Ganga je hercegovački blues: Blues su pjevali robovi, a gangu naši paćenici

Tomislav Matković – Tomo uz tradicijsku glazbu živi i onu alternativnu, te je kako kaže ”uvečer na punk koncertu a ujutro s babama na radiju”

Di si rodijače’, ‘Di si rodice’, riječi su to kojima voditelj na Radio Grudama, Tomislav Matković*, dočekuje svoje vjerne slušatelje, uglavnom one koji vole i pjevaju gangu. Uz tradicijsku glazbu,Tomo živi i onu alternativnu, te je kako kaže ”uvečer na punk koncertu a ujutro s babama na radiju”. Spoj ta dva svijeta, ekipa iz širokobriješke produkcijske kuće Kadar, složila je u ‘Radio gangu’ – dokumentarac koji će premijerno biti prikazan na otvaranju 20. izdanja Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu. Matković kaže kako je sve krenulo davne 1999.godine kada je u Hercegovini stara generacija gangaša bila mnogo aktivnija nego danas.

”Zvali su u program i htjeli da im puštam gangu. Obzirom da je to neka forma od tridesetak sekundi, meni je to bila super fora i puštao sam gangu kao jingl. Zatim su se sve više krenuli javljati slušatelji, počele su dolaziti neke gangaške skupine na radio, snimali smo te tradicijske pjesme i tada se dogodio klik. Skužio sam da to nije baš ono bezvezno jaukanje, nego da tu ima nešto dubinski. Ima red, savršenstvo, nešto praiskonsko. Sama ganga, potresanje glasnicama, to je zaštitio UNESCO, i to je točka koja potječe još iz Ilira. Zanimljivo je da gangu ne možeš notno zapisati, nema takta. Nikad je netko drugi ne bi uz note mogao otpjevati, jer je nastala prije nota i taktova”, kaže Matković.

Ekipa iz širokobriješke produkcijske kuće Kadar odlučila je dokumentirati vašu priču. Kakve su bile vaše reakcije na tu ideju?

Nije mi bilo jasno šta će oni snimati film zbog mene. U staroj duhanskoj stanici u Imotskom, u vrijeme skvotanja, razvila se dosta dobra alternativna scena. I njima se svidjela ta priča, s jedne strane underground, punk i alternativa, a s druge strane ganga. Različite stvari spojene u jednoj osobi. Tako da to nije priča o meni, ja sam samo poveznica između dva različita svijeta. Ja sam taj čovjek koji je išao u ta dva svijeta i njima je to bilo zanimljivo. Uvečer na punk koncertu, ujutro s babama na radiju. Martensice uz komin. Starke uz gusle. Dva različita svijeta koja se upravo u Hercegovini spajaju. Svuda u svijetu alternativa negira tradiciju, tradicija negira alternativu a upravo ovdje u Hercegovini se ta dva svijeta, ne samo u mom slučaju, spajaju.

Rekli ste kako ste imali sreću da ste sekao dijete gastarbajtera rodili u Njemačkoj, pa niste dobili taj dojam da je ganga primitivna glazba. Što kažete onima koji to tvrde?

Razumijem ih. Ganga je opora, kao i hercegovački čovjek, kao čovjek s kamena. U tom nekom prvom susretu s njim prvi dojam je da je tvrd i opor. Tek nakon nekog vremena kad se taj čovjek otvori, vidi se da je to jedna druga priča. Ganga je ranije bila mnogo više omalovažavana, u vrijeme kad je bilo više netrpeljivosti prema Hercegovcima i Imoćanima, sad i više nije toliko. Moja sreća je da nisam se rodio u njoj, kao svi mladi ovdje, nego sam izvan nje stajao i tako sam je mogao promatrati. Ušao sam bez predrasuda, muzikološki, istraživački.

Možemo reći da je ganga težačka pjesma. Je li pogrešno uspoređivati je s hercegovačkim bluesom?

To je upravo to. Jer blues je pjevanje robova kod teškog rada, a i sve ove naše generacije unatrag su na neki način živjeli teško. Na našem području su uvijek bili sukobi, ratovi, uvijek je našeg čovjeka netko jahao. To je bilo jedino što mu je ostalo. Ganga pjeva o svemu. Od rođenja do smrti, prijateljstva, ljubavi, prvim poljupcima, radostima…Pjeva o seksu, i ljudi sa strane, ovi pod navodnicima s višeg kulturološkog nivoa, nam spočitavaju kako je to primitivizam. Nije točno. Mi smo seks gledali skroz drugačije, nama je to bio dio prirodnog procesa – rođenje, smrt, seks.

Godinama već’narodskim stilom’ pričate sa slušateljima radija Gruda i ostvarujete jednu prisnu komunikaciju, kroz specifičan gotovo montypythonovski humor. Je li to ključ vaše bliskosti sa slušateljima?

Preko gange i slušatelja otkrio sam jednu drugu vrstu humora ovog čovjeka s kamena. Ali onog specifičnog hercegovačkog, tog pomalo iščašenog, montypythonovskog. Pogotovo te naše riječi, koje su meni bile zanimljive i koje pokušavam sačuvati. Kod mene nema gospodine ili gospođo, sve oslovljavam s ‘Di si rodijače’ ili ‘Di si rodice’. Počeo sam tako glumiti nekog starijeg čovjeka koji radi ‘u polju ‘, ‘sidi u gostionici’, i to je taj humor koji oponašam. Zato je neka fama oko Tome. Moj način humora ne bi funkcionirao nigdje drugo kao ovdje. Kad čujem novu riječ, obavezno pamtim i upotrebljavam, želim sačuvati starinski rječnik i ikavicu koju njegujem u eteru.Večernji list