Budući da je pisano razmatranje o trima prispodobama o milosrđu Božjemu pod naslovom Poruke prispodoba o izgubljenosti i pronađenosti (Lk 15,1-32; Mt 18,12-14), i to u 4. korizmenoj nedjelji – C, stoga ovdje donosimo razmatranje pape Franje o tim temama izgovoreno u nedjelju 15. rujna 2013.
U današnjoj liturgiji/bogoslužju čita se 15. poglavlje Evanđelja po Luki, koje sadrži tri
prispodobe o milosrđu: o izgubljenoj ovci, o izgubljenu novcu, te najdužu od svih, tipičnu za sv. Luku, o ocu i dvojici sinova, jednom “rasipnom” i drugom koji misli da je “pravedan”, koji misli da je svet. Sve te tri prispodobe govore o Božjoj radosti. Bog je radostan. Zanimljivo je to: Bog je radostan! A koja je to Božja radost? Boga raduje opraštati, Boga raduje opraštati! To je radost pastira koji ponovno nalazi svoju ovčicu; radost žene koja ponovno pronalazi svoj novac; to je radost oca koji ponovno prima u kuću sina koji se bio izgubio, bio je kao mrtav i vratio se u život, vratio se kući. U tome se sastoji čitavo evanđelje! U tome je čitavo evanđelje, u tome je čitavo kršćanstvo! Ali, nije posrijedi neki osjećaj, “dobrodušnost”. Naprotiv, milosrđe je prava snaga koja može spasiti čovjeka i svijet od “raka” grijeha, ćudorednog zla, duhovnog zla. Samo ljubav ispunjava praznine, negativne ponore koje zlo otvara u srcu i povijesti. Samo ljubav to može, i to je Božja radost.
Isus je sav milosrđe, Isus je čista ljubav: on je utjelovljeni Bog. Svaki od nas je ta izgubljena ovca, ta izgubljena kovanica; svaki od nas je onaj sin koji je protratio vlastitu slobodu slijedeći lažne idole, iluzije sreće, i sve izgubio. Ali, Bog nas ne zaboravlja, Otac nas nikada ne napušta. On je strpljivi otac, uvijek nas čeka! Poštuje našu slobodu, ali ostaje uvijek vjeran. A kada mu se vratimo, on nas prima kao djecu u svoju kuću, jer nas ne prestaje – ni na trenutak čekati s ljubavlju. A njegovo srce slavi zbog svakog sina koji se vraća. Slavi jer je on radost. Bog ima tu radost, kada netko od nas grješnika pođe k njemu i traži njegovo oproštenje. Koja je tu opasnost? Opasnost je ta da mi umislimo da smo pravedni, i sudimo druge. Sudimo
također Boga, jer mislimo da bi morao kažnjavati grješnike, osuditi ih na smrt, namjesto da oprosti. Naravno da se tada izlažemo opasnosti da ostanemo izvan Očeve kuće! Poput starijeg brata iz prispodobe, koji namjesto da bude zadovoljan što mu se brat vratio, srdi se na oca koji ga je primio i slavi njegov povratak. Ako u našem srcu nema milosrđa, radosti opraštanja, nismo u zajedništvu s Bogom, premda se držimo svih zapovijedi, jer je ljubav ta koja spašava, ne puko vršenje zapovijedi. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu je to što daje ispunjenje
svih zapovijedi. A to je Božja ljubav, njegova radost: opraštati. On nas uvijek čeka! Možda netko u svom srcu ima nešto što ga tišti: “Ali, učinio sam ovo, učinio sam ono…” On te čeka! On je otac: uvijek nas čeka!
Kad je Dostojevski umirao, pozvao je k sebi djecu, uzeo njihove ruke u svoje i zamolio ženu neka otvori Evanđelje i pročita prispodobu o raskajanom sinu. Svojim slabim glasom rekao je: “Moja djeco, ne zaboravite nikada što ste upravo čuli! Imajte neograničeno pouzdanje u Boga i nikada nemojte sumnjati u njegovo praštanje. Ja vas veoma volim, ali moja ljubav nije ništa prema neizmjernoj ljubavi Božjoj prema svim ljudima koje je stvorio…“
Ako živimo po zakonu “oko za oko, zub za zub”, nikada nećemo izaći iz spirale zla. Zli je prepreden i obmanjuje nas da sa svojom ljudskom pravednošću možemo spasiti sebe i spasiti svijet. No, zapravo nas jedino Božja pravednost može spasiti! A Božja se pravednost objavila na križu: križ je Božji sud nad nama i nad ovim svijetom. Ali, kako nas Bog sudi? Dajući život za nas! To je najveći čin pravednosti kojim je jednom zauvijek pobijeđen knez ovog svijeta; a taj najviši čin pravednosti je ujedno najviši čin milosrđa. Isus zove sve nas da slijedimo taj put: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36). Jedno ću vas sada zamoliti. Svi u tišini razmišljajmo… neka svaki od nas misli na osobu s kojoj nismo dobri, na koju se srdimo, koja nam nije draga. Mislimo na tu osobu u tišini, u ovom trenutku, molimo za tu osobu i postanimo milosrdni s tom osobom. [Molitva u tišini.].
Zazovimo sada zagovor Marije, Majke milosrđa.
Priredio: don Ilija Drmić
