Tko god je 16. srpnja 2018. godine bio na ulicama i glavnom zagrebačkom trgu, pamtit će taj dan zauvijek.
Nikad Zagreb u svojem centru nije vidio toliko ljudi, toliko euforije i toliko emocija kao kad se hrvatska reprezentacija vratila sa Svjetskog prvenstva iz Rusije.
“Na Trgu je 100.000 ljudi”, “Na Trgu je 150.000 ljudi”, svakih pola sata rasle su procjene o broju okupljenih.
Ljudi su visjeli s bana, rasvjetnih stupova, tramvajskih semafora i, iako je ubrzo bilo jasno da će autobus s igračima stići tek za nekoliko sati dok se probijao kroz gradske ulice, nikome na pamet nije padalo otići kući unatoč pasjoj vrućini i već ozbiljnom nedostatku vode. Minutu po minutu, sat po sat, čekali su da vide svoje heroje pa makar i s 200 metara udaljenosti. Svi su Modriću, Rakitiću, Mandžukiću, Daliću i ostalima željeli zapljeskati i prenijeti im dio emocija koje su u sebi skupljali tog čarobnog “ruskog” ljeta.
A onda su došli oni. Očito oduševljeni i zatečeni onime što ih je dočekalo. U legendarnim scenama Zlatko Dalić je poput tete u vrtiću pazio da netko od igrača, koji su već bili na nekoliko promila, ne padne s autobusa. Nije morao brinuti. Da su i pali, siguran sam da bi ih navijači dočekali raširenih ruku.
Cijeli svijet pisao je o 550.000 navijača na Trgu i okolnim ulicama, a CNN-om, BBC-jem i ostalim televizijama dominirali su nestvarni kadrovi najluđeg dana u 915 godina zagrebačke povijesti.
U tim trenucima nije bilo ni lijevih ni desnih, ni crvenih ni crnih, ni sjevernih ni južnih. Bila je samo Hrvatska. Onakva kakva je jako rijetko, a kakva bi uvijek trebala biti.
Dnevnik.ba
