Enisa opet gledamo u voditeljskoj ulozi RTL-ova showa “Superpar”, a ovo ljeto snimio je i drugu sezonu serije “Blago nama”, koja će se također prikazivati na RTL-u.
Kada vam nedostaje snage za dalje i pesimizam vam zaokuplja misli, posjetite Instagram-profil glumca i voditelja Enisa Bešlagića jer ćete se brzo zaraziti njegovim optimističnim i veselim objavama i duhovitim snimkama koje će vam zasigurno razvedriti tmurnu svakodnevicu. Enisa opet gledamo u voditeljskoj ulozi RTL-ova showa “Superpar”, a ovo ljeto snimio je i drugu sezonu serije “Blago nama”, koja će se također prikazivati na RTL-u. Enis je uvijek iskren, otvoren i srdačan sugovornik pa je i u ovom razgovoru otvoreno govorio o aktualnim TV projektima, pandemiji, prozivkama na koje je nailazio zbog angažmana koje je prihvaćao u Srbiji i Hrvatskoj, o tome kakvi ga poslovni projekti privlače izvan glume… Mnogo toga zanimljivoga otkrio nam je popularni glumac kojeg i danas svi, pa i policajci i carinici na granicama, najbolje pamte kao Šemsu iz “Naše male klinike”.
Javljaju li vam se parovi iz prijašnjih sezona i stižu li u vaš inbox pitanja vaših pratitelja na društvenim mrežama o savjetima za sretan brak?
Da bi čovjek mogao dijeliti savjete, vjerojatno bi trebao imati zlatni pir, jedno 50 godina uspješnog braka iza sebe, pa da onda može nekome prenijeti neko iskustvo ili savjet, dotad smo svi mi na iskušenjima.
Posljednjih godina gledali smo vas uglavnom u serijama, zadnja je bila “Blago nama” na RTL-u, ali na filmskom platnu nema vas već neko vrijeme, jeste li željni jedne dobre filmske uloge i malog odmaka od sitcoma?
Sa svojih 46 godina ne vapim za filmskim platnom jer vidim da se sad filmska platna zamjenjuju serijama koje se rade za Netflix, HBO, pa i YouTube i za sve televizije. Sad je format serije ponovno u modi, ali što se tiče sitcoma, nitko se toga ne uhvati jer ga je najteže napraviti. Najlakše je napraviti ozbiljnu seriju u kojoj se nitko ne smije, a danas je najteže nasmijati ljude. Neka nas u sitcomima, a ovi ozbiljni neka se bave ozbiljnim temama. Mi ćemo kroz šalu reći što mislimo jer, kako kažu, u šali uvali.
Snima se i druga sezona serije “Blago nama”, a sudeći prema nekim vašim objavama na Instagramu, dobro se zabavljate s ostatkom ekipe, s kime se na setu najviše nasmijete?
Prva sezona “Blago nama” prošla je odlično tako da je druga još inspirativnija i još s većim žarom ulazimo u rad na drugoj sezoni. Znaju se likovi, zna se tko što radi, reakcije su odlične zato što smo bili aktualni, istiniti i ljudi su zavoljeli tu seriju. Mislim da će ona još više rasti u drugoj sezoni te da će opravdati i očekivanja ljudi koji su bili oduševljeni prvom sezonom. I ja se radujem tome, očekujem i dobru gledanost i da publika bude zadovoljna, što je i najvažnije jer za njih to i radimo.
Imate li vi neki scenarij za film, jeste li spremni i za redateljsku ulogu?
Volio bih snimati filmove koji će biti gledani i koje će publika voljeti. Bit će i toga ako Bog da, ali sve u svoje vrijeme.
Sudjelovali ste u akciji HZJZ-a “Misli na druge. Cijepi se!”, nadate li se skorom kraju pandemije i koliko su ove novonastale okolnosti promijenile neke vaše stavove i životne navike?
Zvao me kolega Dejan Aćimović da podržim kampanju. Nadam se da će pandemija uskoro proći i da ćemo se vratiti normalnom životu. Svatko ima svoj razlog zašto nešto želi ili ne želi, nikome ništa ne namećem, ali jednostavno treba imati svijest o tome, primjerice ja dolazim iz grada u kojem je dnevno umiralo na desetke ljudi kad je bila pandemija i izgubio sam dosta prijatelja. Imam taj svoj stav i mislim da bismo cijepljenjem sigurno zaustavili rast pandemije, ali kako svatko ima svoj stav, ne možete nikoga ni na što natjerati, a i ne trebate. No posljedice su neminovne, bile one pozitivne ili negativne, odgovor će dati budućnost. Do tada mislim da se ljudi ne trebaju mrziti i dijeliti na one koji se hoće i na one koji se neće cijepiti.
Uz ovu pandemiju svjedoci smo i brojnim prirodnim katastrofama diljem svijeta, od poplava do požara i potresa, je li sve to na neki način odraz naše nezahvalnosti prema prirodi?
Kako mi radimo, tako nam priroda i vraća, nažalost. Oni najodgovorniji prema prirodi ponekad znaju snositi i najveće posljedice, ali to je tako.
Sarajevo je jedan od primjera u kojem je kvaliteta zraka jako loša, je li dugogodišnja nebriga političara ili pojedinaca kriva za to?
Pa naravno. Sad, što je rezultat lošeg zraka – to je nebriga ljudi i nemogućnost da ljudima osiguraš neka druga goriva koja bi mogli koristiti, nego koriste ugljen, koji je jeftin, i onda je normalno da dođe do zagađenja. Ali ni zagađenje ne dolazi samo od sebe, naravno, zrak pripada svima, tako da se jednostavno taj zrak tu koncentrira, ugnijezdi se između tih planina, a sad tko je kriv, narod, političari… Narod bira političare tako da uvijek mislim da je taj narod izabrao to kako želi i tako mu i jest.
Vaše objave na društvenim mrežama privlače pozornost, vaši pogledi na stanje u društvu i duhovite dosjetke mogli bi se pretvoriti u jednu zanimljivu knjigu pozitive i optimizma, jeste li razmišljali o tome i kako ljudi reagiraju na vaše objave?
Što se tiče mojih objava, gledam da se uvijek obraćam ljudima koji me tamo prate i cijene. Imaš taj neki krug ljudi koji je dosta zatvoren, znači, ljudi koji se slažu s tobom i dijele slična razmišljanja. A i imam mnogo ljudi u “drugim krugovima”, gdje se mi faktički ne dodirujemo. Mislili smo da će društvene mreže malo proširiti i spojiti ljude, a napravile su samo veći razdor jer krug “mojih ljudi” nikad ne ide u krug tamo nekih drugih s kojima mi ne dijelimo isto mišljenje. Mislim da se pojavljuje sve više i više tih krugova, sve više podijeljenosti, a i s druge strane sve je više onih koji sebi daju za pravo da komentiraju, da kritiziraju sve što požele pa i način nečijeg života. Društvo mogu kritizirati, one koji ih hrane, one za koje izdvajaju novac da bi im davali i pružali neki servis, ali kritika drugoga zašto živi tako ili ovako, mislim da je to neopravdano. A da im date sad neku knjigu optimizma, pa ljudi baš ne čitaju knjige tako da se bojim da bi to završilo samo na policama ili potpisanim primjercima na promociji i to je to.
Zbog vaših angažmana u Srbiji i Hrvatskoj u rodnoj BiH često su vas gledali kao izdajicu, je li se promijenio taj odnos prema vama i kako ste se vi nosili s takvim prozivkama?
To je sve dolazilo od neke manjine. Što to točno znači? Ja sam izdajica zato što volim druge? Pripadam kategoriji ljudi koji žele slijediti neke duhovne vođe čitajući duhovne knjige. Svaki čovjek ima nešto dobro i nešto loše u sebi, a ja sam od onih koji gledaju što je to dobro u ljudima i bavim se time. Ja sam od onih ljudi koji grade mostove. Što kaže Dino Merlin: „Furaj, mali, sam sredinom, Bog te čuva, ti pazi ljude, pa što bude neka bude.“
Uloga Šemse vaš je najveći uspjeh sudimo li prema njezinoj popularnosti, no koja je vaša uloga za vas bila najveći uspjeh?
To je bila prva uloga i normalno je da će ljudi, kad se upoznaju s nekim, uvijek pamtiti to prvo ime, a ne one uloge koje su došle poslije bez obzira na njihovu kvalitetu. Meni je super sve što kod ljudi izazove neku pozitivnu reakciju i ne sramim se nijedne svoje uloge, svaku sam radio sa srcem, igrao se i nastojat ću, ako Bog da, tako raditi i ubuduće. Vidim kako moj kolega Žarko Radić radi sa svojih 70 godina, s kojim žarom igra, tako da se nadam da ću i ja zadržati i taj žar i to dijete u sebi, da ću se moći igrati kao što se i pokojni Mustafa Nadarević igrao i ostavio trag.
Često ste na relaciji Hrvatska – BiH, prepoznaju li vas granični policajci i imate li nekih anegdota s granice?
Naravno da me prepoznaju i koliko sam često na granicama u regiji, već znam kad je tko u smjeni, a ne samo da se prepoznajemo i znamo.
Svestrani ste i nije vam problem primiti se bilo kojeg posla, upustili ste se i u biznis s čokoladama, imate li još kakvih poslovnih interesa izvan glume, što vas privlači?
Volim trgovinu kao takvu, i otac mi je bio trgovac i u mojoj su obitelji većinom bili trgovci. To mi je izazov.
Sjećate li se svog prvog posla i honorara i na što ste ga potrošili?
Prve honorare trošio sam na prijatelje; vodio ih na večere, u lunapark, u kojem smo igrali sve igre, vozili smo aute na struju, sudarali se, proveli ondje jedan cijeli dan… Prvi honorari odlazili su na sve ono što si kao dijete nisam mogao priuštiti pa sam u tim nekim dvadesetima odlučio to sebi ispuniti. A pogotovo kad smo izašli iz rata pa smo bili željni svega.
Djelujete kao da vam je životni moto “always look on the bright side of life”, je li uvijek tako i poljulja li se ikada vaš optimizam?
Kako pesimisti rastu, moj optimizam sve više jača, tako da nikad nisam bio optimističniji i to me tjera da radim, vjerujem, smijem se…
