U sklopu 3. korizmene nedjelje – C dolazi na red i odlomak iz Lukina evanđelja naslovljen naslovom Brzo promijenite život (Lk 13,1-6), što je vlastito samo evanđelistu Luki.
Prvo o promjeni krivih životnih oblika. Vremenska odrednica događaja (“upravo u taj čas“) nije nam toliko važna. Njezina uloga u ovome evanđeoskom tekstu jest svojevrsna stilska rečenična poveznica u tijeku pripovijedanja. Međutim, ono što je bitno jest to da su došli neki i priopćili Isusu težak događaj koji se zbio s nekim ubijenim Galilejcima za vrijeme molitve u hramu na brdu Gerizimu, čiju je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Uzrok ovome zločinu neki vide u tome da su ti Galilejci bili predstavnici najratobornijih skupina židovskoga naroda, a zvali su se zeloti. Usputno pripominjemo da je njima pripadao i Isusov apostol Juda, koji je postao njegovim izdajnikom. U ovim nekim koordinatama života u rimskoj okupaciji moglo je doći zbog raznih pitanja i uzroka do okršaja s Pilatom, koji je bio od 26. do 36. godine rimski namjesnik cara Tiberija u provinciji Judeji. Najpoznatiji je po osudi Isusa Krista na smrt raspećem na križu. Godine 1961. otkriven je “Pilatov kamen“, koji svjedoči o njegovu imenu i službi. Taj natpis nije cjelovit, ali saznajemo da je u vrijeme Tiberija bio Poncije Pilat prefekt Judeje.
Brdo Gerizim u Samariji gdje je bio Hram i gdje se dogodilo ubojstvo Samarijanaca/Galilejaca
Pilat je sa svojom ženom živio u lučkom gradu Primorskoj Cezareji (Caesarea Maritima). Imao je pet kohorti (u rimsko vrijeme bila je vojna jedinica sa 6 centurija po 80 vojnika, u svemu 480, a djelovala je u sklopu legije koju je tvorilo takvih 10 kohorti, te imali su i 500 konjanika i svi dobro naoružani). Obavljali su pod Pilatovim zapovjedništvom kažnjavanja prijestupnika, i to pribijanjem na stup i križ, što im je bio svkodnevni posao (i Isusa su razapeli njegovi vojnici). U vrijeme mira bio je i prijeki sud, a za vrijeme rata i nemira s pobunjenicima su se razračunavali odmah, i to žestokom međusobnom borbom. Tako su, primjerice, Rimljani raspeli 6.000 robova što ih je poveo Spartak u borbu za oslobođenje od općega ropstva i robovlasničkoga sustava. Kada god su u Judeji izbili nemiri u vrijeme Pilatova upravljanja, on ih je sam morao ugušiti po naredbi rimskoga cara, i to uz pomoć svoje vojske i konjice.
Tumači ovoga dijela evnđelja povezuju ovaj događaj s onim što ga spominje židovski povjesničar i književnik Josip Flavije (37.-100. po. Kr.), koji u svome djelu Židovske starine spominje Isusa kao mudraca koji je imao puno sljedbenika i pristaša. Piše i o tome da su ga Židovi osudili na smrt raspećem na križ – čime je istaknuto Kristovo čovještvo, te se on, Krist treći dan ukazao živ svojim učenicima – čime je očitovano Kristovo božanstvo. Flavije piše u svome djelu o pokolju dijela od mnoštva naoružanih Samarijanaca/Galilejaca što su ga izvršili rimski vojnici 35. godine na brdu Gerizimu, i to na svetome mjestu za vrijeme obreda tako da evanđelist kaže kako je Pilat pomiješao krv ubijenih Galilejaca s krvlju njihovih žrtava. Galilejci koji su spomenuti u evanđeoskom odlomku, a Samarijanci u knjizi Josipa Flavija, navodno su tragali između ostaloga i za zakopanim blagom na tome brdu. Događaj je tako težak da možemo zaključiti kako je neke ljude od toga mnoštva spalio na žrtveniku čime je pomiješao krv žrtvovanih životinja s krvlju tih ubijenih ljudi. Samaritanci i Galilejci su se zbog svega toga žalili Pilatovu upravitelju Sirije Luciju Viteliju Starijem (5.-51. po. Kr.), koji je Pilatu bio pretpostavljeni. Flavije ne kvalificira događaj niti tumači udio Pilatove krivnje u ovome ubijanju, samo se veli da ga je Lucije poslao u Rim da tamo odgovara za svoje postupke pred carem Tiberijem (42.-37. po. Kr.).
Isus tumači istine života i vjere
Čuvši Isus za taj teški zločin nad određenim brojem Galilejaca na spomenutome brdu Gerizimu, upitao ih je, kao i sve koji su ga pratili i slušali njegove govore i tumačenja, te Isusovo pitanje zvuči gotovo kao nastavak njegova govora o grijehu i onima koji ga čine, a pitanje je glasilo: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grješniji od drugih Galilejaca?“ Tadašnji židovski vjernici smatrali su da je taj oblik smrti plod njihove grješnosti, koja nije u ovome slučaju, kako postavlja Isus u svome pitanju, veća od grješnosti ostalih Galilejaca koji još žive, rade i djeluju.
To pitanje, što ga je Isus postavio, jest njegovo retoričko pitanje koje je bilo slušateljima poticaj na promišljanje o ovome zločinu sa svih motrišta. No, on je i odgovorio na sve te dvojbe govoreći i tvrdeći da ti poubijani Galilejci, čiji pozamašni broj nije točno poznat, nisu bili grješniji od onih koji nisu tom zgodom ubijeni. Dodao je Isus kao zaključno i poticajno da će svi nazočni i svi ostali, gdje god da jesu, slično propasti ako se ne obrate od sve svoje zloće i grješnosti. Ipak je grijeh u podlozi svih nedjela, o čemu nema dvojbe, pa tako i u ovome slučaju masakra dok se tvrdi da će propasti svi ako se ne obrate od svoje grješnosti i ako ne otpočnu vršiti ljubav čineći dobrotu što Bog očekuje od svojih raz/umnih stvorenja ljudi.
Poslije toga sam Isus donosi primjer one osamnaestorice na koje se iznenada srušila kula u Siloamu i ubila ih. Siloam je jeruzalemska četvrt u kojoj se još uvijek vide ostatci te kule, a tu je i kupalište Siloam uz drugo kupalište u Jeruzalemu koje se naziva Betezda. Ovo je kupalište poznato iz Novog Zavjeta gdje se kaže da je u njemu Isus iscijelio bolesnu osobu. Prvo je kupalište sagrađeno u 8 st. pr. Kr. u vrijeme Prvoga Hrama kao zalihosnik za kišnicu. U 3 st. pr. Kr. u vrijeme Drugoga Hrama sagrađeno je drugo kupalište kao dodatak prvome. Prostor ta dva kupališta bijaše bio velik i dubok i s trijemovima, te je bio zapravo prostor za toplice, odnosno lječilišta termalnom izvorskom vodom koja je dar Božje prirode što pomaže liječenju kože i preko kože dublje u tijelo. Kasnije to postaje Centar iscjeljenja, gdje je bilo uvijek mnogo bolesnih, nemoćnih koji su čekali iscjeljenje. Isus je u svoje vrijeme dolazio do ovih bolesnika i liječio ih. Tako ozdravljenom bolesniku u Betezdi Isus ne govori da se vrati u lječilište (Asklepijev bazen), nego da uzme svoje stvari i otiđe kući. Kada je Isus ozdravio slijepca u lječilištu Siloamu, rekao mu je neka uđe u vodu i opere oči. Također je rekao da taj čovjek nema grijeha, nego da je bio slijep samo zato da se Božje čudo može očitovati na njemu.
Kupalište Siloam u Jeruzalemu
Dalje, Isus pita svoje sljedbenike i slušatelje: Zar mislite da su oni stradalnici bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? U ovom pojmu “dužnici“ valja gledati pojam grješnici, jer svi grješnici su veliki dužnici najprije sebi, zatim bližnjima i pogotovo Bogu. Isusov je odgovor svima njima da stradalnici nisu bili veći grješnici od ostalih grješnika u Jeruzalemu. Drugim riječima rečeno, svatko bi, tko se zatekao na tome mjestu rušenja Silomske kule, stradao pa bio on pravednik ili grješnik.
A što se tiče događaja i jednoga i drugoga: Gerizim – Siloamska kula, može se reći da su svaki na svoj način veoma tragični, kao i toliki drugi prije Krista, te nevjerojatno mnogi otada do danas, poglavito u ratovima i na razne druge mnogobrojne načine. Bog o svemu ima svoj apsolutni uvid u tu sliku pogibija, i to: ubojstva u tučama i ratovima, požari, razni oblici rušenja, padovi, nevrijeme, poplave, jake vrućine, hladnoće, potresi, napadi divljih i ostalih životinja, smrti u prometu, na radu… A Isus, Sin Božji i Sin Čovječji sve nas potiče na obraćenje i život u Bogu i s Bogom, jer ne znamo svoj čas prestanka ovozemnoga života kao ni možebitne načine i oblike svoga umiranja. I Krist kaže da ćemo svi propsti ako se ne obratimo, ako ne promijenimo stil života s Bogom, sa samima sobom i bližnjima, te ćemo proći slično kao i spomenuti stradalnici u ovome odlomku Lukina evanđelja, i to nepoznati broj Galilejca i osamnaest Jeruzalemca. Obraćenje, zaokret od krivih mišljenja, djelovanja u našem životu, što nas vodi smirenijim putevima života na kojima postoje veće prilike za bolji i smireniji oblik zemaljskoga života, te budućega nebeskoga života, jest uvjet da se mnogo toga zaustavi, a sve neće jer Bog ostavlja uvijek pokoju boljku da nam bude, kao i sv. Pavlu, “trn u tijelu“: “I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.“ (2 Kor 12,7).
Don Ilija Drmić
