Priprema za Božić, kao i danas, počinjala bi Došašćem. Na Svetu Luciju sijala bi se božićna pšenica kao simbol nade, plodnosti, novog života i njegove obnove. Taj običaj sačuvan je do danas.
Na Badnjicu se bdjelo, čekajući Isusovo rođenje. U ta prošla vremena, prostor bi se osvijetlio petrolejkom ili svijećama voštanicama koje su postale simbol novoga života i nade. Na Badnjak se posti, a navečer se u kuću unose tri badnjaka koji simboliziraju Sveto Trojstvo. Od njihove vatre, nekad sa ognjišta, zatim iz šporeta, pale se svijeće koje gore za vrijeme božićnog ručka.
Neki segmenti ovih običaja su i danas prisutni u posuškom kraju. Duhovno pripremljeni, žitelji ovog podnebesja idu obično na posebno svečanu misu polnoćku na Badnjak ili jutarnju na Božić, 25. prosinca. Oko sredine 19. stoljeća unosi se običaj kićenja božićnog drvca. Na Božić, za stolom (sinijom) bi se okupila cijela obitelj (sva čeljad), a jelovnik je bio bogatiji nego inače. Božić je bio i ostao obiteljski blagdan. Poslije ručka išlo bi se čestitati rodbini i prijateljima, te bi se nazdravljalo, pjevala ganga, igrala šijavica i druge narodne igre. Božić bi jedni drugima čestitali riječima: Na dobro vam došao Božić i sveto Porođenje Isusovo. Danas u vrijeme globalizacije i konzumerizma koliko god se trudili sačuvati božićne običaje, neke božićne navike se mijenjaju. Htjeli mi to ili ne, pretvaramo se u potrošačko društvo, što u vrijeme Božića snažno dolazi do izražaja.
Miljenka Koštro
