Ana Širić iz Posušja je ove godine nominirana za nagradu Večernjakov pečeta. Ana je nominirana u kategoriji pothvat godine. Medicinska sestra iz Posušja anđeoskog glasa. Samozatajna djevojka digla je na noge Gopca,Vannu, Urbana i Jelušića, koji su je željeli u svom timu u hrvatskoj inačici najpoznatijeg svjetskog glazbenog projekta. Bila je jedina žena u ovogodišnjem kvartetu finalista, u kojem je osvojila drugo mjesto, tik do Martina Kosovca. Viša medicinska sestra u Kliničkoj bolnici “Sveti Duh” upisala je i studij sestrinstva te u danima tijekom trajanja Voicea nije imala nimalo slobodnog vremena, stoji u obrazloženju kolega Večernjeg lista koji su Anu nominirali u kategoriji Pothvat godine.
I za Anu, nominacija za Večernjakov pečat je bila iznenađenje. Isto kao što su nam kazali i otkrili drugih dvoje nominiranih… Ona sama sebi se čini obična i ne shvaća da je javna osobnost, pa je upravo zato ova nominavija iznenađenje. „Jako me je iznenadila nominacija jer sebe ne doživljavam kao neku javnu osobu. No, hvala onima koji su me nominirali, hvala ovim putem i onima koji su glasali, ali čestitam svima drugima“, kazala nam je Ana na početku.
Pothvat godine je kategorija u kojoj je nominirana. Bilo je i doista hrabro iskoračiti iz anonimnosti, predstaviti i pokazati svoj talent u javnosti. Jer javnost, ona medijska je često okrutna i na tipkovnicama i pred malim ekranima. Svi smo svjesni s kojom lakoćom ta javnost donosi sud o nekome koga su samo preko ekrana upoznali. Utoliko ova nominacija kada je u pitanju Ana, itekako ima smisla. „Moje sudjelovanje u Voicu je bio jedan moj mali pothvat, glazbeni. Sada kad gledam iz ove perspektive, vidim i ja da je to bio jedan izazov, put koji je trebalo prijeći. U tom trenutku sudjelovanja nisam tako razmišljala, išla sam dan za danom, riješavala svoje obaveze, a jedna od njih je bio i Voice. Tek sada kada je završilo, shvaćam što je se dogodilo. Bio je to doista izazov, izložiti se javnosti, pokazati sebe, uz to i pjevati, pobjediti tremu, sve to uskladiti s ostalim obavezama svakodnevnim koje ne prestaju. No, s odmakom, taj Voice mi ipak uvijek izmami osmjeh na lice“, kazala nam je Ana.
Iako odmak i prisjećanje na natjecanje je ostavilo lijepe uspomene, bilo je i teških trenutaka, ali i onih dragih uspomena. „Dragi trenuci su mi bile probe, druženje s kandidatima, s mentorom i sa svim ljudima koji su bili u organizaciji. To su bili ljudi koji su predivni, koji su nas podržavali. Dragi trenuci su mi bili i svi nastupi, jer oni su bili vrijeme za pokazati sve ono što si spremao. Možeš li ti to? Jesi li ti u stanju izvesti to pred toliko ljudi? Sa svakim novim liveom na televiziju motale su se misli što ako pogriješim, falšam, ako padnem, osramotim se… U tom smislu je bilo dosta zahtijevno. Pogotovo za nas koji nismo imali toliko iskustva s kamerama. Bilo je i zahtijevno u smislu da je Voice oduzimao jako puno vremena. Ima osjećaj da ljudi misle da to funkcionira na način da odabereš pjesmu, odradiš nekoliko probi i pjevaš. Nikako nije tako. Iza toga se krije jako puno snimanja za društvene mreže, proba, intervjua, odabir šminke, garderobe,… Uz natjecanje je trebalo stići i na smjene na posao, predavanja, pa ispite,… Voice je ogroman projekt u kojega se trebaš dati da bi nešto uspio“, kazala namje Ana.
Pred kamerama smo mi vidjeli samo one lijepe stvari i izvedbe. I svima nam to sve izgleda tako lako. No, nikako nije tako, otkriva nam Ana… Jaaako puno posla se odvija iza kamera. Upravo je ta stvarnost koja je na televiziji i stvarnost koja je iza kamere najveća zabluda o ovakvim produkcijama kao što je The Voice i slične emisije. „Treba odabrati pjesmu, dobiti pravo na njeno izvođenje, pa to nekad ne uspije, onda bend treba uvježbati novi aranžman, tu su kostimi, garderoba, puno ljudi na produkciji… Sve je to puno više od onoga što se vidi na malim ekranima“, otkiva nam Ana.
Dok je bila na putu ovog natjecanja, mogli smo vidjeti i da Ana ima neki drugačiji ukus za glazbe. Njezin izbor glazbe i onoga što voli, barem smo tako mogli primjetiti, nije ono što se masovno nudi, tj glazba lakih nota. Ako bi krenula u glazbi, ona ne zna što bi od žanra voljela raditi. „Uvijek volim da je lijep tekst, da ga mogu osjetiti i prenijeti. No, koji bi to žanr bio, to još ne znam. Ako krenem s glazbom, valjda ću tada znati“, kazala nam je Ana.
Iako je glazba ukus o kojem se ne raspravlja i svatko voli drugačije, nas je zanimalo i kako Ana vidi glazbeni ukus ljudi u Hrvatskoj, ali i u Hercegovini. „Svaka vrsta glazbe ima svoju publiku. To mi je nekako i logično za glazbu. Vidim da su glazbeni ukusi kod nas raznoliki i to mi je zanimljivo. Ništa me ne smeta i drago mi je da postoji publika za sve žanrove. Ja isto volim slušati sve. Možda mi je malo žao što nema nekih novih glazbenih lica u onim žanrovima koje ja najviše volim, a to je jazz i blues“, otkriva nam Ana.
Vraćamo se na Voice. Jednom nam je Ana rekla da je samo htjela probati natjecati se. Je li joj danas drago taj pothvat ili ipak ne? „Drago mi je da sam se odvažila. Bilo je zanimljivo, u nekim trenucima i stresno. Na kraju kad je sve prošlo, mogu reći sama sebi da sam uspjela. Svima koji imaju neki talent želim da se pokušaju u njemu ostvariti. Jer nikada ne znate kakav će ispasti taj put, koga bi mogli upoznati, koja vrata biste mogli otvoriti“, zakljkučila je Ana.
Što god radili treba hrabrosti, upornosti i žrtve. U svakom pothvatu žrtva se nameće kao potrebna. Što je onaveća, rezultat i uspjeh su veći. Iz života i puta naših troje sugovornika koji su nominirani za Večernjakov pečat upravo smo to nekako i mogli vidjeti.
