Adventski vijenac germanskoga je podrijetla i iz krajeva Sjeverne Amerike. Plete se od zimzelenih grančica ukrug koji označava tijek vremena i u konačnici Boga kao gospodara povijesti. Četiri svijeće na ovome vijencu simboliziraju godišnja doba: zimu, proljeće, ljeto i jesen, zatim razdoblja Božjih zahvata u svijetu i povijesti prije Krista, a ta su: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i zemaljski svršetak a novi nebeski početak, zatim simboliziraju proročke riječi što osvjetljavaju noć iščekivanja i pojavak Sunca pravde (Mal 3,20, Lk 1,78), te četvore godišnje kvatre (prema četiri godišnja doba; posni i pokornički dani), od kojih su jedne i očićke. Adeventski vijenac postavlja se na vrata kuća, u domove i crkve, te na druga prikladna mjesta. U crkvi se svake nedjelje došašća pali po jedna svijeća do četvrte nedjelje kada zajedno gore sve četiri svijeće. Njihov plameni sjajni kliktaj najava je božićne radosti i sreće, te vječno svijetle, svjetlosno lijepe Božje orkestracije ljubavi prema svijetu i čovjeku, koji je malo manji od Boga, malo manji od anđela (usp. Ps 8).
U nekim krajevima u došašću priređuju se raznovrsne procesije – “chiara stella“ = “sjajna zvijezda“, ulicama naselja kojima se navješćuje skoro rođenje Spasitelja, zatim oponaša se putovanje Josipa i Marije na popis pučanstva u Betlehem, potom traganje za smještajem – “posadas“ iz španjolske i latino-američke baštine, u Betlehemu gdje se rodio novorođeni Kralj i sl.
Osvijetljeni Ramski križ
Mise zornice u došašću. U došašću postoji praksa u svagdanima slavljenja svetih Misa zornica, koje počinju ujutro u 6 sati, dakle u zoru, pa po tome i naziv zornice, što je povijesno povezano sa slavljem svetih Misa u prvim kršćanskim vremenima i to “ante lucem“, u zoru, prije izlaska sunca. Na te Mise narod dolazi rado iz više razloga, a jedan je svakako uživljavanje u zoru našega spasenja što ju je započeo Isus Krist. On je Zora i Sunce našega života. Sol invictus! Nepobjedivo sunce! Ništa nema ljepšega kao ustati se u zoru i odati hvalu Bogu, njegovu Sinu Kristu i Duhu Svetome. To je i tjelesna i duhovna tjelo/vježba. Krist je novo Sunce čovječanstva kojemu se uvijek radujemo, poglavito u tami života kada nam zasine svojom milošću. Hrvatski su pisci i pjesnici napisali mnoge pjesme o zornicama, adventu/došašću, a na svoj način izrazili su se i ostali naši umjetnici i stvaratelji. Uostalom, početci naše književnosti vezani su, među ostalima, i za proslavu došašća i Božića, te božićnoga vremena.
Adventsko i božićno koledanje. Tijekom došašća, a negdje otpočne i prije, imamo pojavu koledanja (ltinski: calendae i od ove riječi dolazi kalendar), odnosno razdoblje godine kada mladići i djevojke pjevaju raznovrsne pučke popijevke uz igru. To je obred veselanja. Ovaj narodni oblik radosti ima višeslojno značenje, poglavito za djecu i mlade, jer se oni kroza sve to druže, upoznavaju i socijaliziraju, te se pripremaju za veliki blagdan u svome životu, a taj je rođenje Djeteta u svojoj sredini i u sebi samima.
Odsuće ženidaba u došašću i božićnica. U došašću se nisu obavljale svadbene svečanosti, jedino su se obavljale prosidbe i ženidbeno-udadbeni dogovori između mladenaca, te između njihovih roditelja. To je bilo sveto vrijeme u kojem nije bilo naglašeno nikakvo vanjsko slavlje, a svadbe nisu mogle biti bez radosti i veselja što se očitovalo kroz igru i pjesmu. Koledanja iskaču iz ovih okvira, jer ona imaju drugu i dugu tradiciju. U došašću se pomagalo onima koji su nemoćni ili siromašni, te sve što im se učinilo, zvalo se božićnicom. I danas se božićnicom naziva dodatak radničkoj plaći uoči Božića (a dodatak uoči Uskrsa naziva se uskrsnicom). Budući da su to dva stožerna blagdana u kršćanstvu, kojima prethodi razdoblje pripreme kroz molitvu, post, pokoru i dobra djela (karitativni aspekt), iz svega toga nikle su i spomenute riječi u svezi s dodacima radničkoj plaći koja nikada nije posve dostatna u odnosu na raznovrsne potrebe radnika i njihovih obitelji.
I mladencima je to bio jedan od prvotnih zadataka da bi jednom u bračnoj i obiteljskoj zajednici mogli jedno drugome pomagati kao i svima ubogima i potrebnima.
Ovdje spominjemo i središnji blagdan, svetkovinu s osminom – Božić (od Bog – Božić). Glavni i središnji blagdan nakon četiriju nedjelja došašća i nekih spomendana i jedne svetkovine Bezgrješnoga Začeća B. D. Marije jest Božić, nakon kojega slijedi božićno vrijeme u kojem je blagdan Bogorodice Marije prekretnica vremena, tj. Nova godina. Božić počinjemo slaviti Misom polnoćkom, Misom na samu razdjelnicu dana i noći gledano kalendarski. Za vrijeme te Mise pjevaju se božićne popijevke koje hrvatski narod ima kao nijedan drugi narod. Mi smo na tu kulturnu baštinu veoma ponosni. Uza sve to postoje i razni običaji što su nastajali kroz dugu našu povijest i oni čine našu kulturološku, narodnosnu i vjersku baštinu. Običajnik je dobrano sličan onome iz svakidašnje životne proze.
Nikolinjske priredbe
Adventski običajnik. Uoči došašća priprema se zimnica u raznim oblicima i za sve potrebe života. Postoji nabavna i prikupljačka strast svojstvena čovjeku potrošaču, koju ne smije zanemariti primjereno vlastitim obiteljskim potrebama. Kolinje je jedan od najznačajnijih događaja. Tada se okupljaju rođaci, susjedi i prijatelji za zajednički posao oko spremanja mesnih proizvoda u više inačica. Tu je uz posao pripovijedanje, pjesma i opće veselje tako da taj rad i ne umara nikoga nego ga veseli i raduje. Budući da se sve to događa ne tako daleko od Božića, ovaj blagdan ima obilježje i izobilja uza sve one nabrojene duhovne odrednice.
Dan sv. Barbare, Barbarinje, Varina. Na ovaj dan sv. Barbare mučenice u nekim našim krajevima sije se pšenica u posebne posude, nagrađuju se dobra djeca darovima i poučavaju da trebaju uvijek biti dobra. U pojedinim dijelovima hrvatskoga naroda nastale su pripovijesti i pjesme u čast sv. Barbari, što ulazi u krug usmene narodne književnosti, kao i mnogi drugi pučki književni oblici.
Dan sv. Nikole, Nikoldan, Nikolinje. Uvijek je bila živa svijest o Nikolinju kod nas iako u pojedinim razdobljima, primjerice doba komunizma, nije bilo učestalo. Danas je veoma razvijen osjećaj za ovoga sveca koji obdaruje dobru djecu a lošu krampus kažnjava iako mu sv. Nikola ne dopušta svojim štapom i dobrim anđelima, te ih tako potiče ne bi li i ona postala dobra. U obiteljima roditelji svojoj djeci stavljaju razne darove u čizmice i cipelice što ih uz priču postave na prozore govoreći djeci da će doći preko noći sv. Nikola sa svojim anđelima i u njihovu očišćenu obuću donijet će svoje darove, koje će oni pokupiti u ranim jutarnjim satima. Ovdje je trebalo djecu potaknuti da sami, možda prvi put, temeljito očiste svoju obuću, čizmice i cipelice, i tako je pripreme za sv. Nikolu koji će “doći, čak sići s neba s anđelima“ sa svojim darovima da ih stavi samo u očišćenu obuću. Druga pedagoška činjenica jest da se ranije ustanu sami i da pogledaju čime je nagradio sv. Nikola sa svojim anđelima njihovu marljivost i dobrotu.
Postoje vrlo razvijeni pučki igrokazi što se izvode za blagdan ovoga Božjeg ugodnika. Sve je to kolektivni oblik odgoja djece za dobrotu što nam dolazi s Kristom. I u školama se prakticiraju nikolijade kao i u drugim odgojnim dječjim ustanovama, a nikolijade su priredbe s popijevkama, recitalima, igrokazima i igrama u čast sv. Nikoli, a na kraju pojavljuje se i taj svetac u svojoj odori s anđelima, a iza njega oblijeću krampusi s lancima i zvonima, te ometaju sv. Nikoli dijeljenja darova dobroj djeci. Dok oni to pokušavaju, sv. Nikola svojim štapom odgoni krampuse i tako ulijeva sigurnost u dušu dječice koja su bila dobra, a njegova je želja da i ona loša djeca budu također dobra u obitelji, školi i crkvi, te na ulici i u društvu uopće.
U neka vremena, pogotovo u doba komunizma, na državnoj razini slavio se Djed Mraz (ateizirana sredina treba također nadomjestak za odbačene religijske svetinje, jer čovjek je ovisan o religijskim porukama), o kojemu postoje ispjevane pjesme i ispisane priče. U novije doba uveden je i Djed Božićnjak koji je svojevrsna sinteza mnogih običaja, a posebice kršćanskih o igrivosti i roditeljskoj darežljivosti svoje djece. No, ipak je sve to nadživio i nadišao svojom pojavom sv. Nikola u crkvenom razdoblju došašća.
prof. Ilija Drmić
