Evanđelist Ivan otpočinje ovaj svoj odlomak evanđelja, naslovljen Besjeda u Kafarnaumu: Isus kruh života (Iv 6,22-35, 66; 18. nedjelja kroz godinu – B, 1. kolovoza 2021.), vremenskom odrednicom “sutradan“. Dakle, sutradan je mnoštvo, koje je ostalo “s onu stranu mora“, tj. Genezaretskoga jezera, zamijetilo da je na toj strani obale jezera ostala samo jedna lađica u koju su ušli apostoli i učenici, ali bez Isusa, te su otplovili prema drugoj strani jezera, u
Galilejsko jezero i okolna mjesta u kojima je djelovao Isus
pravcu grada Kafarnauma. Iz grada Tiberijade otplovilo je također više lađa do mjesta gdje je Gospodin Isus umnožio kruhove i ribice izrekavši zahvalnicu, te nahranio veliko mnoštvo od oko 8000 muškaraca, žena, mladića, djevojaka, djece. Budući da nisu na tome mjestu vidjeli Isusa s učenicima i apostolima, nastavili su svoju plovidbu prema Kafarnaumu tražeći Isusa radi svojih raznovrsnih nevolja i potreba. I uspjeli su ga naći, a i upitali su ga kada je ovamo stigao. Nije im na to pitanje odgovorio, nego im je održao govor, kojim ih je prekorio i poučio. Naime, rekao je naglašavajući da ga traže radi njegove moći da umnoži hranu kao što je nedavno umnožio 5 kruhova i 2 ribicene, te kojom su se najeli do sitosti, a to im se nikada na ovaj način nije dogodilo u njihovu životu. Stoga ih Isus upozorava da ga oni ne traže radi toga što su vidjeli i doživjeli velika Božja znamenja u njemu i po njemu, nego samo što su se nasitili kruha i druge hrane, te što žele i ponovno. I on koristi tu prigodu da ih pouči kako valja živjeti i radeći i živeći ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja je za život vječni, koja otvara vrata vječnoga života svakome tko je blaguje u čistoći i čestitosti svoga bića. Upravo tu hranu, tu novu mànu, daje on, Sin Božji i Sin Čovječji, kojega je Bog Otac opečatio. Nova hrana je pretvoreni kruh u Tijelo Kristovo i pretvoreno vino u Krv Kristovu. I ta hrana
Ivan M. Rupnik, Euharistijska pretvorba kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu
hrani ljudsku dušu iz čije nahranjenosti, sitosti niče nešto novo što stvara nove odnose među ljudima, novu i pravu civilizaciju ljubavi među narodima ovoga svijeta. Pitanje je sada vrlo snažno, a glasi: Hoće li čovječanstvo tom hranom hraniti svoj duh ili će i dalje živjeti daleko od nove màne i bez te màne?!
Poslije toga razvila se rasprava između naroda i Isusa o uvjetima i načinima izvođenja djela Božjih. U tom smislu bilo je temeljno pitanje upućeno Isusu, a ono glasi: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“ Dakle, što trebaju prethodno učiniti da bi potom obavljali, radili, činili, vršili djela Božja. Isus naglašava govoreći da je djelo Božje, čin Božji u čovjeku čvrsto vjerovanje u Onoga koga je Bog Otac poslao u ovaj svijet i među ovaj stvoreni narod. Tada je narod odgovorio pitajući Isusa da im on sam rekne o kojem se to njegovu djelu radi.
Potom su se prisjetili davne povijesti i màne u pustinji kojom je Bog hranio njihov narod: “Nahrani ih kruhom nebeskim!“ Taj narod je napustio Egipat, gdje je bio robljem 430 godina, zatim prešavši Crveno more i prošavši kroza Sinajsku pustinju s mnogim nevoljama, ali i hranjen mànom i obdaren novim pločama Dekaloga, što ga je Bog dao tome svome narodu na brdu Horebu/ Sinaju, stigao je u Obećanu Zemlju.
Naime, Bog je u pustinji rekao Mojsiju kako će im učiniti to da im daždi blagoslovljena màna, “kruh s neba“, što će ga pojedinci i obitelji, zapravo cijeli narod skupljati po zemlji Sinajske pustinje svakoga dana koliko mu je dostatno za taj dan. To je svojevrsna Božja kušnja naroda u svezi s posluhom njegovoj odredbi, zapravo njegovu zakonu o skupljanju hrane koliko im je potrebno za jedan dan. Valjalo je ukrotiti čežnju i pohlepu za svime onim što je sve više i više bilo čega, a u ovom slučaju màne. A šestoga blagdanskoga dana, kada spreme sve što su nakupili, bit će dvaput veće od onoga što su skupljali za svaki dan. Očito, ovo je umnažanje slasnoga kruha. Vidjevši to, Izraelci su se međusobno pitali što se to zbiva među njima samima. Tada im je Mojsije protumačio govoreći da je to slasni i slatki kruh kojim ih je Bog opskrbio za hranu u pustinji i na putu prema Obećanoj Zemlji (usp. Izl 16,4-5, 15).
Mana, Lecanora esculenta /Palas/ Eversm
Razmišljajući o màni valja znati da uz insekte izlučuju mànu i biljke u južnom dijelu Sinajskog poluotoka, poput kapre (Capparis spinosa, ili Gomphocarpus sinaicus i Hamada salicornica). Stručnjaci opisuju da beduini izlučevine biljke kapre skupljaju i jedu kao kolač. Sveto Pismo opisuje mànu: “Màna je bila kao zrno korijandera i nalik na bdelij“ (Br 11,7). Sjemenke korijandera imaju pikantan, orašast okus i omiljene su i u biblijska vremena i danas. Bdelij (Commiphora abyssinica /Berg/ Engler) je biljka koja daje smirnu, a smirna potom podiže unutarnju snagu, zatim potiče smirenosti i ravnovjesje duha i tijela, pomaže kod gubitka volje i kod duševnog umora, stvara vedrinu duha i pouzdanje, te hrani. Zanimljivo je obrazloženje u biblijskom tekstu: “A narod si svoj hranio hranom anđeoskom, slao mu s neba gotov kruh“ (Mudr 16,20). Dakle, màna je “hrana anđeoska“, “kruh s neba“, “kruh jakih“ (Ps 78,25), hrana koja godi svakom ukusu i poprima sve moguće okuse, te je tako simbol Božje dobrote, nježnosti, ljubavi i slatkoće. Ova hrana je u ta davna biblijska vremena također doživjela svoju blagoslovnu pretvorbu, a blagovao ju je siromašni narod u čežnji i potrazi za slobodom, te tako nahranjen putovao prema Obećanoj Zemlji. To je i naš hod, naše hodočašće.
Isus u odgovoru njima niječe da je Mojsije njihovim predcima dao mànu, nego naglašava da je ta nebeska hrana Očev dar, dar neba, odnosno dar gladnome narodu Oca nebeskoga koji je Kristov Otac. Mojsije je posrednik, sluga Božji, a Bog je darovatelj i darivatelj. Mojsije je upućivač i poslužitelj. Otac Sinovljev je darovatelj màne nebeske, hrane istinske, kruha s neba, kruha istinskoga, kruha blagoslovljenoga snažnim riječima molitve. Ovdje u daljnjem govorenju jasno povezuje misli uzročnom rečenicom da je kruh Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu, stvara svijet, dorađuje ga s Duhom Svetim, čuva ga i vodi do vječnih livada i pašnjaka gdje se ubire nebeska màna. U toj zamjenici Onaj krije se Sin Božji, Sluga Božji, novi Mojsije.
Ta màna izvrsno je povezana s umnažanjem 5 kruhova i 2 ribice čime je nahranjeno mnoštvo naroda. Preostalo je 12 košarica ulomaka, otkidaka, mrva. Možemo povezati 12 košara s 12 apostola koji su stupovi Crkve, zatim s Crkvom koja tvori, stječe, prikuplja i čuva tu svetu Božju hranu skrbeći se za nju dok se ne podijeli svima gladnima duhom, životno gladnima, umno gladnima i žednima. To je hrana koja utažuje tjelesnu glad i žeđ, te duhovnu glad i žeđ.
Na oltarima događa se pretvorbva kruha i vina u novu hranu i novo piće
Kada su ljudi spoznali koja je vrijednost kruha što ga Isus daje, otpočeli su Isusa usrdno moliti da im toga i takvoga kruha daje trajno kroza sve dane njihova života na zemlji. Isto je željela i Samarijanka na zdencu da joj Isus dadne trajnu i čudesnu vodu, te da ne mora dolaziti svakoga dana do toga zdenca (usp. Iv 4,1-42). Čuvši tu njihovu želju, Isus im je rekao da je On kruh života, te tko god dolazi k njemu, živi s njime, djeluje s njime, radi s njime, obavlja sve poslove s njime, bivstvuje s njime, vjeruje u njega, neće ogladnjeti i neće ožednjeti nikada. On je, dakle, taj kruh s neba, on je ta mudrost Božja koja daje mogućnost umnažanja kruha pretvorbom u Misi, potom radom, djelovanjem, vršenjem svega što je sveto i Božje, obavljanjem svih poslova što ih nameće zemlja i ozemlje, ali sve to valja činiti s njime, ne bez njega. Bez njega čovječanstvo može otići na stranputicu, hoditi krivim putevima, živjeti lošim načinima postojanja, jednostavno strovaliti se – u propast. Kad su sabirali mànu po zemlji u ona davna biblijska vremena, morali su je pomno ubirati i otpuhivati sve nejestive nakupine, morali su je imati čistom, a danas isto čine ali otpuhujući sa svoje duše, iz svoga uma, iz svoga srca sve natruhe zla, grijeha jer ova se hrana blaguje čista srca.
Don Ilija Drmić
