Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić u razgovoru za IKA-u i HKR govorio je, između ostaloga, o ”hercegovačkom slučaju” te Međugorju.
Za Vama je godina i pol dana upravljanja Mostarsko-duvanjskom biskupijom. Kakva bi bila dijagnoza nakon godinu i pol dana? Bili ste rekli, treba najprije snimiti stanje na terenu. Što ste detektirali, s kojim izazovima se suočavate?
Ono što je Drugi vatikanski sabor napisao u pastoralnoj konstituciji Radost i nada, dakle, postoje radosti i nade, postoje žalosti i tjeskobe, to je sastavni dio života. Radosti i nade su da su nam župne zajednice žive zajednice, da se veliki broj vjernika okuplja na euharistijskim slavljima. Tu zaista ne radim razliku između dijecezanskih i redovničkih župa, odnosno, župa koje su povjerene franjevcima na upravu. Tako da se u svim župama vidi živost i životnost župnih zajednica.
Ono što su žalosti i tjeskobe jest, nažalost, situacija u pojedinim župama gdje djeluju svećenici koji su bez kanonskog dekreta, kanonskog poslanja i gdje se na taj način taj razdor koji je nekada nastao, još uvijek širi i potiče. To, naravno, ne doprinosi zajedništvu i lijepoj slici Crkve.
Unatoč iseljavanjima, imamo dosta angažiranih mladih ljudi, u župnim zajednicama koje vode dijecezanski svećenici i u župama koje vode franjevački svećenici, osobito kroz FRAMA-u i različite skupine mladih, ministrante. U tom segmentu život u Biskupiji je doista bogat. Ne treba zaboraviti još jednu važnu dimenziju koja je važna slika koja se daje u društvu i koju Biskupija pruža, a to je djelovanje Caritasa Mostarsko – duvanjske biskupije. Taj Caritas kroz različite institucije doista nastoji doprinijeti i boljoj situaciji društva, jer kad Caritas djeluje, nije svrha i smisao djelovanja Caritasa da bi sebe promovirao, nego da bi u različitim područjima ljudskog života ublažavao potrebe i situacije ljudi, obitelji i različitih zajednica.
Oče biskupe, spomenuli ste tzv. hercegovački slučaj, dakle, župe u kojima je neregularno kanonsko stanje upravljanja. Imate li teret obveze da Vi to stanje morate riješiti? Kada Papa imenuje pojedinog biskupa tamo gdje su neki problemi, u tom imenovanju iščitavamo posredno Papine odluke i u kontekstu da taj čovjek, novoimenovani biskup, ima kapacitet i poslanje razriješiti određenu stvar. Osjećate li Vi teret te obveze? I s druge strane, kako je moguće da se takvo jedno ‘bezvlašće’ može nametnuti Crkvi koja je takva institucija i da to može toliko dugo trajati? Crkva nema vojsku i policiju za prisilu, ali, kako Crkva svojim autoritetom ne može učiniti da se poštuju regularne crkvene odredbe?
Osjećam teret jedino u smislu što se to nalazi na području moje Biskupije. U smislu nekakvog ”proročkog” rješavanja ili djelovanja, teško je o tome govoriti niti sebe i svoje poslanje osjećam u tom smislu. Dakako da sam svjestan poslanja jednog biskupa koje on ima na određenom području. I ukoliko je do mene, spreman sam doista učiniti sve da se riješi ta situacija, tih župa. Imao sam razgovore s različitim, ”običnim” vjernicima iz tih župa i onda doživljavam koliko je ta situacija i za pojedine same obitelji doista teška, u kojima je to cijelo stanje prouzročilo i podjele unutar obitelji.
Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, kako Crkva nema mehanizam i na koji način bi Crkva to trebala riješiti, Crkva je to jednostavno pokušala. Uvijek se nastoji ići načinom razumijevanja i razgovora. To je već unazad nekoliko desetaka, da ne kažem možda i stotinu godina otkad se ta situacija pojavila, da to postoji. Crkva je pokušavala razgovorima, pokušavala je načinima koji su njoj kanonski u rukama, prisutni pomoću zakona.
Onda je išla korak dalje. Znate da su svi ti svećenici koji su tamo, otpušteni najprije iz Franjevačkog reda. Znači, oni nisu franjevci bez obzira što oni nose i dalje franjevačku odjeću, odnosno habit i što se ispred svojeg imena potpisuju fra. To je naravno, i u posljednjem razgovoru kojeg sam imao s novim Generalom Franjevačkog reda, to je za franjevačku zajednicu jasno.
S druge strane, imamo i tu kanonsku situaciju gdje su njima zabranjeni nekakvi čini reda, što znači da su pojedini sakramenti nevaljani i nedopušteni. Tako da Crkva koristi one mehanizme koji su joj u rukama i koje ona ima, ali naravno – uvijek se tu poziva na razum, na otvorenost, na razgovor.
Ali, s druge strane, ne možete utjecati na neodgovornost pojedinaca. I ovdje je u konačnici jednostavno detektirati stanje. U prvom redu tu je prisutna neodgovornost, a onda što je puno važnije za vjernike, uopće poimanje Crkve kao zajednice Kristove, kao hijerarhijskog ustrojstva Crkve i kao onoga što mi u ekleziologiji, na našim teološkim fakultetima uopće učimo o organizmu koji se zove Crkva Kristova.
Međugorje, novi apostolski vizitator. Ističete, Međugorje je još uvijek župa Mostarsko-duvanjske biskupije. Kako ide korelacija između posebnog praćenja odlukom Pape i župe?
Ja sam s pokojnim nadbiskupom Henrykom Hoserom imao dobre odnose. Svatko je imao svoju zadaću i svatko je tu svoju zadaću nastojao izvršiti kako najbolje zna i umije. Vjerujem i nadam se da će tako biti i s novim vizitatorom, mons. Aldom Cavallijem kojega sam imao prigodu kratko susresti. Oni bi sredinom veljače trebao doći u Međugorje, jer tu su još njegovi poslovi oko njegove službe apostolskog nuncija u Nizozemskoj.
Čim privede kraju službu u Nizozemskoj, on će doći u Međugorje i nastaviti ono što je zapravo i želja Svete Stolice, to je kontinuitet pastoralnog praćenja. To se uvijek naglašava i u dekretu i u imenovanju – pastoralno praćenje situacije u Međugorju. Ostaje zadaća dijecezanskog biskupa ona koja je bila, da je Međugorje župa Mostarsko – duvanjske biskupije i da dijecezanski biskup u toj župi ima ovlasti koje mu daje Zakonik, naravno, ne ulazeći u ovlasti apostolskog vizitatora koje on ima za župu Međugorje.
