Ruska agresija na Ukrajinu traje već 28. dan. Gine se. Rusi nemilice razaraju ukrajinske gradove. Urednica ukrajinskog portala Obozrevatel Irina Suškova ostala je bez muža. Neovisni ruski portal Meduza, koji se morao preseliti u Latviju, objavio je njezino pismo mrtvom mužu Viktoru.
“Pišem najstrašnije riječi u mom životu. Pišem ih na ruskom, zadnji put. Nas dvoje smo razgovarali na tom jeziku. Ne mogu ne pisati. Želim da cijeli svijet viče, da cijeli svijet zna – kakav si bio. Bez tebe znam samo jedno – pisati. Sjedim pokraj svog mrtvog muža. Moj život leži u njegovu grobu. Ti si moj život. Onaj život koji mu je brisao suze i govorio da me nikada neće ostaviti. Ti si onaj moj život koji me je tješio i milovao po kosi kad nisam bila dobro. Ti si onaj moj život koji me hvalio na svakom koraku. A ja sam se ponosila tobom. I zahvaljivala sam Bogu što ti postojiš. A ja kao da više ne postojim. Ne znam ni jednog tako dobrog, dostojnog, čistog Čovjeka kakav si ti. Bio si najbolji u svemu. I ne zato što si moj. Tako je bilo. Sve ti je išlo od ruke. Cijenili su te svugdje. U glavi će mi zauvijek ostati tvoje riječi. One laskave, ljubazne, jer druge mi nisi ni govorio. Ako smo donijeli doma nešto fino i ukusno, odmah si govorio kako ćemo to podijeliti, a ako se događalo nešto ružno, držala sam se tebe. Zbog sigurnosti. Mogao si reći samo ‘zzzzziza!’ i ja bi se smirila i sredila. Kad si s posla dolazio kući, imao si pune džepove čokoladica, da ne budem tužna. A svima si se hvalio kako dobro kuham i dijelio si te obroke s prijateljima na poslu. Nikada nisam primijetila da si se ičega bojao. Nikada. Uvijek si bio nasmijan, i onda kad sam znala da je loše. ‘Obukao sam toplu odjeću i jeo sam’, govorio si u svakoj prilici. Planirao si posjet roditeljima.
‘Je li bilo da ti nisam nešto ispunio’, šalio si se na moje bedaste bedastoće. ‘Bit će ti bolje, bit će sve dobro, pa još moramo rađati djecu’, ‘Pusti sad posao, glavno je da budeš zdrava i sretna’, ‘Želim jednu malu curicu’, govorio si mi svaki dan. Uvijek si mi pomagao. Mogla sam te zamoliti sve na svijetu. ‘Kakva si ti tu zapovjednica?’ šalio si se širokog osmjeha. ‘Ma, još gore, ja sam žena zapovjednika’, govorila sam ja i ljubila te u nos. Mogla sam ti sve reći, sve ono što se nikada nikome nisam usudila. A ti si me razumio. Nakon svadbe, uz srce na mom profilu, dodao si kućicu i rekao: ‘Sada si ti moj doma zauvijek’. Znala sam da ćemo u starosti biti nepodnošljivi (zzzzizza, opet rajngla nije na svom mjestu, ‘zzzzizza, opet je netko bio na kavi i nije kupio kupus’). Znala sam kakve oči će imati naša djeca. Odavno sam isplanirala što ću ti kupiti na prvu godišnjicu braka. A sada ti stavljam buket na grob. Zadnji put kad smo razgovarali rekao si mi da se brineš za moj miran san. A sada ću ja brinuti za tvoj do kraja svog života. Ti si bio časnik pošten i pravičan dok ovi prokletnici i ne znaju kako je to biti. Ti si moje srce. Ti si moja duša. Bio si i ostat ćeš zauvijek. Volim te beskonačno i ponosim se time. Proklinjem ove fašiste zbog tebe, mili moj, zbog naše nerođene djece, za ukradeni nam život, i tvoj i moj.
Sjedim pokraj svog mrtvog muža. Udovica sam u 25. godini. Moj život su uništili neljudi. Moj život ukrala je j***na Rusija.”
