Nakon slavlja Nove godine ili Mladoga lita (“Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.“ – Otk 1,8) sa svetkovinom Bogorodice Marije, slijedi svetkovina Bogojavljenja, Vodokršta/Vodokršća ili Sveta tri Kralja (Gašpar, Melhior i Baltazar), koja se slavi 6. siječnja svečanom misom za vrijeme koje se posvećuje voda i sol. Kolekta koja se skuplja na svetim misama toga dana namijenjena je za Misijsko djelo Svetoga Djetinjstva, što ga je uspostavila Apostolska Stolica. Uoči ove svetkovine i na sam dan ovako su djeca i ostali pjevali:
O Isuse, ti si tu
sam u svetohranišću,
dođi da te po’odim
i da ti se poklonim.
Pastiri i anđeli
tebi su se klanjali
a uz nji’ i kraljevi
dare su ti donili.
Ja ti dare ne nosim,
već ti srce prinosim.
Više ljubim nego sve,
tebe, dobri moj Isuse!
U nekim krajevima izvodile bi se razne crkvene drame o trojici kraljeva koji su se poklonili novorođenom Kralju Isusu. Toga dana svećenik bi otpočeo božićni blagoslov obitelji dok su još ljudi i obitelji bili na okupu, čije trajanje ovisi o broju obitelji u župi i broju svećenika koji bi blagoslivljali kuće i obitelji. Svećenici su na vratima kuće stavljali kredom ovaj znak: 19-C(G)-M-B-28, koji znači: Godina 1928., Gašpar, Melhior i Baltazar! Tu su kraticu tumačili i latinskom izrekom: “Christus Mansionem Benedicat!“ (Krist neka blagoslovi dom!) Danas je to isto ali otisnuto na sličicama naljepnicama koje se lijepe na prikladnim mjestima u kući, obično na ulaznim vratima kuhinje ili blagovaonice.
Svećenik na misi Bogojavljenja i to nakon pročitanoga Evanđelja naviješta nadnevak Vazma, Uskrsa te godine, a od Vazma proistječu svi ostali dani i blagdani godine, a napose: početak Korizme, Uzašašće, Duhovi i početak Došašća. Taj navještaj završava ovim riječima: “Kristu, koji bijaše, koji jest i koji dolazi, Gospodaru vremena i povijesti neprolazna slava u vijeke vjekova. Amen.“
Tom blagoslovljenom vodom Vodokršta i blagoslovljenom solju svećenik bi u spomenutom blagoslovu obitelji škropio sve: obiteljsku kuću, štale i stoku, pojate, krmetare, kokošinjce, bunare, čatrnje, polja, vinograde i šume… I vjernici su sami nastavljali taj čin škropljenja kako bi mogli zadobiti Božji blagoslov za sebe i svoj rad, te da bi u miru s Bogom i svima svojima pripremili proljetne radove: rasadnike kupusa (kupušnjaci) i druge rasadnike, zatim sve potrebno za sjetvu i sadnju koja će uskoro uslijediti ili je bila u listopadu. Ovdje je bitno naglasiti da se škropilo rasadnike i posijane njive da led ne uništi sjetvu i sadnju.
Božićni blagoslov uključivao bi sve urađene poslove u jeseni, što je prije došašća i Božića, kao i sve poslove koji slijede poslije Božićnoga blagoslova. Oranje i sijanje obavlja se i u listopadu, nešto prije ili poslije Svih svetih, a oralo bi se i na početku proljeća.
Sijala bi se, na boljim zemljama, bijela žita, rumenka, ječam, ozimica, a sočivica se sijala na lošijim zemljama. Mali okrajci i vrtlovi kopali su se malo pliće ili, kako se u narodu govorilo: “Samo malo načakaj, začeprkaj.“ No, to je samo izreka, a trebalo je i tamo temeljito zemlju pripremiti za sjetvu i sadnju. Kad bi se oralo ralom s volujskom zapregom ili kasnije s konjskom i to još boljim plugom, onda su se otvarali vidici novoga života i radosti jer će zemlja donijeti svoje plodove nakon ljudskoga rada i Božje darežljivosti. Valja reći i to da su se u brazdama, u tegu iz kojeg se širio miris probuđene zemlje kupili rišci koji su vrlo dobri za jelo, a pokraj uzoranih njiva bilo je i divljega zelja koje je bilo veoma ukusno i zdravo.
Rasadi obavezno trebaju biti pokriveni za vrijeme hladnih zimskih dana i noćiju. Čuvali su se s najvećom pomnjom jer je o tome ovisio budući rad i urod. Kome je zima zgrizla rasadnik bilo čega za sadnju, morao je posuđivati od susjeda da bi barem štogod posadio za svoju obitelj. Druge godine morao bi čuvati svoje rasadnike kao što čuva dječicu.
O sv. Juraju ili o Jurjevu (23. travnja) već bi se počelo iznositi i saditi po njivama. Sadilo se grabljama i drvenim klinom s proredom 50×50, 48×48, 45×45. Bili su to pravi kvadrati. Istina, bilo ih je koji su pravili pravokutnike 50×45. No, radilo se i drukčije, u drugim formama, primjerice kružnim, što je ovisilo o pojedincu. Ilija Drmić
