Danas se obilježava 29. godišnjica ubojstva 33 hrvatska civila koje su u selu Grabovica, između Mostara i Jablanice, u noći s 8. na 9. rujna 1993. godine ubili pripadnici tzv Armije RBiH. Masakr su počinili pripadnici postrojbe “Crni labudovi”. Na okrutan način ubili su 33 civila Hrvata. „ I danas na 29. obljetnicu u Grabovici je tužno. Prije svega jer ni nakon 29 godina mi ne uspijevamo pronaći niti jednog od ubijenih za čijim posmrtnim ostacima još uvijek tragamo“, kazao je za naš radio Josip Drežnjak, predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika „Grabovica 93.“.
Po izjavama upućenih, u noći 8. na 9. rujna 1993. se iz Grabovice cijelu noć čula pucnjava, a idućeg dana ujutro se pročulo da je nad civilima Hrvatima napravljen pokolj. „Inače, pripadnici Armije Bosne i Hercegovine su još 10. svibnja 1993. godine vojnički zauzeli Grabovicu. Oni su dakle četiri mjeseca živjeli s civilima u Grabovici. Tijekom, planiranja akcije Neretva 93 dolazi još vojnika i kuće se dodatno popunjavaju. U večer 8. rujna najprije je ubijen u svojoj kući Pero Marić, tada su ubili i njegovu suprugu. Ujutro 9. rujna su krenuli od kuće do kuće i svakoga koga su zatekli su ubili. Dva dječaka su preživjela koja su nažalost svjedočila ubojstvu svojih roditelja, sestre Mladenke koja je imala četiri godine, bake i djeda… “, kazao je za naš radio Josip Drežnjak.
Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a “Firule” i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. „Nažalost, svjedočio sam kada su tijela bila izložena prilikom obdukcije, a o zločinu najbolje govore upravo ta izvješća. Sve je u tom smislu dokumentirano “
Po izvršenju ovog pokolja, pripadnici Armije su izdali naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. „I danas kada čitate mnoga izvješća iz toga vremena, ona govore nešto što nije istina. Pa se tako izvjestilo da je te noći došlo do žestokih sukoba između pripadnika Armije i HVO-a. Istina je da je tu bilo osamnaest žena, puno staraca i djece. Još jedna laž je i broj ubijenih. Mi smo tada dobili 13 tijela na razmjenu i tvrdili su da je toliko poginulih. No, istina je da je ubijeno 33 ljudi. Tijela koja smo dobili na razmjeni također su bila nepotpuna, a posmrtni ostaci su bili izmješani“, kazao je Josip Drežnjak.
Za zločin u Grabovici Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno je kaznene odgovornosti oslobodio načelnika Glavnog stožera vrhovne komande tzv. Armije RBiH Sefera Halilovića, kreatora operacije “Neretva ’93” u kojoj je počinjen taj zločin. Pred domaćim sudovima u BiH odgovarali su bivši pripadnici tzv. Armije RBiH, i to za pojedinačna ubojstva, ali nitko za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i po zapovjednoj odgovornosti. Do danas je presuđeno petorici pripadnika Armije RBiH; na devet godina zatvora osuđen je Mustafa Hota, na deset godina Enes Šakrak, dok su Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić osuđeni na po 13 godina zatvora. „O zločinuu u Grabovici raspravljalo se i pred međunarodnim sudom u Haagu. No, mnogi dokazi koji su danas dostupni, tada nisu bili dostupni, kao što su direktive koje je Halilović pisao s isturenog komandnog mjesta u Jablanici. S obzirom da ratni zločin ne zastarijeva, mi se stvarno pitamo što se događa. Jer svu dokumentaciju u Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine mi smo uredno predali. Mnogi su svjedoci nžalost do danas i umrli, vrijeme prolazi i sve je teže nešto napraviti. Imate na internetu i svjedočanstvo generala Karića koji je puno toga kazao. No, pitamo se zašto se nije nešto poduzelo dok je bio živ. Pitamo se čeka li se da svi umru, pa da se taj zločin jednostavno zaboravi iostane nekažnjen, jer eto, koga kazniti kad su svi umrli“, kazao je Drežnjak za naš radio.
Istaknuo je da je ipak svima najvažnije pronaći nestale. „Pitamo se kako je moguće da su pripadnici Armije bili s njima četiri mjeseca, počinili što su počinili i godinama nakon zločina. Mislim da netko mora znati informacije. Ono što znamo je da je puno tijela završilo u Neretvi. Do danas ona sigurno su negdje zakopana, mi tražimo da nam se nakon ovoliko godina otkriju lokacije pobijenih“, kazao je Drežnjak stavljajući naglasak na institucije da su one te koje moraju pokrenuti stvari s mrtve točke.
