– Šanse za još jednu pandemiju u sljedećih 20 godina, bilo prirodnu ili namjernu, veće su od 50 posto – nedavno je izjavio Bill Gates, četvrti najbogatiji čovjek na svijetu. Gates je još 2015. upozorio na to da svijet nije spreman za virusnu epidemiju, a njegova posljednja knjiga nosi naslov “Kako spriječiti sljedeću pandemiju”. U njoj se zalaže za stvaranje tima za “globalni odgovor na epidemiju i mobilizaciju”, koji bi se sastojao od 3000 stručnjaka za zarazne bolesti i kojim bi upravljala Svjetska zdravstvena organizacija. Financiranje tog projeka koštalo bi otprilike milijardu dolara godišnje, koje bi, kako predlaže osnivač Microsofta, osigurala skupina milijardera filantropa.
Gates, arhetip moralnog milijardera, već godinama samouvjereno izjavljuje da su “poduzetnici i poduzeća idealni medij za spašavanje svijeta”. I, s obzirom na duboko uvredljiv stadij nejednakosti koju generira moderni kapitalizam, nije (potpuno) u krivu. Golema financijska moć omogućuje oligarsima poput Gatesa, kako slobodno tržište obećava, kupovanje svega što nude šarena i siva ekonomija, pa tako i političkog utjecaja okupanog u mirisavo dobročinstvo. Međutim, kakve to osobne ekspertize nude bogataši pri rješavanju, recimo, javnozdravstvenih tegoba? Ili, preciznije, jesu li mozgovi milijardera ti koji će “spasiti svijet” ili je za to pak nešto osposobljeniji novac zatočen na njihovim računima?
IGRA NULTE SUME
U igri tržišnog natjecanja kasta milijardera napravila je nešto bolje od drugih: ponudili su sjajnu ideju ili izvedbu, osigurali lukavi marketing ili bili efikasni u eksploataciji ljudi i resursa. Kupci su htjeli njihove proizvode i usluge te su im za njih davali svoj novac. Pritom ćemo, praktičnosti radi, zanemariti da je Elon Musk najbogatiji čovjek na svijetu zbog cijene Teslinih dionica i da Warren Buffett nije nikad nikome pružio proizvod ili uslugu, nego je samo mešetario, tako negirajući kapitalističku tezu o “privređivanju nuđenjem dodatne vrijednosti”. Svakako, megabogati su ljudima dali ono što misle da žele samo da bi im uzeli ono što znaju da im treba – ekonomsku slobodu.
Danas dvadesetak ljudi posjeduje više nego pola svjetske populacije. Ekonomija planeta s ograničenim resursima je igra nulte sume; da bi netko nešto dobio, netko drugi to isto mora izgubiti. Sada groteskno bogati “filantropi” obećavaju popraviti društvene probleme, nudeći viziju koja stavlja naglasak na saniranje posljedica umjesto na uklanjanje uzroka. Jer uzrok su, jasno, oni sami. Zapravo, prvi simptom autentične filantropije bit će kad netko s Forbesove ljestvice 100 najbogatijih ljudi na svijetu stane pred kameru pa upita sebe i javnost: “Kakav je to sustav koji je meni, i ovakvima kao ja, dopustio da zgrnem ovoliko novca?”
“Filantropija” dolazi od grčkog “ljubav prema čovječanstvu”, a percepcija javnosti o njoj obično je usredotočena na donatore i koliko oni zapravo vole čovječanstvo. Danas je Amerika, odakle dolazi osam od deset najbogatijih ljudi svijeta, najfilantropskija svjetska nacija, dijeleći potrebitima godišnje oko 470 milijardi dolara. Jasno, neoliberalni kapitalizam je, u partnerstvu sa statusom globalnog hegemona, doprinio tome da SAD postane četvrta najnejednakija država na svijetu, tako pripremivši pozornicu za ogromne količine, kako je tamošnji tehnološki i financijski milijarderi nazivaju, “strateške” i “poduzetničke filantropije”, koja se pokazuje kao jedna od najbrže rastućih industrija globalne ekonomije, piše Slobodna dalmacija.
Ovaj, kako ga nazivaju, “filantrokapitalizam”, razlikuje se od tradicionalnih oblika filantropije jer uključuje kapitalistički, tržišno utemeljen i profitabilni pristup rješavanju najvećih i najhitnijih svjetskih problema. Umjesto da jednostavno ispišu ček, ultrabogati su aktivno involvirani oko ciljeva koje žele postići. Idealan je primjer “Giving Pledge”, ekskluzivna peticija koju su osmislili bračni parovi Gates i Buffett, a znači moralnu obvezu milijardera da polovinu svojeg bogatstva daju u različite svrhe; od borbe protiv siromaštva do poboljšanja globalnog zdravlja. Iako nije zakonska obveza, svrha ovog zavjeta darivanja nije samo navesti bogate da usmjere svoj novac na filantropiju, nego i da ih navede da ga “pametnije” ulažu, koristeći modele maksimizacije profita na javnom sektoru. U ovom je slučaju, obećavaju, profit koji nastoje maksimizirati društvena dobrobit i kvaliteta života.
Jedan od najpoznatijih primjera filantrokapitalizma je Zaklada Billa i Melinde Gates, čiji je globalni zdravstveni program bio ključan za rad na iskorjenjivanju bolesti kao što su dječja paraliza, malarija, tuberkuloza, ali i liječenje HIV-a u zemljama u razvoju. Zaklada “Gates” također je bila osnivački partner Gavija, Saveza za cjepiva stvorenog 2000. godine, kako bi se poboljšao pristup imunizaciji u siromašnim zemljama, a koji je trenutno ključni igrač u distribuciji cjepiva protiv COVID-a u zemljama u razvoju.
ZARADA DONIRANJEM
Poboljšanje sanitarnih uvjeta postalo je još jedan od fokusa zaklade. Bill Gates učinio je sve, od mahanja staklenkom izmeta na pozornici do pijenja vode iz destiliranih fekalija, u pokušaju da smanji stigmu i pokaže tehnološki napredak svojih napora. Zaklada je također financirala 20.000 američkih sveučilišnih stipendija za studente s visokim uspjehom i niskim primanjima koji nisu bijele rase. Ovo je najveća organizacija te vrste na svijetu, s više od 1600 zaposlenih i fondom od oko 50 milijardi dolara – više od BDP-a nekih zemalja – te je veći donator od, primjerice, Belgije, Kanade, Danske, Irske i Italije. Gatesovi su obećali da će se s vremenom odreći 95 posto svojeg bogatstva, od kojeg su već donirali više od 36 milijardi dolara.
Zaklada “Gates” je između 2015. i 2020. donirala 23,5 milijardi dolara, a od ulaganja je zaradila 28,5 milijardi dolara. Ova je organizacija također dala više od 250 milijuna dolara u dobrotvorne donacije tvrtkama čije dionice i obveznice posjeduje. Linsey McGoey, profesorica sociologije na Sveučilištu Essex, vidi ovo kao opasan sukob interesa. “Smatram to zapanjujućim, stvorili su jedan od najproblematičnijih presedana u povijesti zaklada tako što su otvorili vrata korporacijama da vide sebe kao zaslužne tražitelje dobrotvornih fondova u vrijeme kad su korporativni profiti na vrhuncu.”
Gatesi su oduvijek bili promicatelji genetskog inženjeringa, a u jednom svojem pismu posebno su pohvalili svoje partnerstvo s Monsantom, ističući da će njihova tehnologija pomoći “prehraniti svijet”. Zaklada je naročito fokusirana na transformaciju afričkih prehrambenih sustava, za što je potrošila gotovo šest milijardi dolara na programe razvoja poljoprivrede. Studije Svjetske banke i Ujedinjenih naroda su, unatoč Gatesovim stremljenjima, više puta zaključile da visokotehnološka poljoprivreda neće biti način da se to postigne jer GM usjevi, temeljeni na industrijskoj poljoprivredi, općenito nisu dugoročno povećali prinose, unatoč povećanim troškovima inputa. U drugu ruku, agroekološke prakse pokazale su se sposobnima za održivi rast produktivnosti.
Mariam Mayet iz Afričkog centra za biološku raznolikost rekla je o donaciji Zaklade “Gates”: “Genetski modificirani usjevi koji upijaju dušik nisu odgovor za poboljšanje plodnosti afričkog tla niti prilagodljivost ekstremnim vremenskim uvjetima. Afrički farmeri posljednji su ljudi koje se pita o takvim projektima. To često rezultira razvojem pogrešnih tehnologija, što si mnogi poljoprivrednici jednostavno ne mogu priuštiti.” Zaklada također vrši pritisak na vlade da donesu zakone i politike koje favoriziraju provedbu GM usjeva, koji zahtijevaju veliko povećanje upotrebe kemikalija, te je uključena u privatizaciju proizvodnje sjemena preko zakona o intelektualnom vlasništvu koji ograničavaju štednju, trgovinu, razmjenu i prodaju sjemena. Stoga će drevne prakse farmera biti kriminalizirane, pretvarajući sjeme u potpunosti u privatnu robu za kupnju i prodaju, uglavnom u korist američkog i europskog agrobiznisa.
Ipak, osnivač Microsofta sada bi konačno mogao dočekati ispunjenje svojih vlažnih filantropskih snova. Naime, 16 afričkih zemalja s ukupnom populacijom od 374 milijuna (gotovo 40 posto stanovništva kontinenta) više od 56 posto pšenice dobiva iz Rusije i Ukrajine, a o zaraćenim proizvođačima većinski su ovisni i zbog suncokretova ulja, ječma, kukuruza i soje. Ako se trenutni zastoj opskrbom nastavi, kontinent će trebati pronaći druga rješenja, a to je upravo prilika koju Gates već godinama čeka.
Još jedni filantrokapitalisti, bračni par Priscilla Chan i Mark Zuckerberg, još su 2015. godine 99 posto svojeg kapitala u Facebook dionicama namijenili dati kao donaciju “Chan Zuckerberg inicijativi” koja “unaprjeđuje ljudske potencijale i promiče jednakost”, koja se usredotočuje na tehnologije i strategije za rješavanje globalnih problema. Međutim, ovaj nadaleko slavljen čin nije bio obična filantropska donacija neprofitnoj organizaciji, nego društvu s ograničenom odgovornošću. Zuckerberg je objasnio da je odluka o doniranju vlastitoj kompaniji bila “stjecanje fleksibilnosti za učinkovitije izvršavanje njezine misije”.
Zuckerbergova sanacija štete
“Inicijativa Chan Zuckerberg” je 2017. dodijelila više od tri milijuna dolara za pomoć stambenoj krizi rastućih cijena u području Silicijske doline. Ironično, procvat tehnološke industrije u ovoj regiji, onaj čiji je Facebook bio predvodnik, dao je veliki doprinos krizi. Čini se da se ovom velikodušnošću Zuckerberg pokušao pozabaviti problemima nejednakosti bogatstva koje je stvorio društveni i ekonomski sustav koji je omogućio da se podijeljeni plijen uopće prikupi.
Problem je u tome što se dobrotvornom donacijom profitnom poduzeću – koje, za razliku od neprofitnih organizaciji, nema obvezu biti transparentno – ograničava koliko se bogatstva može oporezovati i naknadno reinvestirati u društvo. Porezni stručnjaci ističu činjenicu da bi se navedene dionice, unovčene ili dane nasljedniku, suočile s oporezivanjem kapitalnih dobitaka i poreza na nekretnine. Osim toga, svaka donacija koju da ova Inicijativa donijet će Zuckerbergu i Chan porezne olakšice jednake tržišnoj vrijednosti dionica.
PRIVATIZIRANJE DEMOKRACIJE
Inicijativa može učiniti mnogo više od dobrotvorne djelatnosti: njezin pravni status daje joj pravo da ulaže u druge tvrtke i daje političke donacije, što nimalo ne ograničava Zuckerbergovo donošenje odluka o tome što želi učiniti sa svojim novcem. Sve ovo ne znači da njegovi motivi ne uključuju neki izraz vlastite velikodušnosti ili istinsku želju za dobrobiti čovječanstva, ali isto sugerira da, kad je u pitanju davanje, uloga direktora omogućuje spoj velikodušnosti, zadržavanje kontrole nad onim što je dano i očekivanja da će dobiti nešto zauzvrat. Ova preformulacija velikodušnosti – koja se ne smatra nespojivom s kontrolom i vlastitim interesom – obilježje je “direktorskog društva”; onoga u kojem se korporativne vrijednosti primjenjuju na sve dimenzije ljudskih nastojanja.
Filantrokapitalizam je otišao toliko daleko da je počeo obećavati i obranu temeljnih ljudskih prava. Tako je Musk, prilikom kupnje Twittera radi “osiguravanja slobode govora na društvenim mrežama”, izjavio: “Twitter u sadašnjoj formi neće služiti kao imperativ za demokraciju i zato mora postati privatna kompanija.” Ovakav socijalni napredak, u vidu privatiziranja same demokracije, također je vođen osnovnim postavkama liberalnog svjetonazora. Naime, Musk će omogućiti slobodu govora tako što će je početi naplaćivati, rekavši da će tvrtke i vlade uskoro morati platiti “male troškove” za korištenje ove platforme, a obični korisnici morat će platiti za praćenje određenih profila.
Pečat društvene inferiornosti
Emma Saunders-Hastings, politička filozofkinja, u svojoj knjizi “Privatne vrline, javni poroci: filantropija i demokratska jednakost” kritizira filantropiju zbog “relacijske nejednakosti” koju proizvodi. “Altruizam nekih ljudi stavlja druge ljude pod njihovu vlast”, piše, opisujući takvu dinamiku kroz stvaranje “neprimjerenih hijerarhijskih društvenih i političkih odnosa”, pri čemu izrazi zahvalnosti doniranih nose pečat društvene inferiornosti.
U biti, ono čemu svjedočimo je prijenos odgovornosti za javna dobra i usluge s demokratskih institucija na bogate, kojima će upravljati direktorska klasa, a “filantropiju” se iskorištava za jačanje političko-ekonomskog sustava koji omogućuje malom broju ljudi da akumulira opscene količine bogatstva. Time se planira riješiti vječni jaz između dobročinstva (tradicionalno usmjerenog na davanje) i kapitalizma (temeljenog na težnji za vlastitim interesom).
Kako objašnjava povjesničar Mikkel Thorup, filantrokapitalizam počiva na tvrdnji da su “kapitalistički mehanizmi superiorniji od svih drugih (posebno države) kad je u pitanju ne samo stvaranje ekonomskog, nego i ljudskog napretka, te da tržište i tržišni akteri jesu ili bi trebali biti prvi kreatori dobrog društva”. U širem smislu, ovakva filantropija služi legitimizaciji kapitalizma, kao i njegovu sve daljem širenju u sve domene društvenog, kulturnog i političkog djelovanja. Ustvari, moglo bi se reći da je u pitanju inicijativa za privatizaciju države kao takve.
Uništavajuće davanje
Potpisnici navedenog “Giving Pledgea” su Joseph Craft, Vladimir Potanin i Mark Zuckerberg; direktor velike američke tvrtke za ugljen, osnivač kontroverznog programa zajmova kroz dionice i odgovornih za ozbiljno onečišćenje okoliša na Arktiku te kolovođa globalnog curenja osobnih podataka. Osim njih, donatori “Giving Pledgea” vode tvrtke koje doprinose iskorištavanju radnika, degradaciji okoliša i nejednakosti bogatstva.
Ovaj trend dobrotvornih ultrabogatih pojedinaca koji preuzimaju ulogu vlade prilično je alarmantan. Nedostaju im odgovornost, transparentnost i demokratska ranjivost. Sami biraju koja pitanja smatraju važnima, ulažući, ali i odustajući od projekata koji naiđe na poteškoće, što inicijative za promjenu i napredak čini nestabilnima. Konačno, filantrokapitalizam postavlja pitanje trebaju li probleme poput globalnog siromaštva i klimatskih promjena, koji mogu zahtijevati institucionalne promjene, rješavati milijarderi koji su često njihov izvor. Najgori ekscesi neoliberalnog kapitalizma kroz ovaj se mehanizam moralno pravdaju postupcima onih ljudi koji imaju koristi od njih. Preraspodjela bogatstva stavlja se u ruke bogatih, a društvena odgovornost nudi onima onih koji su iskorištavali društvo za osobnu korist.
PROMIJENIMO SVIJET, ALI NE KAPITALIZAM
Filantrokapitalizam se obično predstavlja kao komponenta socijalne pravde inače amoralnog globalnog slobodnog tržišta. U najboljem slučaju, korporativno dobročinstvo je vrsta dobrovoljnog poreza koji plaća najbogatijih jedan posto za svoju ulogu u stvaranju ekonomski ograničavajućeg i nejednakog svijeta. Ne mijenjajući fundamentalne postavke svojeg poslovanja, umjesto da “budu dobre”, korporacije prihvaćaju ideju socijalne odgovornosti samo kao sredstvo da “izgledaju dobro”, a da se ni na koji način ne dovodi u pitanje njihov temeljni etički ili politički stav. Isto tako, ova kultura “davanja” također pomaže kao štaka izrazito autoritativnom stilu rukovođenja poduzećima, pri čemu karizmatični “dobri gazda” vedri i oblači.
U govoru na Svjetskom ekonomskom forumu 2008. Gates je opisao kapitalizam kao sustav koji je “previše ljudi ostavio po strani”, pritom okrivivši “tržišne poticaje”. Onda je predložio, kao i mnogo njih prije i poslije njega: “Moramo promijeniti svijet – ali ne i kapitalizam.” On je za ovaj svoj prijedlog sustava koji dolazi nakon kapitalizma izabrao sintagmu “kreativni kapitalizam”, a koji predstavlja “pristup u kojem vlade, poduzeća i neprofitne organizacije rade zajedno kako bi proširili doseg tržišnih snaga tako da se olakša svjetska nejednakost”. Samo što opisani sustav, jasno, nije kapitalizam, koji god epitet zalijepili uz njega.
U idealnom svijetu, onom bez bilo kakve izvedenice kapitalizma, bilo bi mnogo manje institucionalizirane filantropije nego u ovom u kojem živimo, gdje ona postoji upravo zbog institucija koje ne dopuštaju pad potrebe za dobročinstvom. Zato, kad naiđete na neku humanitarnu akciju, koliko god ona imala lijepu i plemenitu svrhu, budite svjesni da je sam razlog njezina postojanja nefunkcionalno društvo. Ipak, dajte tu i tamo koju kunu, ali nikada više od milijun-dva, inače će Bill pozvati i vas da donirate pola svoje imovine. Al’, jebiga, treba ga razumjeti; prošla su tek tri mjeseca otkad se razveo.
Svakako, a kao što je jednom zaključio psihonaut i erudit Terence Mckenna, moramo smisliti način, osim ako nismo spremni objesiti vragolaste moćnike, na koji zaraditi novac na spašavanju svijeta. A čini se da nam odlično ide. Zarada, ne spašavanje svijeta. To valjda dolazi kad filantropi skupe dovoljno love da nam je vrate.
