Novi stoperski par Dinama činit će dvojica Šutala – Boško i Josip. Nedovoljno je poznato da su obojica rođeni Čapljinci, da im roditelji žive na čapljinskom području.
Nisu ni u kakvom bližem srodstvu. Boško je iz Doljana, dok je Josip iz Svitave, obojica su dvadesetdvogodišnjaci, zajedno su počeli trenirati u Neretvi iz Metkovića. Isti im je bio i trener Bariša Majić, zvani Braco. Jedno vrijeme kao stoperski par, igrali su u tandemu, rastavio ih je Josipov odlazak u Dinamo 2014. godine, dok je Boško iz Neretve otišao u RNK Split 2015. godine.
Dvojica Šutala izbila su u prvi plan nakon što je Josip vrlo uspješno debitirao u A selekciji Hrvatske, dok je Dinamo Boška, kao važnu akviziciju, doveo iz talijanske Atalante. Boško je kapetan U-21 reprezentacije, za koju je igrao i Josip. Putovi su im se spojili poslije nepunih osam godina. Josip je imao na oko jednostavan nogometni put iz Neretve koja je očito rasadnik nadarenih igrača, prešao je u kadete hrvatskog prvaka Dinama i tu sazrijevao kroz različite selekcije na kraju dospjevši i do A reprezentacije Hrvatske. Boško je imao složeniji put, nakon Splita produžio je za Osijek iz kojega 2020. godine prelazi u talijansku Atalantu, ljubiteljima nogometa dobro poznatog člana serije A zbog redovitih nastupa u Ligi prvaka. Poslije aklimatizacije Boško je proteklu sezonu proveo na posudbi u Veroni. Dinamo je očito prozreo priliku i nakon sedam godina spojio bivši stoperski dvojac Neretve.
To je jedna strana priče koju je Večernjak sklopio uz pomoć Mire Šutala, Josipovog oca, inače bivšeg poznatog čapljinskog nogometaša, i Marinka Šutala, Boškovog oca čija se obiteljska kuća nalazi uz sami granični prijelaz Doljane, naravno, s ove strane “vlaškog endeka”. Drugi dio priče otkrio je Marinko Šutalo, Boškov otac. Njezina suština je da se nogometnom bave trojica njegovih sinova – najstariji Mihovil ima 24, srednji Ivan 23, a najmlađi je Boško – 22 godine. Zaista neobična priča.
– Sva trojica počela su trenirati nekako zajedno. Boško je imao možda šest-sedam godina. Htio je i on ići sa starijom braćom, tako je počeo. Kako su Doljani praktički predgrađe Metkovića, nije bilo daleko, međutim, kada se počne ozbiljnije vježbati, treba svaki dan vozati djecu tamo-amo, kako radnim danom tako i vikendom, kada su bile utakmice. Iskreno nije mi to teško padalo jer su oni to željeli. Baš vole nogomet. Sva trojica, bez razlike – kaže gospodin Marinko, te razlaže:
– Danas, kao što je poznato, Boško je u Dinamu, srednji sin Ivan igra za ONK Metković, prvaka Prve Županijske lige Dubrovačko-neretvanske županije. Najstariji sin Mihovil igrao je za Jadran Luka Ploče koji se plasirao u jedinstvenu Treću hrvatsku ligu. Ne znam gdje će ova dvojica sinova nastaviti karijere – ističe gospodin Marinko, glava prave nogometne obitelji, pa dodaje:
– Mihovil je do sada promijenio više klubova. U dva navrata igrao je za Jadran, kraće vrijeme Maksimir i Dubravu, proveo je sezonu u Češkoj, pa sezonu i pol na Cipru gdje mu je trener bio Danijel Pranjić, bivši hrvatski reprezentativac…
Od kojega je od triju sinova najviše očekivao, pitali su novinari Boškovog oca Na taj je upit gospodin Marinko bez dvojbe rekao:
– Od najstarijega, Mihovila. Brz, snažan, lijeva noga, ali tako je to u nogometu. Nekom se otvori prilika, drugom ne. Meni je drago da su oni osobno zadovoljni – kaže s razlogom kad govori o sinovima ponosni otac Marinko.
