Počinje omiljena zabava dokonih – sezona iščuđavanja nad cijenama na Jadranu koje će, pod utjecajem inflacije, ove godine možda i prvi put imati nekog smisla.
Ipak, neću se baviti cijenama kave i sladoleda na Stradunu niti proučavati koliko košta brodić za Lokrum jer su mi pažnju zaokupile ovogodišnje cijene smještaja, prije svega hotelskog.
Pažnju na to mi je skrenula prijateljica koja mi je otkrila da je 11 noći u jednom hotelu s tri zvjezdice i polupansionom u Primoštenu ove godine košta 16 tisuća kuna. Odmah sam u glavi počela preračunavati koliko smo nedavno platili petodnevno putovanje u Istanbul i shvatila da bih za taj novac mogla organizirati najmanje dva citybreaka u neke zanimljive europske destinacije za dvije osobe, i to s povratnom avionskom kartom, smještajem, i još bi mi ostalo za hranu i piće
Kopam malo na stranicama Booking.coma i otkrivam da su slične cijene više-manje diljem cijele obale. Pretražila sam ponude u nekoliko županija za termin od 23. do 30. srpnja za dvije osobe i koncentrirala se na hotele s tri zvjezdice. Cijene su zbilja i više nego europske, posebno s obzirom na ponude mnogih od tih destinacija.
Noćenje s doručkom u hotelu u Gradcu u sezoni 196 eura, u Biogradu pronalazim ponudu za 221 eura noć, a jedan hotel u Donjem Segetu želi mi uzeti 279 eura za noćenje s doručkom. Ponavljam, tri zvjezdice, klasična soba s kupaonicom, kafići koji se zatvaraju u ponoć i restorani sa smrznutim lignjama i pretpakiranim pommesom.
Dapače, pronalazim primjerak i jednog hotela s dvije zvjezdice na Dugom otoku. Nalazi se u jednome mjestu koji je sastavni dio općine u blizini, a u kojem za noćenje s doručkom traže 180 eura. Dakle, dvije zvjezdice.
Kad se k tome onda još pribroji trošak koji turisti imaju za prijevoz do Hrvatske (a većina ih ovdje stiže autima), a posebno ako još dođu s djecom, mnogi si ovih dana postavljaju pitanje je li ljetovanje u Hrvatskoj preskupo i kako će si ga ove godine uopće priuštiti prosječni Hrvat?
Pitanja su, naravno, posve suvišna, a ovdje ćemo ukratko objasniti zašto je to tako.
Prvo, zato što hoteli na Jadranu cijene formiraju, između ostaloga, prema platežnoj moći stranaca, a ne domaćih ljudi od kojih hotelska industrija u Hrvatskoj ne bi mogla preživjeti čak niti da je svedena na sve zajedno dva hotela. Prema svoj dostupnoj statistici, Hrvati uglavnom ljetuju u nekomercijalnom smještaju – čitaj, imaju vikse i apartmane – ili se pak krpaju po tuđim viksama i apartmanima, a samo lani u tom su smještaju ostvarili 4,5 milijuna noćenja, što sve govori u prilog da ih je većina opskrbljena infrastrukturom za ljetovanje.
Drugo, usprkos brojnima koji za uništavanje obale krive velike hotelske kompanije, tužna je činjenica da je domaća hotelska ponuda u smislu njezine količine zapravo mizerna, posebno ako je uspoređujemo s konkurencijom kao što su Grčka, Španjolska ili Turska. Dapače, udio hotelskog smještaja u Hrvatskoj spao je na otužnih 14 posto, dok ostatak uglavnom čine sobe i apartmani, a mnoge će začuditi informacija da kompletna domaća hotelska ponuda sa 177 tisuća kreveta u 2019. godini ne doseže niti polovicu broja hotelskih kreveta u Antaliji, u kojoj ima 260 hotela s pet zvjezdica te više od 400 tisuća ležajeva. Dakle, šanse da se taj smještaj ne popuni, kakve god mu bile cijene, ravne su nuli, posebno ako znamo da u svijetu godišnje putuje oko milijardu i 500 milijuna ljudi, odnosno svaki peti čovjek.
Treće, domaća hotelska ponuda, kao i ostatak turističkog sektora, čak 85 posto prometa ostvaruje u dva glavna mjeseca – srpnju i kolovozu – pa ne trebaju čuditi napori hotelijera da u tom kratkom razdoblju zarade dovoljno da iz toga financiraju poslovanja i u znatno slabijim mjesecima, a posebno u razdobljima zime kada je velik dio hotela na Jadranu zatvoren.
Ono što je, naravno, na dugom štapu jest pitanje koliko je dugo cijene moguće održavati toliko visokima i koliko će strancima, od kojih mnogi u Hrvatsku dolaze iz sentimentalnih razloga, trebati da otkriju kako u mnogim destinacijama za praktički isti iznos novca mogu dobiti bolju ponudu.
Osim toga, što se više putuje, to su ambicije tih putnika veće pa je upitno koliko će dugo domaća ponuda moći pratiti zahtjeve novih potrošača koji će od odmora tražiti znatno više od ležaljke i suncobrana.
I kako će se u tome snaći jadranske općine koje još nisu riješile niti pitanje kanalizacije.
