Budući da se ove godine kalendarski poklapa svetkovina Svih Svetih s 31. nedjeljom kroz godinu, a čitanje svetoga evanđelja o blaženstvima (Mt 5,1-12; Lk 6,20-23) odgovara i toj svetkovini i svetoj nedjelji, tako da je naše razmišljanje o ovome evanđeoskom odlomku pokriva sadržajno te dvije spomenute velike duhovne stvarnosti. Inače, ako se uzme riječ Božju, tu “kacigu spasenja i mač Duha“, kako veli sv. Pavao (usp. Ef 6,17), može se u svakoj prigodi dobro uklopiti samo joj valja dopustiti malo prostora u našim ljudskim srcima, jer njoj je jedino svrha da nas obogati i da u našem životu i djelovanju urodi obilatim plodovima životne radosti, smisla i spasenja. Poruka ovoga evanđelja o blaženstvima svima je nama ljudima općenito draga i privlačna, a napose vjernicima koji čitajući i razmatrajući ove poruke pretvaraju se u “Gorući grm“ koji gori a ne izgara već donosi Božji glas. Čovjeka prožima snaga Duha Svetoga da se uživi u tu riječ koju je izgovorio Sin Božji Isus Krist.
Krist se sa svojim apostolima i učenicima popeo na brdo, na goru laganim hodom, a za njim su išli njegovi apostoli, učenici i pješačeći penjalo se mnoštvo naroda. Predivan duhovni izlet u prirodu Božju s Isusom Bogočovjekom i njegovim mislima što će ih tom zgodom izreći. Da bi određeno hodočašće uspjelo sve do vrha brda odakle puca pogled uokrušce s lijepim osjećajima promatranja svega što to brdo i tu goru čini time što jesu, potrebno je uložiti uz jaku volju i tjelesni napor u vremenu penjanja. I to je Kristova pedagogija i za učenike s apostolima i za sve znatiželjnike koji su krenuli pješice za njima na to brdo, a brda su uvijek bila i privlačna i povlaštena mjesta za Božju objavu po pojedincima iz svete povijesti.
Kod Mateja se Isus s narodom i svima svojima popeo na brdo, a kod Luke imamo ovu rečenicu, koja govori da se nastupni govor zbio “na ravnu“: “Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu.“ (Lk 6,17). Ovo se iz Lukina evanđelja može tumačiti da su se popeli na neki brežuljak što je u njihovoj svijesti izgledao kao brdo, a potom siđoše zaustavivši se na ravnu, na nekoj livadi gdje je bilo prikladnije u zgodnoj zaklonici sjedjeti i pogotovo slušati Božanskoga Učitelja. No, bez obzira na sve to, ovo nama daje mogućnost proširenosti i povezanosti s našim današnjim prilikama kad mi imamo crkve koje su naši preci gradili na brežuljcima i brdima ponad svojih sela, pa ponegdje i gradova, ali postoje crkve i u nizinama naših predaka, tih dragih suputnika kao i naših suvremenika. Podignuli su ih svi da se u njima zaustavimo i da čujemo Boga koji i nama govori svoje svete riječi što nas mogu učiniti svetima kao što su tako snažno djelovale i na naše povijesne i sadašnje suputnike, a Crkva ih je proglasila blaženima i svetima. No, mnogi su u nebu i samim time oni uživajući u gledanju Božjeg lica stekoše svetost kao nagradu za vršenje Božjih riječi.
Ovdje možemo ukratko spomenuti tako brdo/planinu Sinaj/Horeb što se nalazi na Sinajskom poluotoku u Egiptu, na kojoj je Bog objavio po Mojsiju Deset zapovijedi – Dekalog. Druga planina koja je zanimljiva jest Nebo s vrhom Pisga u Moabu iznad Mrtvoga mora/jezera, a nalazi se na istočnoj strani rijeke Jordana nasuprot gradu palmi Jerihonu. Mojsije je s ove planine gledao Mrtvo more, rijeku Jordan, Zapadnu obalu, a pogled mu je mogao doprijeti čak do Jerihona i Jeruzalema, zapravo promatrao je Obećanu Zemlju prije svoje smrti, ali nije u nju ušao s narodom što ga je poveo u slobodu iz egipatskoga dugostoljetnog ropstva. Tu je i pokopan kao što je i njegov brat Aron umro i pokopan još prije na gori Horu putujući prema Svetoj Zemlji.
Sjetimo se i brda/gore Tabora (visoko 588 m), gdje se Krist preobrazio. U Psalmu 89. slavi se Bog stvoritelj sjevera i juga, zatim brda Hermon i Tabor kliču tvorcu Bogu, sva priroda pjeva slavu njemu koji je stvorio sve što jest, a vrhunac je stvoreni čovjek.
Golgota je najčuvenije brdo koje je u vrijeme Isusa Krista bilo izvan grada Jeruzalema. Tijekom daljnje povijesti grad se graditeljski i prostorno širio, te je to brdo sada u samome gradu, gdje je podignuta velebna crkva u kojoj je Kristov grob. Naziv ovoga brda korijenski je vezan za aramejsku riječi gulgulta, a ona znači lubanja. Budući da ima na tome brdu kamenja koje podsjeća na ljudske lubanje, nastalo je i ime lubanjsko brdo Golgota. To je prevedeno na latinski jezik riječju Calvaria – Kalvarija, koja znači također lubanja, te imamo gotovo dva naziva za ovo brdo: Golgota i Kalvarija, koji znače isto. Na tome brdu razapet je Sin Božji Isus Krist, pokopan je u novu grobnicu iz koje je trećega dana uskrsnuo, te je tako svojim životom, djelom, napose smrću i slavnim uskrsnućem postao spasitelj svijeta i čovjeka. Ovo je brdo procvjetalo spasenjem i obasjalo smislom svijet i čovjeka.
Govor na Gori. Na ovome Brdu blaženstava Isus je izrekao svoj Božanski govor koji obuhvaća cijeli čovjekov misaoni, moralni i djelatni život dajući mu smisao postojanja i žrtvovanja. Postoji više pretpostavki koje je to brdo gdje je Isus izrekao svoj novi zakon, pa tako jedni vele da je to brdo nedaleko od Kafarnauma u Galileji, uz Galilejsko more/jezero, u Tabghi gdje je podignuta Crkva blaženstava. Drugi misle da je riječ o Sionskoj gori, a treći o brdu Kurun Hatinu koje je sedlasta gora što bi značilo “rogovi kod Hatina“. Matej veli da je Isus sjedeći održao ovaj svoj veličanstveni govor koji dotiče svakom riječju i mišlju sve djeliće ljudskoga bića i ljudskoga ovozemnog postojanja i sveukupne borbe za vrijednosti i ideale što ih je Bog postavio u ljudsko biće. Kraljevi ovoga svijeta sjedeći proglašavaju svoje zakone i naredbe, pa je i Isus, kralj nad kraljevima, sjedeći izrekao svoj moralni zakon kroza svojih osam blaženstava, i to za siromahe duhom, ožalošćene, krotke, gladne i žedne pravednosti, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce, progonjene i oklevetane zbog pravednosti i zbog pravednosti nad pravednošću, tj. Isusa.
Tri su skupine kod Mateja, u koje su smještena blaženstva. Prvoj skupini pripadaju blaženstva u kojima se govori o čovjekovoj ovisnosti o Bogu, u drugoj su blaženstva bratske ljubav i u trećoj su blaženstva koja se odnose na život Kristovih učenika i sljedbenika. Kod Luke postoje dvije skupine blaženstava. U prvoj skupini su četiri blaženstva s početnom riječju blago, a tako i kod Mateja (blago je uzvik izražavanja zadovoljstva, radosti i sreće: blago meni, blago siromasima duhom…, a to su oni koji su u povezanosti s Bogom, iz svojih vjerskih poticaja prihvatili siromašni oblik življenja, zatim tu su gladni, uplakani i progonjeni zbog Krista), a u drugoj skupini postoje četiri tužaljke, jadikovke s početnom riječi jao (jao bogatima, sitima, grješno nasmijanima i grješno hvaljenima). Ovdje valja reći da je pojam blagost oznaka čvrste i karakterne osobe koja vlada sobom, svojim mislima, osjećajima i djelima usmjerujući sve s ljubavlju prema drugima, a pogotovo prema Bogu koji je izvor blagosti. To isto možemo reći i za riječ krotkost.
nego su one sama istina što nas uvijek osvaja
Blago siromašnima duhom. Govoreći prodorno Isus otkriva sve slojeve ljudi što ih je učinilo nesavršeno, pokvareno, izopačeno i zlo ljudsko društvo nad kojim je bilo u to vrijeme Rimsko Carstvo sa svojim robovlasničkim ustrojem i mnogočime drugim tutorskim. Otpočeo je Isus svoju besjedu sa siromašnima govoreći im da im je blago jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Ako ih je ovozemaljsko društveno ustrojstvo dovelo do sveukupnog siromaštva, iz kojega se pokušavaju izvući svakodnevnom borbom na svome ozemlju za koricu kruha i ruha kao i mrvicu slobode, i to bez prosvjeda i veleprevratničkoga duha, onda će ih Božja milost i zauzetost dovesti u Kraljevstvo nebesko zbog njihova bogatoga duha u Kristu. Svjesni su da je Krist Božji ponizni siromah, novi Mojsije, za kojim se penju kao sužnji zemaljski, u ovom slučaju simbolično, metaforično kao egipatski, na brdo: “Na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima“ (Ef 4,8; usp. Ps 68,19), i sveukupnu Božju darovanu otpornost u njima samima, te u tome stanju prihvaćaju postojeće siromašno i bijednim učinjeno ovozemaljsko stanje. Psalmist govori da “siromah neće pasti u zaborav zauvijek, ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka“ (Ps 9,19). To je navještaj Neba i trajne radosti bitka i postojanja u Kraljevstvu nebeskome pojavom i prihvaćene patnje u siromaštvu duha što odbija napast nasilja pod vidom jake vjere protiv ovakvoga svoga stanja u ovome tvarnome i grješnome svijetu, u kojem su zakoni i nepravedni odnosi nastali zbog grješnosti ljudske u mislima i djelima. Oni se siromaštvom duha bore za novi svijet bogatstva duha u Kraljevstvu nebeskom koje je već tu i sada, a u punini s onu stranu zemlje i neba. Siromah se Bogu posvema predaje uzdajući se u njega, jer je on pomoć ubogu i siromahu, Bog ga spašava od silnika i pljačkaša, te on ne zaboravlja i ne prezire siromahe, naprotiv dobro čuje njihove molitvene i životne vapaje. Dobri i svemoćni Bog spasit će siromahe i nevoljnike, dovest će ih u svoje kraljevstvo (usp. Ps 10,14; Ps 35,10; Ps 72,12).
Pojam siromah može značiti osobu koja nema ništa što je potrebno za normalno životno postojanje u ovome svijetu. Ako je u to stanje upao zbog svoje bolesti i nemoći, te nebrige okoline za njega, a pogotovo vlastite zanemarenosti i nekorištenja darovanih talenata, pa makar bio samo jedan Božji darovani talent, onda je to višestruko siromašna osoba. Određena krivica leži i na njoj samoj, njezinu zanemarivanju vlastitoga stanja koje je produkt i dugogodišnjega nedjelovanja i nebrige drugih za tu osobu. Ovim osiromašenim osobama valja pomoći na duhovni način da se trgnu iz nemoći uz pomoć bližnjih i ljudske zajednice, te sami otpočnu djelovanje do razine koja briše sve tragove siromaštva. Do negativnoga siromaštva može se doći na razne načine izvana: potresi, poplave, krađe, nezgode, prekomjerni troškovi, opklade, smrti rodbine i bližnjih, ratovi, sukobi i sl. Ovo sada stvara posve drugu sliku na pojam siromaha u ovome svijetu. Tu treba pripomoći društvena zajednica i upućenost na drugoga, a Bog je uvijek tu za svekoliku pomoć i milost pomaganja.
Siromašni u duhu jesu one osobe koje su ustvari bogate u duhu, jer svoje siromaštvo daruju drugima kroz razne načine suobraćanja i djelovanja s njima. Oni tragaju za drugima i za samim svojim Bogom da se izbjegne svaki oblik životnoga prekomjernoga materijalnoga siromaštva i isto tako bogatstva za sebe, nego da se množi za druge jer je to pravi put ostvarivanja smisla zemaljskoga života. Bogat je onaj tko se posve razdao drugima u duhovnome smislu, a i svakome ostalome. Takav je i sam Krist, koji je kao Božji siromah obogatio cijeli svijet i to kroza sve vjekove i do kraja. Razdavši svoje božansko bogatstvo, sebe je “oplijenio uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,7-8). Siromašnima u duhu Bog je na kraju najveće bogatstvo i nagrada za život s drugima i za druge. Takvi siromasi su ures kozmosa, a potom neba! Oni privlače bogataše ovoga svijeta i pokušavaju ih učiniti bogatim siromasima i ljudima ovoga svijeta. Bogati siromah u Starome Zavjetu zvao se anavim Jahve, koji je bio privlačna osoba što ju se motrilo pod vidom da se bude sličnima njoj.
Luka jednostavno kaže da je blago siromasima, nema u njegovu Evanđelju pojma siromasi duhom, siromasi u duhu kao što imamo kod Mateja. To je jak doživljaj Isusova govora o siromasima u više smislova i slojeva, te je posve jednostavno izrečen, pa ga je u nekom smislu lakše i danas shvaćati i tumačiti (usp. Lk 6,20). don Ilija Drmić
