Prije je bio riječi općenito o blaženstvima i napose o blaženstvu u kojem su opisani siromašni duhom. Ovdje slijede ostala blaženstva.
Blago ožalošćenima. U drugome blaženstvu riječ je o ožalošćenima, kojih ima u svim vremenima. Svaka osoba, muška i ženska, bez obzira na svoju dob može doživjeti žalosne trenutke u svome životu, bilo da je pogođena svojim ili tuđim grijehom, teškom bolešću, nezgodama u obitelji i društvu, te preranom i nenadnom smrću voljenih osoba. Bog je uvijek na strani onih ucviljenih, ožalošćenih. Proroci Božji tješili su ožalošćene u njegovo ime. Evo svjedočanstva o tome kako je prorok Izaija tješio žalosne na Sionu: “U silini duha vidio je stvari posljednje i tješio je žalobne na Sionu.“ (Sir 48,24). U psalmima možemo naći više mjesta u kojima sveti pisac spominje žalost i sve povezane riječi s njom, pa tako imamo ovaj psalamski stih: “Kao za prijateljem, za bratom obilažah tužan; od žalosti se pogurih kao onaj što za majkom žali.“ (Ps 35,14). U jednome drugome psalmu stoji ovakva tvrdnja: “Pogurih se sav i zgrčih, povazdan lutam žalostan.“ (Ps 38,7). Dakle, žalost je na razne načine ušla u ove biblijske likove, a ona je i naša pratiteljica, suputnica duše naše. Krist tješi sve ožalošćene, čak kaže da im je blago, jer će se utješiti, te podnoseći tugu i žalost postići će zacijelo Kraljevstvo Božje, odnosno Bog će obrisati naše suze. Sv. Ivan u Otkrivenju piše: “Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega, jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.“ (Otk 7,16-17). A Bog će nas utješiti zbog učinjenih nepravdi i pogotovo žalosti u ovozemnom postojanju, kad se stanemo kajati.
Evanđelist Luka veli u trećem blaženstvu da je blago onima koji sada plaču, jer će se oni jednom smijati (usp. Lk 6,21b). Propovjednik veli: “Vrijeme plača i/ vrijeme smijeha;/ vrijeme tugovanja i/ vrijeme plesanja.“ (Prop 3,4). Svakako, vrijeme smijeha i radosti zbit će se u Kraljevstvu Božjem.
Blago krotkima. Sljedeće blaženstvo odnosi se na krotke osobe, tj. ljude koji su vrlo blage naravi, ćudi. Oni su samozatajnošću uvježbali svoj karakterni stav i svoju blagu ćud. Drukčije rečeno krotili su sebe i svoje unutarnje poticaje, porive, nagone što mogu samo jake osobe učiniti i oni kojima je stalo do uspjeha u tom smislu da budu krotki, uljudni, blagi prema svima s kojima žive, djeluju, rade. Nasuprot krotkima stoje oholi koji pod drugim vidom oblikuju svoje karakterne crte, a to je s neprestanim uzdizanjem iznad svih, pa i samoga Boga i svakoga drugoga autoriteta kao jedna od najvećih krajnosti. Isus govori da je njima blago što su krotki, jer će oni jednom baštiniti zemlju, te postići Kraljevstvo nebesko. U Psalmu 37. sveti pisac veli: “Zemlju će baštiniti krotki, obilje mira oni će uživati.“ (Ps 37,11). Isus ovo blaženstvo objavljuje u svome Govoru na visini i na nizini. Krotkost je vrlina čovjeka koji živi kroteći sve svoje osjećaje, poglavito negativne u odnosu prema drugima, čiji su osjećaji puni odbojnosti za razgovor i suživot isključujući ljubav kao zakon koji drugoga uvažava u potpunosti. Mi smo pozvani učiti krjepost i blaženstvo krotkosti od Isusa, koji je rekao: “Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11,28).
Luka ne donosi ovo blaženstvo o krotkima jer su riječi blažen i krotak na hebrejskom jeziku u to vrijeme bile gotovo istoznačnice, pa mu se činilo da udvostručuje Isusovu pouku, a valjalo je štedjeti pergamenu, jer nije bilo ovakve mogućnosti pisanja u beskonačnost kao danas, što je i njegova Božanska zasluga kao i sve ostalo.
Blago žednima i gladnima pravednosti. Isus isto proglašava blaženima i sve one koji se bore u ovozemnom životu s glađu i žeđu u pravom smislu riječi, ali i pod znakovitim vidom žeđanja i gladovanja za pravednim odnosima u ljudskoj zajednici u svim životnim odsječcima. Uostalom, glad i žeđ tijela i duše proizlaze iz nepravednosti i krivih oblika raspodjele dobara ovoga svijeta, a može biti plodom osobnoga ili kolektivnoga nerada i nereda u odnosu na Božje zapovijedi. Stoga, Isus metaforično kaže da je blago gladnima i žednima pravednosti, kojom se regulira raspodjela, jer će se oni jednoga dana nasititi pića i jela u Kristu: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, doista neće ogladnjeti. Tko u me vjeruje, zaista neće nikada ožednjeti.“ (Iv 6,35). A nakon ovoga životnoga hoda kroza svijet s borbom za pravedne odnose uslijedit će nagrada Božjom pravednošću u Kraljevstvu nebeskome.
Moramo se prisjetiti ovom prigodom i Isusovih riječi, koje nam govore da se tjeskobno ne brinemo za jelo koje utažuje glad i piće što gasi žeđ, jer najprije valja tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, te kada sve to postignemo u duhu i stvarnosti ovdje i sada, onda ćemo svi, baš svi imati jela i pića u onoj količini koja nam je potrebna svakoga dana našega života i svih nadolazećih nakon nas (usp. Mt 6,25-33). A što je najvažnije, nakon što zatvorimo oči i prestanemo gledati ovaj svijet, ugledat ćemo novi život u Kraljevstvu Božjem, a uspjeh je i postignuta pravednost raspodjele rada i dobara, te svega drugoga.
Evanđelist Luka ispušta pojam žeđi s metaforičnim značenjem, a donosi samo gladovanje kao metaforu (jer, tko je gladan u ovome svijetu, on je i žedan), što donosi zemaljsko blaženstvo i pogotovo pod vidom nebeskoga blaženstva zbog borbe za pravednost odnosa u svijetu (usp. Lk 2o,21).
Blago milosrdnima. Bog je izvor milosrđa, a ono je samo jedan oblik pravednosti koju vršimo prema svome bližnjemu i prema Bogu; Krist je samo milosrđe i sama ljubav, pa potiče i sve svoje sljedbenike, počevši od apostola i učenika koji trebaju upiti u svoju dušu/um i utisnuti u svoje srce svaku njegovu riječ i misao, kao i čine milosrđa i ljubavi, te to sve pokazati drugima, onima koji čeznu za milosrdnim srcem i oblicima milosrdnoga života, želeći tako spoznati Boga. Taj život je povezan s osobama kojima milosrdno srce treba očitovati, a takvih je pun naš život i naša povijest. Tko čini milosrđe, najprije se suobličuje Kristu, Sinu Božjem, samome Bogu i Duhu Svetome, te zadobit će ga sam, kao i puninu života u Bogu i to u njegovu Kraljevstvu.
Blago čistima srcem. Krist naglašava čistoću srca, a ona se proteže i na čistoću duha/duše i uma, te svega ljudskoga djelovanja koje proizlazi iz potpune unutarnje čistoće, čiste savjesti, svijesti i misli. Ako je čisto srce, onda je očišćen čovjek u cjelini. U Prvoj Samuelovoj knjizi piše da čovjek gleda očima i procjenjuje što zamjećuje, ali ne može vidjeti što je u dubini ljudskoga bića, u čovječjem srcu, dok Bog gleda izravno u to čovječje srce i vidi što je u njemu (usp. 1 Sam 16,7). Isus je u svome govoru izrekao riječi koje valja dobro zapamtiti, a odnose se na čistoću srca. Božji Sin navodi riječi proroka Izaije o tome da Boga licemjerni narod štuje samo usnama, dok mu je srce daleko od toga čašćenja (usp. Iz 29,13). Božji Sin dalje obrazlaže govoreći da sve što iz srca izvire onečišćuje čovjeka, a to su: opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke (usp. 15,7-20). Čistoća srca može se prispodobiti s čistoćom prozorskoga stakla na koje se naljepljuju svi otisci koje valja očistiti. Prorok Jeremija kaže da se srce najbolje čisti obrezivanjem viška izraslina i brisanjem nataloženoga: “Obrežite se Jahvi, skinite obrezak sa srca svojega, Jeruzaleme… Operi opačinu sa srca svoga“ (Jr 4,4,14). Ovo nalikuje na neku vrstu operacije srca. Osobe koje njeguju tu vrstu čistoće hvali Isus i naziva blaženima ovdje na ovome svijetu, ali oni će imati takvu moć i bistrinu motrenja uma da će gledati Boga u njegovu Kraljevstvu.
Blago mirotvorcima. Mirotvorci su osobe koje u sebi objedinjuju mnoge kreposti i moći dok posjeduju snagu, te mogu djelovati na ljude i narode da tvore mir u svijetu. Ti ljudi polaze od sebe pa najprije uspostavljaju mir u svome srcu i svome biću, a to je moguće ako objedine sva blaženstva u sebi i pomoću njih djeluju u smjeru ostvaraja mira u ljudskim srcima i mira koji je posljedak smirenih osoba u svome Bogu mirotvorcu. Ova smirenost je spoj mnogih vrlina u jednoj osobi. To je snažna i zahtjevna borba u sebi i sa sobom da bi se mogao stvarati mir u sebi, a potom sveopći mir u svijetu, svim ljudima i sustavima. Isus nas ovom svojom mišlju upravo na to potiče: “Nisam došao donijeti mir nego mač.“ (Mt 10,34). Ovo valja tumačiti pod vidom borbe mačem duha protiv napasnika i svakoga tko traži nered i nemir u svijetu iz svojih prljavih zemaljskih dobitaka. Stoga Isus govori izokrenuto, tj. da bi se uspostavio mir, potrebno je mačem duha sasjeći sve vražje spletke i sve podlosti i ljudske zemaljske niske strasti i prohtjeve. U navedene dvije Isusove rečenice nije riječ o istome maču, nego imamo dva različita mača: prvi je “mač duh“ kojim se siječe zlo u vremenu, a drugi je “mač oružje“ kojim je Petar odsjekao Malhu uho u svome bijesu obrane Isusa, a Isus mu odmah zacijelio odsječeno uho, te Petra zaustavio govoreći mu: “Djeni mač u korice!“ (Iv 18,11). Ti će se borbeni ljudi mirotvorci sinovima Božjim zvati, jer je Krist, Sin Božji, potpuni mirotvorac, koji je radije sebe ugradio raspećem i smrću na stupu kao žrtvu našega mira nego da je nekoga drugoga razapeo, pa makar taj drugi bio krivac zla, rata i sl. I nije došao na svoj kraljevski tron Križa gazeći preko mrtvih što ih je sam svojim naredbama poubijao.
Na ovome se mjestu govori o mirotvorcima od kojih je prvi sam Krist. Pavao nam objašnjava Krista mirotvorca govoreći da je on Mir svih nas, jer je on razorio u svome tijelu raspetome na križu pregradu i ogradu razdvojnicu, te od dvoga učinio jedno, od dvojice uspostavi jednoga novog čovjeka, izmirivši tako obojicu u jednom Tijelu s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo (usp. Ef 2,14-16).
Blago progonjenima zbog pravednosti i Krista navjestitelja pravde. Ova dva blaženstva što slijede pri kraju Govora na Gori po svojoj su poruci slična, jer se u njima govori o blaženima progonjenima zbog pravednosti, a pravednost je od Boga, jer on je pravedan, te se dalje govori o pogrdama, progonu i laži svih onih koji Krista slijede. I njih on proglašava blaženima i uspoređuje ih s prorocima koji su bili progonjeni zbog pravednosti Božje i svega govora o Bogu koji je izvor i ljubavi i pravednosti. Svi koji slijede Božji put, Kristov način života i pouke i Duhovu ljepotu strujanja u čistome srce, te to žive i svjedoče, doživjet će blaži ili teži oblik virusa progonstva. Isus veli da je takvim progonjenima zajamčena velika plaća na nebesima.
Sv. Luka u svome četvrtom blaženstvu zavšava svoj govor o makarizmima, blaženstvima govoreći da je blago svima koji ga slijede unatoč tome što ih drugi zbog toga mrze, izopćuju i pogrđuju, te proglašavaju zločincima a sve zbog Njega, Sina Čovječjega! No, i Luka je istaknuo potrebu radovanja u tim teškim trenucima koji su nastali kao posljedak istinskoga svjedočenja najveće vrijednosti za koju se isplati žrtvovati i sam život (usp. Lk 6,22-23). Poslije ovoga slijede kod Luke četiri jadikovanja, a svako počinje riječju jao. Tako slušamo oštre riječi nad bogatašima koji imaju svoju ovozemaljsku lažnu utjehu, potom sitima koji će jednoć gladovati, onima koji se smiju doći će čas jadikovanja i plakanja, jao je usmjeren i onima koje budu svi hvalili kao što su hvaljeni “lažni proroci“, jer su te hvale bile laskave i neutemeljene (usp. Lk 6,24-26).
Evo kako je zapisao o svemu ovome Joseph Ratzinger u svojoj knjizi Isus iz Nazareta: od krštenja u Jordanu do Preobraženja: “On koji nema gdje bi glavu položio (usp. Mt 8,20) istinski je siromašan; on koji može reći, ‘Dođite k meni (…) jer sam krotka i ponizna srca‘ (usp. Mt 11,28-29), istinski je ponizan; on je taj koji je čista srca i neprestano se drži Boga. On je mirotvorac, on je taj koji pati u ime Boga. Blaženstva prikazuju samo Kristovo otajstvo i pozivaju nas u zajedništvo s njime.” “Oni koji su ponizni, umjereni, milosrdni i pravedni, ne čuvaju ove vrijednosti samo za svoju dobrobit, već ih izlijevaju poput čistih izvora za dobro drugih. Na isti način, oni koji su čista srca i mirotvorci, i oni koji su progonjeni zbog pravednosti, također svoje živote daruju drugima,“ zapisao je sv. Ivan Krizostom.
don Ilija Drmić
