Hrvatska politička i bankarska elita prepoznala je političku volju u Europskoj uniji za proširenjem eurozone te su ministar financija Zdravko Marić i guverner HNB-a Boris Vujčić uputili službeni zahtjev za pristupanje Hrvatske europskom tečajnom mehanizmu (ERM II), što je faza prije konačnoga uvođenja eura kao službene valute. Pri tome se pozivaju na ugovorenu obvezu Hrvatske da prihvati euro, ali ne spominju činjenicu kako nema vremenskoga roka do kada se posao mora obaviti, a očito ne namjeravaju niti provesti stručnu analizu o potencijalnim koristima ili šteti uvođenja zajedničke valute. Švedski su građani na referendumu odbili euro, dok hrvatski de facto nemaju mogućnost referendumskoga izjašnjavanja. Mađarska, Češka i Poljska očito nisu zainteresirane za ulazak u eurozonu, već kalkuliraju i procjenjuju isplati li im se to ili ne, dok je hrvatska strategija – ”idemo, pa što bude ”.
Katastrofalna bilanca
Ulaskom u ERM II, zemlje kandidati odriču se mogućnosti mijenjanja tečaja te za oko dvije godine, u slučaju ispunjavanja kriterija konvergencije, dobivaju euro kao službenu valutu. Doduše, Hrvatska je narodna banka i do sada održavala relativno fiksan tečaj spram eura te ne će biti zapažene promjene jednom kada uđe u mehanizam.
Hrvatski predstavnici temelje svoj zahtjev na dobrim makroekonomskim pokazateljima koji bi trebali potvrditi pripravnost zemlje za prihvaćanje europske valute. Hrvatska je zadnjih 25 godina održavala stabilnost cijena i financijskoga sektora. Bruto dug opće države u posljednje je tri godine smanjen za više od deset posto, a bankarski je stabilan i profitabilan. To su brojke kojima je teško naći zamjerku. Međutim, one važnije brojke, čime se također u zahtjevu hvale, nisu toliko pozitivne kako ih Marić i Vujčić prikazuju.
Hrvatska je navodno smanjila vanjske neravnoteže i postiže suficit tekućega računa, što je dijelom posljedica rasta izvoza zbog pristupanja Europskoj uniji, dok istodobno rastu inozemna ulaganja i pada nezaposlenost. Sumorna je stvarnost takva da je izvoz porastao, ali je uvoz porastao još više, naročito od pristupanja Uniji te je vanjskotrgovinska bilanca katastrofalna. Hrvatska ekonomija nije produktivna, što se odražava i na broj ukupno zaposlenih osoba, a taj je pokazatelj realističniji od stope nezaposlenosti. Broj zaposlenih raste, ali daleko sporije od pada stope nezaposlenosti te smo trenutačno na razini iz 2008. godine, što je znatno lošiji rezultat od zemalja iz našega okruženja. Priljev kapitala među najnižima je u Europi te uistinu nije jasno zašto ga ističu kao pozitivnu stvar.
Različita iskustva
Rasprave oko ulaska u monetarnu uniju očito ne će biti, ali je vjerojatno nemoguće predvidjeti kako će se on odraziti na hrvatsku ekonomiju. Hrvatska je u praksi ionako zemlja u kojoj se sve cijene određuju usporedbom s eurom, štednja je u eurima, itd. Nekih će promjena očito biti, posve sigurno doći će do rasta cijena koje u manjoj ili većoj mjeri prati rast plaća, što i nije od koristi za izvoznike, premda taj rast ne bi trebao biti izražen kao kod prvotnoga uvođenja zajedničke valute na Zapadu.
Zemlje s kojima se možemo uspoređivati imale su različita iskustva nakon uvođenja eura. Grčka, Italija i Portugal loše su prošli. Nakon uvođenja eura smanjila se kamatna stopa pa je došlo do snažnoga rasta zaduživanja, potrošnje i plaća, dok je produktivnost rasla sporije te je poremećena bilanca plaćanja koja je pokrivana snažnim rastom inozemnoga duga. Kriza iz 2008. godine zbog toga ih je snažno pogodila. Estonija, Litva i Latvija nisu imale sličnih problema. Slovačka, koja je za razliku od Češke, Mađarske i Poljske prihvatila euro i zbog toga nakon krize imala snažniju valutu, dugoročno nije zaostala u ekonomskom napretku. Čini se kako pripadnost euro obitelji nije ključan za ekonomski uspjeh jer postoje i pozitivni i negativni primjeri. Ključna je racionalnost vođenja ekonomske politike, dok valuta koja se koristi treba biti samo sredstvo razmjene i obračuna vrijednosti.
Znak odanosti
Euro Hrvatskoj ne nudi naročitu sigurnost, iako će njegovo uvođenje ipak doprinijeti smanjenju rizika pada valute i snižavanju kamatnih stopa. To treba iskoristiti, ali na kraju, naš ekonomski uspjeh možemo ostvariti jedino vođenjem kvalitetne makroekonomske politike, razvojem poljoprivrede i industrije, smanjenjem ovisnosti o turizmu, smanjenjem porezne presije na gospodarstvo, smanjenjem neracionalne javne potrošnje i slično.
Uvođenje eura u ovomu je trenutku više političko nego ekonomsko pitanje. To je znak odanosti projektu Europske unije te uistinu nema smisla da dugoročno pojedine zemlje ne prihvate euro kao vlastitu valutu, ionako im uspjeh ne ovisi o tomu. Kad-tad sve će zemlje Unije morati prihvatiti euro jer to na kraju nije niti stvar izbora, pa ni izbora hrvatske politike. Jednostavno, provodimo ono što nam je određeno, iako bi bilo poželjno ponekad glasnije zastupati svoje stavove kod stvaranje europske strategije.
Hrvatsko nebo
