Zanimljivo se uživjeti u daleku prapovijest kada su živjeli Adam i Eva i razmišljati o njihovu životu najprije u zemaljskom Raju, a onda izvan toga Raja, tamo negdje pokraj Edenskog vrta. Njih dvoje su prošli svoj put spoznaje Boga, svijeta i čovjeka. Kada su se sabrali u sebi i odlučili nastaviti Božji život i njegov put, onda su uspjeli povećati rađanjem svoju zajednicu. Kada je Adam iskustveno upoznao svoju ženu Evu, s njome je začeo i rodio najprije sina Kajina. Eva je tada nakon što je porodila sina Kajina s radosnim ushitom rekla: “Muško sam čedo stekla pomoću Jahve, Boga!” (Post 4,1). Dakle, posve je svjesna ona i njezin muž Adam da u začeću sudjeluje i sam Bog jer on udahnjuje dušu u onome prvom trenutku začeća, koja oblikuje razvoj djeteta u majčinoj utrobi do samoga čina rađanja, a poslije sve do onoga trenutka kada duša napušta to tijelo koje umire
Nakon prvoga sina rodila je i drugoga poimence Abela. Sveti pisac se malo žuri u opisu, pa odmah ide u njihovo mladenaštvo govoreći da je Abel postao stočar, a Kajin zemljoradnik. Svetoga Pisca u svemu ovome goni glavna misao koju želi izreći za sve vijeke vjekova i za cijeli ljudski rod dok god postoji na ovoj Zemlji, a to je njihov sukob, zavada, tuča i bratoubojstvo.
Naime, Pisac veli da je jednoga dana Kajin prinio Bogu žrtvu od svojih proizvedenih zemaljskih plodova, kao i njegov brat Abel od prvine svoje najbolje pretile stoke. To je ono što su njih dvojica proizvela jedan kao poljodjelac, a drugi kao stočar. Njih dva brata su se unijeli u ovaj svijet i život shvativši što mogu raditi i od čega će živjeti pojedinačno i skupno sa svojim obiteljima koje im je Bog podario, a uz to valjalo je otpočeti i štovanje Boga s prinosom žrtava, što je ustvari njihova molitva i zahvala Bogu za sve što im je dao: za roditelje, život, snagu, zdravlje, zemlju, rad, vrijeme i uvjete za rad i mnogo toga drugoga što se otkriva Bogu u molitvi. Iz svega što su prinijela ova dvojica braće, sinova Adamovih i Evinih, odrazom je njihova duha i uma, kao i njihove sveukupne odgojenosti i upućenosti u životni put. Sveti pisac jednostavno i sažeto veli da je Bog milostivo pogledao “na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati“ (Post 4,3-5). Upravo je to bio povod ljutnje, srdžbe, bijesa i jada zemljoradnika Kajina, koji se “veoma razljuti i lice mu se namrgodi“. (Post 4,5). Bog je Kajinu prišao i upitao ga: “Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.“ (Post 4,6-7).
U ovome Božjem govoru zamjećujemo mnoštvo misli koje su pune psihologijskih prodora u ljudsku dušu i u čovjekov svijest i savjest, te su spasonosne za svakoga čovjeka od prvoga Adama do zadnjega Adama. Naime, ako čovjek pravo čini, vrši, obavlja, radi, u svome životu između zvjezdanoga neba i krševite Zemlje “vedrinom odsijeva“ i danju i noću, te nema se čega niti koga bojati, posve je siguran u istinitost i vrijednost svoga cjelokupnoga djelovanja i rada: fizičkoga, tjelesnoga, umnoga i svekolikoga drugoga. A ako čovjek ne radi i ne čini, ne vrši, ne obavlja, ne radi po svojoj savjesti i umnome uvjerenju što je sukladno s Božjom odredbom i njegovim Zakonom, onda nije siguran u sve to i u začetku je ili na pomolu grijeh “kao zvijer na pragu“ (Post 4,7), koja čeka svoj plijen, ali joj se čovjek može oduprijeti jer ima prigodu za to, a i to je Božji dar.
Ovdje je u malo teksta mnogo stalo misli Božjih i čina ljudskih. Opisano je sve stanje čovjeka koji nije iskren, koji nije na pravom putu s pravom nakanom. On je uhvaćen i zakočen u svome odlučivanju i djelovanju, onemogućen je i u iskazu, škrt je na riječima, zbunjen je i zatečen u duhovnoj škrtosti i laži prema nečemu što je pred njim veliko i sveto, a to je molitveno-žrtveni ili kultni stav prema Bogu koji mu je dao život i mogućnost postojanja na planetu Zemlji, a on ništa nije zaslužan i ne trudi se da se uključi u kulturu i kult zasluga koje proistječu iz njegova bića, uma, srca, ruku.
Iz ovakve unutarnje zbrkanosti čovjeka Kajina vreba velika opasnost i javlja se grijeh “kao zvijer na pragu“. Pogledajte kako sveti Pisac s malo riječi, s malo zrnja obilato sije uzoranu njivu duše čitatelja i slušatelja, kako onih prapovijesnih kada je tekst nastao, tako i svih kroz dugu povijest sve do dana današnjega i svih dana budućih. S kojom podmuklošću i utjelovljenom zločestom odlukom o ubojstvu govori svome bratu da iziđu van. A zašto da iziđu van, dalje od kuće, tamo na polje, da ih nitko ne vidi unatoč tome što su već spoznali da ih Bog vidi i motri. Zar nije mogao obaviti neki svoj zamišljeni posao s bratom odmah tu gdje su se zatekli, a to znači da se nečega boji, da nije siguran je li njegov namjeravani čin ispravan, a znano je da je on promašaj, nepotreban jer se problemi među braćom mogu riješiti na bolji, a to je Božji način.
Kad su, dakle, izišli na polje, “Kajin skoči na brat Abela, te ga ubi“ (Post 4,8). Koji tijek tihe drame od onoga “Hajdemo van!“ do “te ga ubi“! Što se sve zbivalo u duhu dok su obojica izlazila van na polje, možemo samo predmnijevati. Obojica su drhtala od uzbuđenja i nekoga prikrivenoga straha, napose Kajin od bolesnoga straha, koji se polagano očitovao dok se nije iskazao u stvarnom ubojstvu svoga brata. I to iz zavisti što je on srčanije prinio svoj dar Bogu svome, izvoru svega, te time pohvaljen i nastavlja svoj život i svjedočenje kao mučenik od bratove mržnje i ruke. S psihološkoga gledišta ovo ubojstvo ili fratricid prikazano je vrlo vjerno i sažetim iskazom, koji je odrazom dramatičnosti i jake napetosti u likovima, jer će se dogoditi nešto što je zlo i kršenje Božje zapovijedi: Ne ubij!
Nakon ovoga ubojstva Bog je upitao Kajina za njegova brata Abela. Kajin je odgovorio da ne zna gdje je, jer tobože on nije čuvar njegov. Pokušava zataškati veliki zločin, skriti ga, što je posvema nemoguće, jer Božji glas u svijesti i savjesti je toliko jak, prodoran da ga je nemoguće ušutkati, a osim toga taj glas savjesti tako jako kljuca u cijelo biće čovjekovo da mu ne da mira dokle god ne prizna sebi i drugima da se dogodio silni prekršaj Božje zapovijedi glede ubojstva brata i bilo koga drugoga. Naime, Bog Kajinu govori istinu, a ta je da je krv ubijenoga brata viče k Bogu (usp. Post 4,10). Poslije toga Bog “proklinje“ Kajina na Zemlji koja je progutala s ruke Kajinove krv njegova brata što ga je ubio. Osim toga, progoni ga Bog s plodne na neplodnu zemlju i prijeti mu da će obrađivati zemlju koja neće davati ploda, te će on biti zbog mnogočega trajni zemaljski lutalac i skitnica, progonit će ga savjest i skrivat će se od lica Božjega, a Kajinov je život, što sam zaključuje, u velikoj nemilosti jer će ga svatko moći ubiti. Međutim, Bog zabranjuje osvetu ubojstva, a ako se odgodi, “sedmerostruka“ osveta na počinitelju toga ubojstva će se izvršiti. Stoga je Bog označio Kajina da ga ne bi tko ubio. To označavanje je vrlo neugodna kazna za koju valja trajno ispaštati, jer čovjeka savjest neprestance progoni jednim uvijek istim pitanjem o tome ubojstvu koje se nije smjelo dogoditi s namjerom da ga se makne iz života.
Isus je, tumačeći farizejima i pismoznancima njihov prigovor zašto njegovi učenici krše stare predaje koje govore o tome da prije jela treba oprati ruke i ono što se kupi na tržnici i blaguje, jede, izrekao misao u kojoj se veli da čovjeka opasno i životno onečišćuje ono što izlazi iz usta, odnosno iz srca: “Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka.“ (Mt 15,18). Iz srca između ostaloga, proizlazi i ubojstvo, te ga onečišćuje, kao i cijelu ljudsku zajednicu. U evanđeljima imamo pobunjenika i ubojicu poimence Barabu za kojega se svjetina zauzela da se oslobodi, a za Isusa su tražili da se pogubi raspećem na križ. I konačno pod pritiskom svjetine koja je daleko od razumskoga promišljanja Pilat je dopustio da se Baraba pusti na slobodu, dakle, onaj koji je zbog pobune i ubojstva bio bačen u tamnicu, a Isusa je pustio činu raspeća. (Usp. Lk 23, 19, 24-25).
Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima u govoru o gnjevu Božjem nad poganima razlaže o tome da ti ljudi nisu mislili kako je vrijedno držati se spoznaje Boga koji uči i odgaja svijest i savjest, te ih je sam Bog prepustio da se ravnaju prema “nevaljanome umu“ i nedolično čine u svome životu mnogo toga, pa i ubojstva. (Usp. 1 Rim 1,28-29). Iz ovoga proizlazi da je ubojstvo grješan čin koji je proizišao iz “nevaljana uma“, uma koji se udaljio od svoga Boga jer misli da nije vrijedno držati se spoznaje Boga. Upravo tom logikom bio je zaveden i Kajin, te je popustio svome nevaljanome, pomračenome umu i ubio svoga brata.
Ubojstvo proizlazi iz različitih oblika sloboštine u trenucima pomračenja uma i čovjek ostaje pred svojim tjelesno ubijenim i mrtvim bratom, kao i pred samim sobom duhovno ubijenim i mrtvim čovjekom.
don Ilija Drmić
