U početku korizme možemo razmišljati o našoj ljudskoj grješnosti, i to na temelju Ivanova evanđelja o preljubnici (Iv 8,1-11), što ćemo učiniti i ovom zgodom. Dobro će nam doći, jer čovjek je zaista grješno biće i najteže mu se boriti sa svojim vlastitim grijesima, ne s tuđima, nego sa svojima. Kad se svi borimo sa svojom slabošću i grješnošću, onda će u cjelini biti i uspjeha. A ako nemamo osjećaja za grijehe, smatrajući ih svakidašnjom prolaznom pojavom, onda je nemoguće uspjeti u borbi protiv grijeha. Grijesi utječu na mikrokozmos i makrokozmos. Namjerno sam uveo u ovaj svoj tekst ove dvije riječi jer njima želim dovesti u svijest pravu veličinu naših grijeha. Plod naših sveopćih ljudskih grijeha jesu zatopljenja, pandemije, ratovi, mržnje… i da ne nabrajam jer tome nema kraja! Valja se sjetiti da svaka Misa otpočinje ovim riječima: Priznajmo svoje grijehe da možemo dostojno proslaviti ova sveta otajstva… Najsvetiji čin Mise ne može biti bez kajanja svećenika i puka.
“Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen.”
Ivan otpočinje svoj opis sa spomenom na Isusa koji se uputio rano u zoru na Maslinsku goru, koja se nalazi istočno od Starog grada Jeruzalema koji je danas dio grada Jeruzalema, a inače ime je dobila po mnogim maslinama od kojih su neke sačuvane do danas i iz tih vremena. Dobro poznati Getsemanski vrt je ispod te Gore. Zacijelo su s njime išli i njegovi učenici i apostoli na tu Maslinsku goru. U zoru on je stigao sa svojima u Jeruzalem i po običaju najprije je došao u Hram, koji mu je poznat još iz dječačkih dana kad je u njemu raspravljao kroz tri dana s pismoznancima i tumačima Zakona, te ih impresionirao svojim znanjem i umijećem postavljanja pitanja kao i tumačenja pojedinih dijelova starozavjetnih tekstova do kojih su posebno držali stranački i vjerski predstavnici.
Čim se razdanilo i kad su saznali pojedinci da je Isus već u Hramu, brzo je to saznao narod koji je otpočeo hrliti k njemu prema Hramu i u Hram. Kad se narod sabrao, Isus je otpočeo svoj poučni govor koji je u jednom trenutku naglo prekinut. Naime, pismoznanci, sljedbenici farizejske sljedbe i drugi ovom zgodom su trebali s Božanskim Učiteljem razriješiti neke dvojbe glede određenih grijeha koje čine muškarci i žene. Prilika im je bila vrlo dobra, kao i prostor u Hramu i uokrušce njega, zatim tu je veći broj puka što je vrlo važno u ovakvim raspravama, a bilo je i podosta stranačkih i vjerskih predstavnika, poznavatelja Zakona i fenomena opće ljudske grješnosti.
Budući da im se sve izvrsno poklopilo i uklopilo u naris provjere Isusa Krista o griješenju određene preljubnice u tome njihovu gradu Jeruzalemu, gdje je i uzvišena i sveta točka grada brdo Sion, što je slika svega Božjega, čak i vrijeme je bilo idealno, pismoznanci i farizeji doveli su neku ženu koju su upravo toga dana zatekli u preljubu, zacijelo s nekim muškarcem. No, ti detalji nisu opisani jer se ide za jednim drugim vidom motrenja grješnosti. Ovdje je naglasak na ženi preljubnici iako samo po sebi valja razmišljati i o muškarcu preljubniku, koji je također grješnik. Čim je govor o preljubu, može se zaključiti da su oboje u braku, to znači žena ima svoga muža i ovaj preljubnik ima svoju ženu, te oboje njih zacijelo i svoju djecu. No, moguće da je riječ samo o preljubniku koji ima svoju ženu i sagriješio je bludno s neudatom ženom, dakle djevojkom, koju je jedini evanđelist Ivan opisao kao onu koja je učinila preljub i po tome taj evanđeoski odlomak dobio naslov Preljubnica.
Grijeh, pokajanje i oproštenje
Tu su ženu oni što su je i uhvatili u preljubu, a muškarac im je “pobjegao“ sakrivši se u nekoj od uličica grada, postavili u sredinu na Hramskom trgu okruženi znatiželjnim pučanima koji će sve to prepričavati do iznemoglosti da se bolje upamti. Kad je sve postavljeno, otpočela je predstava ovim riječima: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ Ovo su izgovorili pred ovim znatiželjnim pukom samo radi iskušavanja, pa da Isusa na temelju nekoga njegova odgovora suprotna njihovu mišljenju i tadašnjem duhu vremena, optuže i obruže, jer im je veoma smetao zbog prodornosti njegova Sinovskoga propovijedanja Boga Oca i Boga Duha Svetoga.
Čuvši sve te riječi i prozrijevši sve njihove namjere, Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu, ukazujući im time da brojeći ih bilježi njihove grijehe. Malo su bili strpljivi i čekali su na njegov odgovor, ali kad im je dodijalo čekati, a u ovakvim napetim situacijama vrijeme brzo odmiče a i nervi su razigraniji, otpočeli su navaljivati oni glavni priređivači ove predstave govoreći da im konačno rekne svoj sud o činu bluda ove žene. Isus se uspravi i upita ih: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ Isus je ovdje uistinu mislio na sve vrste počinjenih grijeha ovoga naroda, a ne samo na grijeh bludnosti (možemo riječ dobro shvatiti kad je dovedemo u odnos s riječju – za/blud/a = ocjena, sud ili postupak zasnovan na pogrešnim pretpostavkama i/li predrasudama; blud je ustvari ljudska zabluda). Izrekavši te riječi, ponovno se sagnuo i nastavio prstom pisati po tlu podsjećajući ih na njihovu pretešku grješnost kako su uistinu i sami zaključili.
Kada su čuli ove riječi svi, a napose ovi što su doveli preljubnicu k Isusu do Hrama, vrlo brzo su im udarile u moždane, a potom u srce, te najednom otpočeše odlaziti od Isusa i od dovedene žene jedan za drugim, i to počevši od starijih prema mlađima. Ta, mlađi su od starijih vidjeli, naučili i poprimili grješnost. Isus je zacijelo pokatkad i pogledao kako odlaze od ove žene kao i od njega koji je Sin Božji i Sin Čovječji.
Ženo, nitko te ne osudi. Ne osuđujem te ni ja. Idi i ne griješi više.
Na kraju ove najprije bučne, a postupno vrlo tihe drame osta Isus sam i žena ispred njega. Potom se Isus ustao i upitao ju je: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ova zabrinuta žena, koja je u sebi mnogo toga promišljala od jutrošnjeg odlaska iz svoje kuće do susreta s nekim oženjenim muškarcem preljubnikom u nekom gradskom zakutku gdje su je i mogli uhvatiti jer su je pratili, te je uhitili, odveli do trga ispred Hrama, pa sve do susreta s mnoštvom znatiželjnih ljudi, muškaraca i žena, mladića i djevojaka, te djece i dječice, pa sve do susreta i stidljiva pokajničkog pogleda Isusu u lice, na Isusov upit o osudi rekla je tiho, posve tiho, pomalo plačljivo i jasno: “Nitko, Gospodine.“ Isus je na to blago, milosrdno i s ljubavlju odvratio: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Ustavši se i prišavši k Isusu, sagnula se do njegovih nogu na koje je kanula pokoja suza iz njezinih očiju i poljubila ih, te se ustala i ohrabrila, te krenula prema svome domu.
U uličici gdje su je uhvatili u preljubu susrela je preljubnika, koji – kao da ju je nestrpljivo čekao, te upitao: “Što ti je Isus rekao?“ Tiho mu je šapnula: “Idi i odsada više nemoj griješiti.“ I dodala je ovu svoju rečenicu sa suzom u oku: Ovo vrijedi i za tebe, Jakove. Uzvratio joj je: “Hvala ti, Sara! Šalom/mir!“ I oboje su se brzo udaljili jedno od drugoga svatko u svome pravcu. I više se nisu susretali, ali su jedno za drugo molili do duhovnoga iscjeljenja.
Don Ilija Drmić
