“Sutradan“ nakon svoga mesijanskog pohoda, svečanog dočeka u Jeruzalemu i boravka u njemu, Isus je sa svojim učenicima i apostolima krenuo prema Betaniji. Izišavši iz svetoga grada gdje je središnja točka Sion, prošli su kroz maslenike prema Poljima, koja se nalaze na pola puta između Jeruzalema i Betanije. Stigavši do Betanije, uputili su se prema potoku Cedronu i prešli preko njega u blizini Ovčjih vrata. Betanija se nalazi na jugoistočnom obronku Maslinske gore. Inače je to mjesto staro naselje u Palestini i još uvijek zanimljivi arheološki lokalitet s vrijednim biblijskim nalazima i potvrdama. Spominje se u evanđeljima kao mjesto prebivališta dviju sestara Marije i Marte, te njihova brata Lazara, kojega je Isus uskrisio nakon njegova četverodnevnoga boravka u grobu.
Pogled na smokvik gdje se nalazila smokva koju je Isus usahnuo, zatim maslenik, Getsemanski vrt i pokraj njega Crkvu svih naroda – “Baziliku agonije“
Na obali potoka Cedrona nedaleko od toga prijelaza nalazila se lisnata smokva. Čim ju je Isus zamijetio, otišao je do nje da bi ubrao njezin plod, te da bi ga pojeo jer je bio gladan. Približivši joj se, uvidio je da na njoj nema plodova, “jer ne bijaše vrijeme smokvama“, ali je obilovala lišćem. Tada je Isus rekao ovome neplodnome stablu smokve: “Nitko nikada više ne jeo s tebe!“ Sve su to vidjeli i čuli njegovi apostoli i učenici, te su ostali zacijelo zaprepašteni zbog ovoga prokletstva (usp. Mk 11,12-14). Oni su znali da je Bog milostiv svemu, da “kroz prste gleda“ na grijehe ljudima i nuka ih da se pokaju za njih jer su nešto što kvari njihov život i međuljudske odnose, a pogotovo odnos s Bogom. Osim toga, znali su da Bog ljubi sva svoja stvorenja, sva bića i ne mrzi nijedno koje je stvorio (usp. Mudr 11,24-25). Možemo se pitati je li Isusovo prokletstvo proizišlo iz mržnje, a odgovor glasi da nije, jer stabla i sva ostala bića podložna su svojim oblicima nastajanja u smislu umnažanja i prestajanja njihova vijeka u smislu “smrti“, pa prema tome on kao Sin Božji može dopustiti prestanak postojanja stablu smokve, tj. da usahne i ne bude više ni kao ukras pokraj Cedrona, a pogotovo ostaje praznina glede plodova, koje će nadoknaditi drugo stablo opet Božjim providnosnim dopuštenjem.
Sjetimo se ovom prigodom da je prorok Ivan Krstitelj propovijedao narodu ove riječi, koje mogu unijeti određenu razinu tumačenja proklete smokve: “Već je sjekira položena na korijen stablima: svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda siječe se i u oganj baca.“ (Lk 3,9). Isus je svojim riječima sasjekao smokvu i spalio je do te mjere da je sva s korijenom usahla.
Smokva bujna lišćem u smokviku nedaleko od Getsemanskoga vrta
Ivan Apostol i Evanđelist piše u Otkrivenju ovu misao koju valja motriti u ovome izričajnom okružju: “Posred gradskoga trga, s obje strane rijeke, stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima.“ (Otk 22,2). I ovdje vidimo svrhovitost stvorenja Božjih: rijeke i stabla života. Stabla ne mogu rasti i donositi plodove bez vode, te da ne govorimo bez čega još nije im moguć rast i urod kao ni nama ljudima, ali to djelovanje nema svoja “razdoblja, vremena“.
Slijedi još jedan biblijski navod koji će nam poslužiti u razumijevanju Neplodne smokve. “Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Boga i kome je Bog uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.“ (Jr 17,7-8). U duhu ovoga nadahnutoga teksta proroka Jeremije možemo vidjeti optimističku sliku čovjeka koji je nalik stablu pokraj voda, a moguć je i zaključak o narodu u kojem je rođen Spasitelj da nije shvatio milost njegova dolaska i njegove riječi, tj. svoju blizinu pokraj voda milosti.
Isus je prokleo smokvu misleći na ono stablo koje mu je u svijest dozvalo neplodno religijsko i nevjersko stablo zajednice i ono loše ozračje u njegovoj domovini. Tu neplodnost vjerskoga i nedosljednog svekolikoga drugoga života i djelovanja Isus osjeća od prvoga svoga nastupa, pogotovo od ubojstva Ivanova i drugih događaja. Stoga sa svim svojim bićem iskazuje svoj ljudski gnjev, nakupljen u Jeruzalemu i drugdje po svojoj domovini za vrijeme svoga djelovanja, nad neplodnom smokvom kao simbolom što mu dočarava sav Izrael koji je neplodan u onom najdubljem pozivu na život u Bogu i za Boga. Ovo proklinjanje nedužne neplodne smokve, koju je Bog stvorio tu pokraj Cedrona koji pokatkd dobrano nabuja svojim vodama, te smokva nije oskudijevala suncem i vodom što očituje njezino bujno lišće, nije problem Isusova znanja ili neznanja o svrhovitom stvaranju stabla smokve, nego znakoviti iskaz njegove gladi što označava čežnju za plodovima u zajednici, kao i Crkvi koju uspostavlja od izbora apostola i učenika, te okupljanja Božjih sljedbenika i miljenika sve do slanja Duha Svetoga da joj tumači svaku riječ istine. To je jednostavno očitovanje tjeskobe, mučnine Sina Čovječjega i Sina Božjega. Uz literarno značenje i literarni doživljaj opisane proklete smokve, tu je i duboki duhovni sadržaj koji se očituje kroz taj Isusov iskaz ljutnje i nezadovoljstva.
Pogled na vrt sasušenih smokava u zimi
Valja reći da je ovdje riječ o prispodobi s naslovom Neplodna smokva. Naime, ova smokva, koja je bujna za oko velikim i lijepim smokvinim lišćem, očituje neke činjenice grješnosti od početka ljudskoga života na zemlji, što su postale nasljedne u obliku istočnoga, iskonskoga grijeha. Sjetimo se onoga zabilježenoga trenutka u Knjizi postanka i to grijeha praroditelja i susreta s Bogom pred kojim se razotkriva njihova grješnost i neposlušnost Božjoj zapovijedi. Tamo stoji zapisano: “Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“ (Post 3,7). Nama je ovdje zanimljivo da su od ovoga smokvina lišća sebi napravili prvu odjeću u povijesti čovječanstva. Druga činjenica u svezi s Isusovim proklinjanjem smokve, odnosi se na neplodnost vjerskih vođa njegova naroda, kao i samoga naroda, čija se vjera temelji samo na Isusovim čudesima, a što ako taj narod vidi njega na križu ili pak u prigodi kamenovanja, o čemu je Isus već razmišljao za vrijeme svečanog ulaska u Jeruzalem i boravka u njemu; tad su prostirali put cvijećem, maslinovim i palminim grančicama, a kad bude osuđen na smrt, onda će vikati: “Raspni ga!“ (Mk 15,13).
Evanđelist Marko nastavlja svoje pisanje i veli da se prisjetio apostol Petar toga trena gledanja na usahlu smokvu do korijena, te je Isusu rekao: “Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo usahnu.“ (Mk 11,20-21). On, Petar, govori Onome koji to već zna. To je tako, ako ovu rečenicu Petrovu uzimamo kao obavijest Isusu, ali ako je uzimamo u duhovnom i dubljem smislu, onda je ona objava s istinom o mnogim činjenicama. Naime, uključuje i to da je usahnuo vjerski život njegova naroda i narodnih vođa, da je usahnuo moral, vrijednosti, zakon sa svim brojnim propisima, napose i što je najgore usahnula je ljubav. Isus će svojim uzdignućem na drvo križa sve to vratiti, a napose će na čvrsto tlo postaviti Zakon ljubavi koji obuhvaća ljubav prema Bogu i bližnjemu, a bližnji može biti posve blizu i daleko na kraj svijeta. On je blagoslov i spas za Stari Zavjet, kao i za Novi Zavjet koji otpočinje njegovim dolaskom.
Don Ilija Drmić
