Mnogo toga doživjelo je promjene u pandemiji. Premda je COVID-19 opak i okrutan najviše prema starijima, i mladi su izgubili mnogo. I njima se sve preko noći okrenulo i promijenilo.
Patili su, a tek ćemo s vremenom u potpunosti otkriti koliko, ne idući u škole i učeći na daljinu. Bili su prisiljeni ostajati kod kuće, u izolacijama, zaboravili su, a neki nikad nisu ni naučili, kako se zabavlja, piše Slobodna Dalmacija.
Šestog dana ožujka napunit će se dvije godine otkad su noćni barovi i klubovi u Lijepoj našoj zatvoreni. “Zenta”, “Central”, “305”, “Toxic”, “Kauri”, “Velvet”, “Vanilla”, “La Playa”, “Kocka”, “Kuka”, klub Bačvice…
Duža je lista splitskih klubova i barova s noćnim programom, lista zatvorenih vratiju. Od rujna prošle godine ukinut je program potpore kojim je država pomagala ugostiteljima plaćajući im fiksne troškove, sada su ovisni sami o sebi i o odlukama Stožera.
“Korona nam je svima u startu bila nepoznanica, s vremenom smo puno toga naučili. Nije sramota priznati greške, a sada je već svima jasno da su neke odluke Stožera bile upravo to – greške, potpuno beskorisne i treba ih ukinuti čim prije”, odmah će u glavu Domagoj Petričević, predsjednik Udruge noćnih klubova i barova.
“Zdravlje se pokušalo sačuvati, sada je vrijeme da se spasi ekonomija”, dodaje Gordan Šestić, vlasnik kluba “Zenta”. S obojicom smo popričali o nezahvalnoj situaciji u kojoj su se kao ugostitelji našli.
Svjesni da je teško “ispeglati” negativnu percepciju naroda spram ugostitelja, objašnjavaju nam da je riječ o poduzetnicima, a ne “avanturistima”, o ozbiljnim investicijama, uloženom kapitalu, godinama teškog rada.
Ujedinili su se u Udrugu noćnih barova i klubova, uvjereni da će zajedno moći više, ali su ostali na onom “radio, ne radio, njima je svejedno”. Pod “njima” svrstavaju one koji nas vode.
TREBA VRAĆATI KREDITE
Preko HAMAG-a su prije godinu dana podigli redom kredite, dobili su ih s počekom, a služili su im za plaćanje najma, PDV-a… Sada rate dolaze na naplatu, a ako ne popuste mjere, uvjeravaju ugostitelji, rijetki će to moći platiti.
“Mrtvi smo, samo nam to još nitko nije javio”, smiju se, premda im do smijeha nije.
Ostali su bez zaposlenika, jer su ljudi, “trbuhom za kruhom”, krenuli sebi stvarati život na nekim drugim mjestima i u nekim drugim branšama.
“Nakon dvije godine nam je jasno da su zbog zadanih mjera ekonomske štete veće od zdravstvenih koristi”, veli Petričević.
“No, zato su te mjere pomogle našim susjedima da razviju svoje ugostiteljstvo, pojačale su im promet, razvile kulturu izlaženja i partijanja na javnim prostorima”, nabraja Šestić.
Pokazuju oglase za klubove u Hercegovini, s jasnim uputama koliko se ranije treba stići na granicu kako bi se izbjegla gužva, organizirane su i agencije koje prevoze mlade iz Splita, primjerice do Posušja, do tamošnjih klubova.
“Vrijeme je da nam se omogući priprema za sezonu i da spasimo barem dio našeg sektora, jer bez ozbiljnog ugostiteljstva i industrije zabave nema ozbiljnog ni konkurentskog turizma”, smatra Šestić, dok Petričević prisnažuje da “nisu klubovi krivi za lošu procijepljenost!”.
Upravo su oni voljni na ulazu provjeravati ispravnost COVID potvrde, spremni su smanjiti broj gostiju na minimum, ali pokušavaju nam objasniti – rad do ponoći je smiješan, inzistiranje da gosti u noćnom klubu ne smiju plesati već samo sjediti oko stola je još smješnije. A mladi, željni zabave, pronađu način. Okupljaju se na plažama, bude ih tisuće, iznajmljuju kuće u okolici za tulume, organiziraju zabave za stotine ljudi, ili, jednostavno, prijeđu granicu i zabavljaju se po svim pravilima struke. Ne medicinske ni epidemiološke, naravno.
