U razdoblju od 4. nedjelje Došašća pa do Božića (20.- 25. prosinca 2020. – B), koji je svetkovina s osam dana, razmišljamo na temelju izvješća četvorice evanđelista o rodoslovlju Isusa Krista, zatim o njegovu začeću, rođenju, o anđelima i pastirima, o Svetoj obitelji i o pohodu trojice kraljeva, o bijegu u Egipat i dr. U Kristovu rođenju vidimo i svoje rođenje, svoj usporedni rast s njime koji je Sin Božji i Sin Čovječji. Naše se rođenje i ovozemni život može najbolje i najizvornije protumačiti u svjetlu života rođenoga Boga, Bogočovjeka.
Matejevo evanđelje počinje kraljevskim rodoslovljem Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova (Mt 1,1-17). Evanđelist se najprije vratio u prošlost i dozvao u svoju svijest sve velike likove svete povijesti, i to najprije četrnaest naraštaja od praoca vjere Abrahama (između 2000. i 1300. god. pr. Kr.) do drugoga po redu kralja Izraela Davida (vladao od 1005. do 965. pr. Kr.), zatim isto tako četrnaest naraštaja od Davida do progonstva u Babilon (od zauzeća Jeruzalema 587. i traje do 539. pr. Kr.), te poslije progonstva u Babilon četrnaest naraštaja do rođenja Isusa Krista. Isusovo rodoslovlje kod Luke je dulje od Matejeva.
Valja zamijetiti stilske posebnosti prilikom opisa rodoslovlja kod ove dvojice evanđelista. Matej kaže u nabrajanju kome se tko rodio polazeći od Abrahama: Abrahamu se rodi Izak…, te se stiže do Jakova kome se rodio Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. Kod Luke imamo kratki uvod u kojem se veli da je Isusu bilo oko 30 godina kad je nastupio sa svojim djelovanjem kao Sin Božji i Sin Čovječji, te se kaže kako se smatralo da je sin Josipov pred zakonom, a potom se nižu imena čiji je Sin u tome povijesnom nizu, pa se u toj nizanki polazi od Josipa i stiže se preko Abrahama do Adama i samoga Boga, govoreći da je Sin Adamov, Sin Božji.
Do genealogije ili rodoslovlja drže svi narodi, a Židovi pogotovo. U Ponovljenom zakonu imamo činjenicu, gdje se kaže kada stignu u svoju odabranu zemlju koju im Bog dodjeljuje i kada se u njoj smjesti sveti narod i nastani, potrebno je da imaju po Božjem odabiru i svome izboru vlastitoga kralja, koji treba biti netko od njihove braće, a ne smije biti tuđin, onaj tko mu nije brat (usp. Pnz 17,14-15). U Drugoj Samuelovoj knjizi postoji odredba da njihov kralj bude Davidov potomak: ”I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin…“ (2 Sam 7,12-14). I Krist je sin Davidov i sin Abrahamov. Vrativši se iz babilonskog sužanjstva, valjalo je rodoslovljem dokazati svoje židovsko podrijetlo, pa i oni koji su željeli postati svećenicima iz levijeva plemena.
Nakon ovoga povijesnog prisjećanja likova svete povijesti slijedi navještenje Isusova začeća i rođenja, i to Josipu o čemu ćemo razmišljati na temelju odlomka iz Matejeva evanđelja (Mt 1,18-25), a potom o navještenju Isusova začeća i rođenja Mariji prema evanđelisti Luki (Lk 2,1-7), te o radosti i poklonu pastira novorođenome Kralju također prema Luki (Lk 2,8-20).
Kod Mateja imamo uvodnu rečenicu koja nagovješćuje kako se zbilo rođenje Isusa Krista. Potom slijedi pripovijedanje o tome da je Isusova zemaljska majka Marija bila zaručena s Josipom, što je sve u duhu ondašnjih propisa o zarukama i vjenčanju, a to ih je pred ondašnjim zakonom pravno učinilo mužem i ženom, bračnim parom. To Bog i hoće da njegov Sin dođe u ljudsku zajednicu legalnim načinom, a Bog Otac će se poslužiti ovim svetim likovima svakim od njih na svoj način. Upravo u tom razdoblju prije svoga sastajanja s Josipom Marija je postala trudnom i to po Duhu Svetom. To je najveći događaj u ljudskome rodu i njegovoj povijesti, jer je Bog Otac po Duhu Svetom učinio iznimku nad iznimkama da se njegov vječni Sin, začet i rođen voljom Očevom prije vjekova i prije stvaranja, kao Onaj po kojem će slijediti čin stvaranja svijeta i čovjeka kao krune stvaranja. Stvaranje se odvijalo po Sinu kao Bogu od Boga, a nakon toga stvaranja i povijesnoga postojanja i življenja čovječanstva na ovoj Zemlji, događa se ova novost da B. D. Marija pod Duhu Svetome začinje Sina Božjega. Ona ga nosi devet mjeseci u svojoj utrobi uz podršku svoga zemaljskoga muža sv. Josipa. Marijin zaručnik Josip je bio pravedan i bogobojazan, te nije ju htio izvrgnuti sramoti, nego je smislio da ju potajice napusti. Upravo u tom trenu, pomislivši na to, anđeo ga je pohodio u snu i posvijestio mu Božji naris ohrabrivši ga da se nimalo ne boji uzeti k sebi Mariju, koja je pred zakonom njegova žena. Osim toga, on je Josip, sin Davidov, sin slavne povijesti i onih likova iz kraljevskoga rodoslovlja koji su uvijek bili uz Boga unatoč svojoj grješnosti. Anđeo mu govori i to da je začeti Sin u utrobi Marijinoj doista od Duha Svetoga i ona će roditi svoga Sina i nadjenut mu ime Isus, koji će spasiti svoj narod od grijeha njegovih.
Ovaj događaj začeća i rođenja Sina kojemu će biti ime Emanuel, što znači S nama Bog, prorekao je prorok Izaija ovim riječima: “Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!“ (Iz 7,14).
Sve je ovo Josip čuo u snu, pa probudivši se, odlučio je učiniti onako kako je čuo Božji glas i savjet po anđelu Božjem, te je uzeo k sebi Mariju svoju ženu s kojom je živio djevičanskim oblikom i načinom, a kad je rodila Sina, nadjenuo mu je ime Isus, Mesija, Krist, Spasitelj, Otkupitelj svijeta i čovjeka. Josip je uz Mariju prvi vjernik koji je povjerovao Bogu da je njegov Sin Jedinorođenac začet po Duhu Svetome pravi Bog i pravi čovjek, kojega je prigrlio dubokom vjerom i vodio prateći ga u ljudskom rastu i sazrijevanju. U svome daljnjem razmišljanju uvidio je da je Bog svemoćan u svojim odlukama i svojim djelima, te čini velika djela po svojim miljenicima, kao što su Marija i Josip. I oni su članovi one genealogije što su je objavili evanđelisti Matej i Luka.
Kod Luke imamo također izvješće o začeću po Duhu Svetome Isusa Sina Božjega i Sina Čovječjega, te o rođenju Isusa Krista. Najprije je opisan šire povijesno izričajno okružje, kojim se govori da je objavljena naredba o provedbi popisa pučanstva svega svijeta, pa tako i Svete Zemlje prvoga rimskog cara Augusta, s punim njegovim imenom Gaja Julija Cezara Oktavijana Augusta (latinski: Gaius Julius Caesar Octavianus Augustus, Rim, 23. rujna 63. pr. Kr.; vladao od 27. pr. Kr. do preminuća u Noli kod Napulja 19. kolovoza 14. po. Kr.). On je bio car preko 40 godina i zaveo je mir poznat pod imenom Pax Romana, a Senat mu je dao naziv Augustus što znači Uzvišeni.
Taj spomenuti opći rimski popis pučanstva – orbis romanus obavljen je u vrijeme rimskoga aristrokrata upravitelja Sirije Publija Sulpicija Kvirinija (Publius Sulpicius Quirinius oko 51. pr. Kr. – 21. po. Kr.), a služit će rimskoj vlasti za uspješnije ubiranje poreza po svome Carstvu. Na tako velikome prostoru i u tome povijesnom razdoblju nikada se nije mogao bilo koji popis obaviti u isto vrijeme i brzo, a valjalo je računati i na učestale nevolje i sukobe kao što su bili između Augusta i Heroda (rođen 73. pr. Kr.; vladao od 37. do smrti, 4. pr. Kr.), jer je samovoljno napao Nabatejce 9.-8. god. pr. Kr. U svakom slučaju popis je proveden i u tome povijesnom okviru i razdoblju u svim važnijim mjestima i gradovima toga Carstva. Tome popisu podvrgnuli su se i Josip iz doma i plemena Davidova, odnosno iz loze Davidove i trudnica Marija. Oni su se uputili iz svoga Nazareta u Galileji u grad Davidov Betlehem u pokrajini Judeji, gdje se obavljao taj popis.
Prorok Mihej (živio između između 742.-701.) poprilici kad i prorok Izaija (rođen 765. pr. Kr., počeo djelovati 740. god., njegova knjiga napisana 732. god. pr. Kr.), a to je vrijeme kraljeva Ahaza i Ezekije. Mihej naviješta da će Bog vladati na Sionu, donijet će pravdu, mir, sigurnost, prorekao je rođenje Mesije u Davidovu gradu Betlehemu. Evo njegova proroštva: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se Ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj. On će se uspraviti, na pašu izvoditi svoje stado silom Jahvinom, veličanstvom imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih.On – on je mir!“ (Mih 5,1-4).
Luka ovdje sada u nastavku svoga evanđelja opisuje kako se zbilo navještenje začeća i rođenja Isusa Krista u Nazaretu, što je bilo mnogo prije polaska na spomenuti obvezatni popis pučanstva. Izvješće otpočinje vremenskom odrednicom, a ta je da je Bog poslao svoga anđela Gabrijela djevici Mariji zaručenoj s Josipom iz doma Davidova “u šestome mjesecu“, tj. u elulu koji je imao 29 dana, a to je moglo biti prema svim znanstveno utvrđenim činjenicama oko 5. god. pr. Kr. Anđeo joj je ušao u kuću u Nazaretu i pozdravio je Mariju kao onu koja je milosti puna i s kojom je Bog Gospodin. Ona se smela, zbunila i otpočela razmišljati o tome neobičnome, tajanstvenome pozdravu. Anđeo ju je ohrabrio govoreći da se ne boji jer je našla milost u Bogu, te će začeti i roditi Sina kojemu će nadjenuti ime Isus. Ovo ime u hebrejskom znači Bog spašava (Ješua, Ἰησοῦς, Iesus). Ime inače kod Židova označava osobnost i poslanje. Isus će kao Božji Jedinorođeni Sin “spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,21). U Djelima apostolskim kaže se da “nema ni u kome drugom spasenja; nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti” (Dj 4,12). Isus će biti velik, zvat će ga svi naraštaji Sinom Svevišnjega, dobit će prijestolje oca svoga Davida i vladat će uvijek i njegovu kraljevstvu neće biti kraja, obuhvatit će sva ovozemna kraljevstva i sve stvorene Božje prostore, a napose narode i ljude, sinove i kćeri Božje svih boja i jezika, dakle sve ono što je po njemu stvoreno na čelu s čovjekom.
Marija je, čuvši ono o začeću, sasvim logično rekla anđelu Gabrijelu kako će se sve to zbiti kada ona ne pozna muža, odnosno s njime je u djevičanskom odnosu. Tada je jasno čula kako će se sve to dogoditi. Naime, dogodit će se začeće po Duhu Svetom kada će je osjeniti sila Svevišnjega u Duhu Svetom. Upravo zbog toga i takvoga začeća novorođenče će biti Sin Božji. Bog je prije vjekova i svjetova izišao iz sebe, rodivši se kao Logos, Riječ, stao sebi nasuprot, a potom je sve stvorio a čovjek mu je prema Logosu i po Duhu Svetome nastao na Zemlji. Na toj Zemlji, u Svetoj Zemlji Sin Božji Logos začet je po Duhu Svetome i to u utrobi Marijinoj i rođen je kao svaki čovjek ali sada stoji nasuprot Bogu Ocu i Duhu Svetome kao Sin Božji i Sin Čovječji. Znači, Bog se pojavio kao Logos, Riječ, i kao Duh Sveti, a potom je sve stvoreno i stao je u liku čovjeka rođena od Marije a začeta po Duhu Svetome nasuprot Ocu od kojega sve postaje i po kojemu sve opstoji u imanenciji i transcendenciji. Jedan je Bog u tri svoja djelatna Lika.
Anđeo zna sve ovo jer prenosi volju i misao Božju. Čak zna i to da je Marijina rođakinja iz Ain Karima nerotkinjom prozvana Elizabeta u svojoj starosti začela prije šest mjeseci sina sa svojim vremešnim mužem Zaharijom i to načinom kojim je Bog ljude obdario. I dodao je anđeo Gabrijel da Bogu ništa nije nemoguće, a čovjeku je moguće samo u Bogu i na temelju njegova stvorenoga svijeta.
Poslije ovoga razgovora s Gabrijelom Marija je odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Izgovorivši ove riječi, anđeo je otišao od nje, vratio se svome Bogu, u nebo.
Luka je ovo svoje izvješće napisao u obliku dijaloga, u kojem imamo dvoje sugovornika: anđela Gabrijela i Mariju, zatim tri anđelove rečenice (pozdrav, navještaj da će začeti Sina Božjega i da će se to zbiti po Duhu Svetome, te obavijest o trudnoći Elizabetinoj s mužem Zaharijom) i dva Marijina odgovora (pitanje i pristanak).
Uza sve ono što je rečeno o začeću, trudnoći i rođenju, kao i odlasku na popis pučanstva, konačno imamo iskaz o rođenju. Naime, za vrijeme svoga boravka u Betlehemu i okolici, gdje su našli svoje smjestište među pastirima hramskih stada, navršilo se Mariji vrijeme za porod svoga Djetešca prvorođenca. I porodila ga je, povila ga, položila u jasle, zato što nije bilo mjesta u gradu za Josipa i trudnicu Mariju (usp. Lk 2,6-7). O nadijevanju imena Prvorođencu već je rečeno u drugome izričajnom okružju, kao i o duhovnoj pojavi i veličini Novorođenčeta koje će donijeti spasenje svome narodu i svim narodima svijeta.
Luka opisuje zbivanja nakon rođenja Isusova, a tu je pohod pastira Novorođenčetu, koji su bili na tome području sa svojim stadima noću i danju. Njih je anđeo Gospodnji pohodio, zbunjene i preplašene ohrabrio, te im objavio blagovijest, radost za njih, za sav narod i sve ljude ovoga svijeta. A ta radosna blagovijest jest rođenje u Davidovu gradu Spasitelja, Krista Gospodina. Upućuje ih anđeo da odu do špilje gdje je postavljeno u jaslama povijeno Novorođenče. I u taj čas pridružila se ovome glasniku Božjem silna vojska nebeskih anđela hvaleći i slaveći Boga ovim riječima: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ Anđeli su se vratili na nebo, zašli u nebeske visine, a pastiri su jedan drugoga poticali ovim riječima: “Hajdemo, dakle, do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.“ I stigli su žurno do betlehemske špilje, gdje su pronašli Mariju, Josipa i Novorođenče kako leži povijeno u jaslama. Tu su se radovali novome događaju rođenja Djetešca, o kojemu su čuli mnoge riječi i ispripovijedali ih svima s kojima su se susretali, te su se svi divili novorođenome Kralju. Marija je sjedeći i klečeći pokraj Djetešca razmišljala u svome umu i srcu o svemu što je čula u razdoblju od navještenja u Nazaretu i do rođenja u Betlehemu, gdje su bili pastiri sa svojim stadima. Pastiri su se vratili u svoje špilje hvaleći i slaveći Boga i divili su se svemu što su čuli o Isusu, novorođenome Kralju (usp. Lk 2,8-20).
don Ilija Drmić
