, a vjersko-političke stranke jesu: farizeji, saduceji i samarijanci, dok su pismoznanaci bili i među farizejima, saducejima, te u kumranskoj zajednici. Političke stranke koje su postojale u Isusovo vrijeme bile su: herodovci, zeloti, bodežari. Ovdje spominjemo pobunu zelota u Judeji 66. god. protiv davanja poreza upravi Rimskog Carstva.
U svim dijelovima toga Rimskoga Carstva plaćao se porez i to onaj pod nazivom glavarina. Muškarce je obvezivao porez od 12. a žene od 14. godine života, te sve do 65. godine života. Oni koji ga nisu plaćali dolazili su u sukobe s tadašnjom vlašću. Tako je bilo i u Palestini. Postojala su različita mišljenja o toj vlasti, pa prema tome i o načinima plaćanja poreza, kojim se ta vlast priznavala, učvršćivala, podržavala i produljivala.
Ovdje navodimo jedan odlomak iz Evanđelja po Mateju, u kojem se govori o hramskom porezu, kao i o porezu općenito, što može osnažiti ova razmišljanja. “Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: ‘Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?’ ‘Plaća’, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: ‘Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?’ Kad on odgovori: ‘Od tuđih!’, reče mu Isus: ‘Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali, da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.“ (Mt 17,24-27),
Farizejima je bio porez problem svijesti i savjesti, pa su bili u dvojbi, koja je proizlazila iz toga jer je ta vlast poganska, a oni su vjernici abrahamovske, židovske vjere. No, unatoč svemu oni su ga plaćali protivno svojoj savjesti. Herodovci su vidjeli svoju budućnost jedino u Rimskom Carstvu i naravno plaćali su porez. Jedini koji su odbijali plaćanje i koji su bili protivnici okupacijske vojske bili su zeloti, te Isusov stav o davanju onoga što pripada caru njima se nije svidjelo, a među zelotima i s njihovim idejama bio je i Juda Iškariotski.
U hramsku riznicu ubacivao se rimski novac s carevim likom, a potom se upotrebljavao za potrebe uzdržavanja svećenika i Hrama, a i svi vjernici u tome dijelu Carstva morali su koristiti taj novac za svoje potrebe. Na kovanom novcu, zvani denar, bio je utisnut uz carev lik i ovaj natpis: “Car Tiberije, sin uzvišenog Augusta, uzvišeni vrhovni svećenik.“ Ovaj car Tiberije (Rim, 42. pr. Kr. – Miseno – Italija, 37. po. Kr.; vladar: 14.-37.) stolovao je u Rimu i odatle upravljao cijelim Carstvom kroz nepune 22 godine. On je naslijedio cara Augusta (Palatin, Rim – Italija, 63. pr. Kr. – Nola – Italija, 14. po. Kr.; vladar: 27. pr. Kr. – 14. po. Kr.).
Isus je vrlo dobro znao opakost, nedobronamjernost, prepredenost, prevrtljivost, dvoličnost svih stranačkih ljudi, i zato evanđelist bilježi: “…znajući njihovu opakost“ (Mt 22,18). Nazvavši ih licemjerima, Isus im je prigovorio zbog njihova prepredenoga iskušavanja. Potom je tražio da im netko od njih pokaže porezni novac, koji već imaju kod sebe i koriste ga u kupovanju i trgovini. Oni su mu pružili denar i zacijelo Isus ga je uzeo u svoju božansku ruku. Svi su bili znatiželjni što će se sve zbiti u toj dramatičnoj situaciji na trgu nedaleko od Hrama. On ih je upitao, pokazujući im njihov novac i okrećući ga s jedne i s druge strane, tako glasno da su ga svi čuli pitajući čija je slika na kovanom novcu i čiji je natpis. Oni su odgovorili da je slika cara Tiberija, kao i natpis. Njegov je odgovor, da se dadne caru ono što pripada caru i da se dadne Bogu ono što njemu pripada, istovremeno bio i razrješenje moralnih i političkih dvojbi, i to jednima dileme glede davanja poreza tuđinskoj vlasti, nekima odgovor na njihovu zlu nakanu da ga uhite i predaju vlastima koje oni tobože ne poštuju kao ni njihovo Carstvo. Na kraju ove rasprave između Isusa i njegovih suparnika zaključuje evanđelist Luka da nisu mogli pred sabranim narodom uhvatiti Isusa u protuslovlju i proturječju, nego naprotiv oni su umuknuli postiđeni i istovremeno zadivljeni Isusovim stavom i odgovorom, koji jedino nije zadovoljio one koji su sljedbenici zelota i herodovaca (usp. Lk 20,26).
Nakon svega toga oni su ostali zadivljeni odgovorom i u tom su duhu nastavili svoje međusobne razgovore i razišli su se sa živom sviješću da države i carstva moraju živjeti od svojih podanika, a znali su i to da su svi ti okviri privremeni i prolazni, jer se i do njihova vremena izmijenilo mnogo kraljevstava, carstva i država, a da će toga biti i poslije njih. Koje je od njih bilo sama pravednost a koje nije, to je Božja stvar koju on jedini zna, kao što je i za nas ljude koji nismo uvijek svi niti pravedni, niti dobri, niti iskazujemo pravu ljubav ni Bogu, ni jedni drugima. Drugim riječima rečeno, veliki smo grješnici!
Uz to spoznali su da svi ti sustavi, unatoč svemu grješnome, uvažavaju svoje stanovnike štiteći ih od napadača i osvajača i dodjeljujući im određene okvire djelovanja u tadašnjim stvorenim uvjetima i načinima, od kojih je i robovlasnički sustav koji je neprimjeren ljudskoj naravi i protivan Božjim zakonima i misli o čovjeku kao slobodnome biću. I Isus je to znao, ali dopušta povijesnu tjeskobu i nevolju, kao što je dopustio i osvajanje svoje domovine Palestine po vlasti Rimskoga Carstva. On je tada bio dječak kada je Herodov sin Arhelaj (vladar Judeje: 4. pr. Kr. – 6. po. Kr.) skinut s vlasti, a Judeja je pretvorena u rimsku provinciju u kojoj je primijenjen zakon o dvostrukom porezu (glavarina i od imovine). No, njih je također to Carstvo uprezalo u svoja svakojaka kola i kočije, te bez obzira na moguće povlastice plaćali su porez.
don Ilija Drmić
